Rev-1745/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1745/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L.V. iz S., V. br. …, protiv tuženika 1. GP I. S. i 2. GP I.-n. S., zastupanog po punomoćniku M.M., odvjetniku u S., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 4. siječnja 1995. godine br. Gž-3051/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 21. travnja 1994. godine br. IV P-381/92, u sjednici održanoj dana 7. veljače 1996. godine,

p r e s u d i o j e :

Protiv dijela drugostupanjske presude - presude Županijskog suda u Splitu od 4. siječnja 1995. godine br. Gž-3051/94 kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za poništenje odluke direktora tuženika GP I. S. iz XI. mjeseca 1989. godine o preuzimanju u radni odnos I.L. (toč. VII. izreke prvostupanjske presude) revizija se odbija se kao neosnovana.

i

r i j e š i o j e:

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je pravomoćno odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. godine do 31. kolovoza 1993. godine u ukupnom iznosu od 271.256 HRD (toč. I. izreke prvostupanjske presude) revizija se prihvaća, te se u tom dijelu obje nižestupanjske presude ukidaju i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e:

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Dužni su tuženici ad 1. i ad 2. solidarno u roku od 8 dana na ime neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. g. do 31. kolovoza 1993. g. isplatiti tužiteljici ukupno iznos od 2.649.222.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata na iznos od 15.076.- HRD teče od dana 16. 02. 1992. g., na iznos od 15.202.- HRD od 16. 03. 1992. g., na iznos od 25.126.- HRD od 16. 04. 1992. g., na iznos od 29.509.- HRD od 16. 05. 1992. g., na iznos od 20.782.- HRD od 16. 06. 1992. g., na iznos od 17.730.- HRD od 16. 07. 1992. g., na iznos od 15.501.- HRD od 16. 08. 1992. g., na iznos od 14.555.- HRD od 16. 09. 1992. g., na iznos od 31.828.- HRD od 16. 10. 1992. g., na iznos od 45.679.- HRD od 16. XI. 1992. g., na iznos od 59.607.- HRD od 16. XII. 1992. g., na iznos od 72.896.- HRD od 16. 01. 1993. g., na iznos od 89.923.- HRD od 16. 02. 1993. g., na iznos od 109.832.- HRD od 16. 03. 1993. g., na iznos od 157.477.- HRD od 16. 04. 1993. g., na iznos od 201.968.- HRD od 16. 05. 1993. g., na iznos od 259.199.- HRD od 16. 06. 1993. g., na iznos od 373.917.- HRD od 16. 07. 1993.- g., na iznos od 496.581.- HRD od 16. 08. 1993. g., te na iznos od 596.834.- HRD od 16. 09. 1993. g., sve do isplate.

Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. g. do 31. kolovoza 1993. g. u ukupnom iznosu od 271.256.- HRD.

II. Dužni su tuženici ad 1. i ad 2. solidarno u roku od 8 dana na ime naknade troškova prijevoza na posao i povratka s posla za razdoblje od 1. kolovoza 1989. g. do 31. kolovoza 1993. g. isplatiti tužiteljici ukupno iznos od 321.294.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 135.- HRD teče od dana 11. 09. 1989. g., na iznos od 130.- HRD od 11. 10. 1989. g., na iznos od 130.- HRD od 11. 11. 1989. g., na iznos od 96.- HRD od 11.

12. 1989. g., na iznos od 147.- HRD od 11. 01. 1990. g., na iznos od 154.- HRD od 11. 02. 1990. g., na iznos od 140.- HRD od 11. 03. 1990. g., na iznos od 161.- HRD od 11. 04. 1990. g., na iznos od 154.- HRD od 11. 05. 1990. g., na iznos od 154.- HRD od 11. 06. 1990. g., na iznos od 154.- HRD od 11. 07. 1990. g., na iznos od 260.- HRD od 11. 08. 1990. g., na iznos od 292.- HRD od 11. 09. 1990. g., na iznos od 260.- HRD od 11. 10. 1990. g., na iznos od 423.- HRD od 11. 11. 1990. g., na iznos od 378.- HRD od 11. 12. 1990. g., na iznos od 387.- HRD od 11. 01. 1991. g., na iznos od 339.- HRD od 11. 02. 1991. g., na iznos od 430.- HRD od 11. 03. 1991. g., na iznos od 516.- HRD od 11. 04. 1991. g., na iznos od 528.- HRD od 11.

