Revr-159/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 159/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. – I. n. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima T. O., I. V. G., K. K., M. Š., I. B., K. G. i I. O., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva I., O. & P. iz Z., protiv tuženika Radničko vijeće I. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnicima J. F. M., R. P., S. R., I. Š., F. G., K. Š. i D. P., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. & R. iz Z., radi nadomještaja suglasnosti, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-396/2016-2 od 17. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-306/15-18 od 31. ožujka 2016., u sjednici održanoj 1. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Nadomještava se suglasnost tuženika za donošenje odluke tužitelja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 210-332504/12-H od dana 01. studenog 2012.g. radniku tužitelja D. Č., zaposlenom na radnom mjestu „Vodeći specijalist za prodaju“, sistematiziranom u organizacijskoj jedinici Poslovna jedinica cestogradnja i transport, a koja suglasnost je uskraćena očitovanjem tuženika od dana 15. siječnja 2015.g.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2016.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i st. 8 Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena drugostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev odbiti, obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, odnosno podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik je zatražio trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. toga stavka.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da podnesena revizija kumulativno ispunjava tri pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnosi, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu i revident mora u reviziji određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u podnesenoj izvanrednoj reviziji navodi da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog slijedećih pravnih pitanja:

1. „Da li je u postupku nadomještanja suglasnosti radniku D. Č. bio dužan preuzeti funkciju suodlučivanja sa tužiteljem o otkazu ugovora o radu primjenom odredbe članka 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR)?

2. Primjenjuje li se na predmetni postupak slijedom članka 150. ZR na odgovarajući način odredbe članka 149. st. 4., 7. i 12. ZR?

3. Podrazumijeva li se pod provjerom pitanja da li je „proveden postupak otkazivanja“ slijedom odredbe čl. 149. st. 7. ZR provjera da li je kod poslovno uvjetovanog otkaza poslodavac primijenio odredbu čl. 107. st. 2. i 3. ZR?

4. Da li je u konkretnome predmetu opravdana primjena instituta „osnovane sumnje“ obzirom da je otkazni razlog poslovno uvjetovan, dakle egzaktan, a tim više što primjena rečenog instituta nije predviđena odredbama Zakona o radu, osobito budući isti materijalni propis sadrži odredbu čl. 149. st. 7. ZR koja izrijekom propisuje kada se tuženik može protiviti dokazu, dakle, izrijekom kaže na koja pitanja se svodi suodlučivanje?

5. Ukoliko revizijski sud smata da je na davanje suglasnosti kod donošenja poslovno uvjetovanog otkaza potrebno primijeniti institut „osnovane sumnje“, iscrpljuje li se predmetna obveza u konkretnom slučaju samo u utvrđivanju da postoji Program zbrinjavanja viška radnika ili je potrebno utvrditi da postoji opravdana sumnja da je „prestala potreba za obavljanjem određenoga posla zbog gospodarskih tehničkih ili organizacijskih razloga“, a što je ZR propisano kao otkazni razlog kod poslovno uvjetovanog otkaza (čl. 107. st. 1. t. 1. ZR) te da upravo u odnosu na radnika taj otkazni razlog ostvario sukladno čl. 107. st. 2. i st. 3. ZR?“

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik se u reviziji poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1825/2005 od 14. studenoga 2005., te odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1317/14 od 20. svibnja 2014. Pritom ukazuje i na odluku ovog suda broj Rev 1094/97 od 18. veljače 1998.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja, podnesen sudu na temelju čl. 150. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) da sud u parničnom postupku nadomjesti suglasnost na namjeravanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku tužitelja D. Č., koju suglasnost je tuženik uskratio. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je nadomještena suglasnost tuženika za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku D. Č. zaposlenom na radnom mjestu „Vodeći specijalist za prodaju“, koja suglasnost je bila uskraćena od strane tuženika.

Pritom je drugostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je u ovakvim parničnim postupcima potrebno ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za nadomještanje suglasnosti za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, odnosno utvrditi namjerava li poslodavac otkazati ugovor o radu iz razloga koje propisuje ZR kao dopuštene razloge za otkaz, postoji li zabrana otkaza i upućuju li navodi i dokazi koje je iznio poslodavac na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu.

Tuženik u podnesenoj reviziji navodi da revizijski sud o postavljenim pravnim pitanjima (koja se u svojoj biti zapravo svode na pravno pitanje je li sud u parnici koja se vodi radi nadomještanja suglasnosti na namjeravanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u slučaju kad radničko vijeće uskrati tu suglasnost, dužan utvrđivati odlučne činjenice iz kojih proizlazi osnovanost i zakonitost poslodavčeve odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ili nije?) nije zauzeo pravno shvaćanje, da je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nepodudarno sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu zauzetim u odluci broj Gž-1825/2005 od 14. studenoga 2005., a da o tom pravnom pitanju revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje. Također ističe da je upitno koja je svrha čl. 150. ZR ako se u parnicama radi nadomještanja suglasnosti radničkog vijeća na odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ne bi ujedno ispitivala dopuštenost i zakonitost te poslodavčeve odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Suprotno navodima tuženika revizijski sud je o postavljenom pravnom pitanju zauzeo pravno shvaćanje u odluci ovog suda broj Revr-407/13 od 16. srpnja 2014.

U odluci ovoga suda broj Revr-407/13 od 16. srpnja 2014. zauzeto je pravno shvaćanje da je u parnici koja se vodi radi nadomještanja suglasnosti na namjeravanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, koju je uskratilo radničko vijeće, dovoljno da poslodavac dokaže da postoji samo osnovana sumnja o ostvarenju otkaznog razloga te da je u takvoj parnici potrebno ocijeniti namjerava li poslodavac otkazati ugovor o radu zbog razloga koje propisuje ZR kao dopuštene razloge za otkaz, radi li se o zaposleniku kojem se može otkazati ugovor o radu te upućuje li poslodavac činjeničnim navodima i predloženim dokazima na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. U istoj odluci revizijski sud je također ocijenio da je pogrešno pravno shvaćanje revidenta da bi poslodavac već u postupku prije otkazivanja ugovora o radu (u parnici radi nadomještanja suglasnosti na odluku o otkazu ugovora o radu) morao dokazati da je ostvaren razlog za namjeravani otkaz ugovora o radu jer bi takvo tumačenje ovlaštenja sindikata dovodilo poslodavca u situaciju da vodi dva postupka u kojima bi, u svakom postupku zasebno, i to jednom u odnosu na sindikat, a drugi put u odnosu na zaposlenika morao dokazivati ostvarenje istog razloga za otkaz ugovora o radu.

Identično pravno shvaćanje izraženo je u odlukama ovog suda broj Revr 1746/15-2 od 27. rujna 2016., te Revr 616/15-2 od 16. lipnja 2015.

Budući da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju u reviziji podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda to pravna pitanja tuženika postavljena u izvanrednoj reviziji (koja se u biti svode na pravno pitanje je li sud u parnici koja se vodi radi nadomještanja suglasnosti na namjeravanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, u slučaju kad radničko vijeće uskrati tu suglasnost, dužan utvrđivati odlučne činjenice iz kojih proizlazi osnovanost i zakonitost poslodavčeve odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ili nije) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog svega navedenog, na temelju čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP revizija tuženika odbačena je kao nedopuštena.

Zagreb, 1. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.