05. 1991. g., na iznos od 529.- HRD od 11. 06. 1991. g., na iznos od 615.- HRD od 11. 07. 1991. g., na iznos od 510.- HRD od 11. 08. 1991. g., na iznos od 600.- HRD od 11. 09. 1991. g., na iznos od 630.- HRD od 11. 10. 1991. g., na iznos od 690.- HRD od 11. 11. 1991. g., na iznos od 760.- HRD od 11. 12. 1991. g., na iznos od 646.- HRD od 11. 01. 1992. g., na iznos od 532.- HRD od 11. 02. 1992. g., na iznos od 599.- HRD od 11. 03. 1992. g., na iznos od 836.- HRD od 11. 04. 1992. g., na iznos od 832.- HRD od 11. 05. 1992. g., na iznos od 864.- HRD od 11. 06. 1992. g., na iznos od 1.240.- HRD od 11. 07. 1992. g., na iznos od 760.- HRD od 11. 08. 1992. g., na iznos od 1.200.- HRD od 11. 09. 1992. g., na iznos od 2.880.- HRD od 11. 10. 1992. g., na iznos od 3.492.- HRD od 11. 11. 1992. g., na iznos od 4.290.- HRD od 11. 12. 1992. g., na iznos od 6.100.- HRD od 11. 01. 1993. g., na iznos od 8.650.- HRD od 11. 02. 1993. g., na iznos od 9.750.- HRD od 11. 03. 1993. g., na iznos od 14.350.- HRD od 11. 04. 1993. g., na iznos od 22.030.- HRD od 11. 05. 1993. g., na iznos od 32.800.- HRD od 11. 06. 1993. g., na iznos od 47.880.- HRD od 11. 07. 1993. g., na iznos od 60.900.- HRD od 11. 08. 1993. g. te na iznos od 90.900.- HRD od 11. 09. 1993. g., sve do isplate.

III. Dužni su tuženici ad 1. i 2. solidarno u roku od 8 dana na ime naknade troškova za topli obrok za razdoblje od 1. kolovoza 1989. g. do 31. ožujka 1992. g. isplatiti tužiteljici ukupno iznos 33.748.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 24l3.- HRD teče od 11. 09. 1989. g., na iznos od 234.- HRD od 11. 10. 1989. g., na iznos od 234.- HRD od 11. 11. 1989. g., na iznos od 189.- HRD od 11. 12. 1989. g., na iznos od 213.- HRD od 11.

01. 1990. g., na iznos od 382.- HRD od 11. 02. 1990. g., na iznos od 488.- HRD od 11. 03. 1990. g., na iznos od 623.- HRD od 11. 04. 1990. g., na iznos od 651.- HRD od 11. 05. 1990. g., na iznos od 770.- HRD od 11. 06. 1990. g., na iznos od 836.- HRD od 11. 07. 1990. g., na iznos od 835.- HRD od 11. 08. 1990. g., na iznos od 952.- HRD od 11. 09. 1990. g., na iznos od 1.112.- HRD od 11. 10. 1990. g., na iznos od 1.200.- HRD od 11. 11. 1990. g., na iznos od 1.258.- HRD od 11. 12. 1990. g., na iznos od 1.258.- HRD od 11. 01. 1991. g., na iznos od 1.231.- HRD od 11. 02. 1991. g., na iznos od 1.316.- HRD od 11. 03. 1991. g., na iznos od 1.291.- HRD od 11. 04. 1991. g., na iznos od 1.305.- HRD od 11. 05. 1991. g., na iznos od 1.299.- HRD od 11. 06. 1991. g., na iznos od 1.458.- HRD od 11. 07. 1991. g., na iznos od 1.190.- HRD od 11. 08. 1991. g., na iznos od 1.540.- HRD od 11. 09. 1991. g., na iznos od 1.701.- HRD od 11. 10. 1991. g., na iznos od 1.805.- HRD od 11. 11. 1991. g., na iznos od 1.651.- HRD od 11. 12. 1991. g., na iznos od 1.479.- HRD od 11. 01. 1992. g., na iznos od 1.475.- HRD od 11. 02. 1992. g., na iznos od 1.706.- HRD od 11. 03. 1992. g., te na iznos od 1.815.- HRD od 11. 04. 1992. g., sve do isplate.

IV. Dužni su tuženici ad 1. i 2. solidarno u roku od 8 dana na ime naknade štete za neiskorišteni godišnji odmor za 1990. g., 1991. g., 1992. g. i 1993. g. isplatiti tužiteljici ukupno iznos od 148.856.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 5.772.- HRD teče od dana 1. 07. 1990. g., na iznos od 9.567.- HRD od dana 1. 07. 1991. g., na iznos od 23.808.- HRD od dana 1. 10. 1992. g., te na iznos od 109.709.- HRD od dana 1. 04. 1993. g., sve do isplate.

V. Dužni su tuženici ad 1. i 2. solidarno u roku od 8 dana na ime naknade za godišnji odmor za 1992. g. i 1993. g. isplatiti tužiteljici ukupno iznos od 76.000.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 19.000.- HRD teče od dana 15. 09. 1992. g. te na iznos od 57.000.- HRD od 7. 03. 1993. g., sve do isplate.

Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za godišnji odmor za 1992. g. i 1993. g. u ukupnom iznosu od 638.- HRD.

VI. Dužni su tuženici ad 1. i 2. solidarno u roku od 8 dana na ime "Božićnice" za 1992. g. isplatiti tužiteljici iznos od 40.000.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 26.

12. 1992. g. do isplate.

VII. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"1. Dužni su tuženici solidarno isplatiti iznose poreza i doprinosa na sve iznose neto plaće tužiteljice utvrđene presudom u ovom predmetu te u predmetu br. IVP-345/91 od 9. 04. 1992. g., koja presuda je pravomoćna od 3. 07. 1992. g., sve u roku od 8 dana".

"2. Poništava se kao nezakonita odluka direktora tuženika ad 1. iz 11. mjeseca 1989. g. kojom je iz bivše RZ preuzeo u radni odnos L.I. jer je po pismenom ugovoru (čl. 14. Z. o poduzećima u vezi s čl. 72. i 25. ZOO, a po ovlaštenju i obvezi iz čl. 14. Z. o poduzećima - stupio na snagu 1. 01. 1989. g. i dopisima direktora GRO I. - S., S. s n. sol. o. o. br. 207 od 30. 06. 1989. g. prepustio prioritet u izboru radnika RZ drugoj OO N., koja je izvršila odluku svog RS br. 979 od 1. 08. 1989. g. time što je prihvatila inicijativu V. i tom odlukom preuzela sve radnike koji su iz te OO N. upućeni na rad u RZ pa time i L.I., s kojim principom diobe RZ povratkom radnika iz RZ u matično poduzeće se suglasio dopisom br. 1091 od 2. 09. 1989. g. - dakle po navedenim odredbama ZOO i Z. o poduzećima nastao je pismeni ugovor) trebao i bio dužan u radni odnos preuzeti tužiteljicu a ne L.I. kojega je po pismenom ugovoru po ovlaštenju i obvezi čl. 14. i 57. Z. o poduzećima preuzeo tuženik ad 2."

VIII. Dužni su tuženici ad 1. i 2. solidarno u roku od 8 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 100.- HRD.

riješio je:

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere kojom bi tuženicima bilo naloženo da isplate tužiteljici iznos od 2,920.481.- HRD."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pobijajući presudu u odbijajućem dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu neisplaćene plaće (toč. I. prvostupanjske presude) te zahtjev za poništenje odluke prvotuženika GP I. o preuzimanju u radni odnos I.L. (toč. VII. izreke prvostupanjske presude), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude preinači i tužbeni zahtjev prihvati, ili da presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet revizijskog ispitivanja predstavlja odbijajući dio pobijane presude kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaće te na poništenje odluke tuženika GP I. o preuzimanju u radni odnos I.L..

U odnosu na dio presude kojim je odbijen zahtjev za poništenje navedene odluke tuženika GP I. revidentica ističe da su učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5., 7. i 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) obrazlažući postojanje tih bitnih povreda potpuno nejasnim razlozima.

Time što nisu ocjenjivali pitanje zakonitosti odnosno nezakonitosti navedene odluke prvotuženika, jer to pitanje obzirom na ocjenu da ne postoji aktivna legitimacija tužiteljice za pobijanje iste odluke, svoje odluke sudovi nisu utemeljili na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, te nisu onemogućili tužiteljici raspravljanje pred sudom, pa time nisu niti počinili bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 5. i 7. ZPP.

Isti dio pobijane presude nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati pa ne postoji niti bitna povreda iz toč. 13. istog članka, a kako ne postoji ni bitna povreda iz toč. 10. istog članka na koju revizijski sud, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, za zaključiti je da u tom dijelu pobijane presude nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nije ovlaštena pobijati odluku direktora prvotuženika GP I. iz XI. mjeseca 1989. godine kojom je odlučeno o preuzimanju radnika I.L..

Prema odredbama iz čl. 84. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("Narodne novine", br. 34/91) osoba koja smatra da je po oglasu odnosno natječaju izabran kandidat koji ne udovoljava objavljenim uvjetima ili da je na drugi način povrijeđen postupak za izbor prijavljenih kandidata ima pravo prigovora u roku od 15 dana od dana primitka odluke o izboru kandidata, a o podnesenom prigovoru odlučuje se u skladu s odredbama članka od 79. do 83. istog zakona.

Dakle, pravo pobijati odluku o zasnivanju radnog odnosa pripada osobi s kojom radni odnos nije zasnovan samo u slučaju kada je odluka donesena nakon objavljivanja oglasa odnosno raspisivanja natječaja, a ne i u slučaju kada se radni odnos zasniva bez postupka oglašavanja slobodnog radnog mjesta.

Kako ovdje pobijana odluka prvotuženika GP I. o preuzimanju radnika I.L. ne predstavlja odluku o izboru kandidata po oglasu odnosno natječaju, to tužiteljica kao treća osoba nije ovlaštena istu odluku pobijati, a to i u slučaju da ne postoji pravomoćna presuda kojom su tuženici obvezani preuzeti tužiteljicu na rad i rasporediti ju na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, a na koju presudu se pozivaju nižestupanjski sudovi.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev za poništenje iste odluke odbili kao neosnovan.

Međutim, nižestupanjski sudovi su materijalno pravo pogrešno primijenili odlučujući o visini zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 1992. godine do 31. kolovoza 1993. godine jer pri utvrđivanju visine plaće nije primijenjena odredba iz čl. 24. st. 1. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo ("Narodne novine", br. 47/92) prema kojoj se osnovna plaća radnika povećava za svaku navršenu godinu radnog staža 0,5%.

Naime, prilikom vještačenja visine plaće vještak je visinu plaće koja pripada tužiteljici izračunao prema visini plaće koju su ostvarivali radnici I.L. i H.B., a u koju je uračunat dodatak na radni staž koji tim radnicima pripada prema godinama njihovog radnog staža, a trebalo je visinu plaće koja pripada tužiteljici utvrditi prema godinama njezinog radnog staža, što znači da na osnovnu plaću koju su ostvarivali navedeni radnici treba obračunati dodatak od 0,5% godišnje na radni staž tužiteljice.

Kako je dakle zbog neprimjenjivanja rečene materijalno-pravne odredbe kolektivnog ugovora činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je sukladno odredbi iz čl. 395. st. 2. ZPP revizija protiv dijela pobijane presude kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene plaće prihvaćena, obje nižestupanjske presude su ukinute i u tom ukinutom opsegu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 4. ZPP. U Zagrebu, 7. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)