Rev-378/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-378/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz S., koga zastupa M. K. M., odvjetnik u S., protiv tuženika S. V., koga zastupa Z. M., odvjetnik u S., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 5. travnja 1995. br. Gž-574/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 9. prosinca 1994. br. P-941/91, u sjednici održanoj dana 30. studenog 1999.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju na ime nadoknade nematerijalne štete iznos od 69.000,00 kn i na ime materijalne štete (izgubljene zarade) iznos od 42,63 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 7.958,97 kn. Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U stručno obrazloženim mišljenjima liječničkih vještaka (radiologa, respiratornog patofiziologa i neuropsihijatra) nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost njihovog datog mišljenja, pa su sudovi s pravom odbili prijedlog tuženika za provođenje daljnjeg vještačenja.

Nije, prema tome, učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 261. ZPP, koju revident, prema sadržaju svoje revizije, posebno ističe.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zbog izloženosti inhalaciji azbestnih čestica radeći niz godina kod tuženika, obolio od profesionalne bolesti pluća i pleure.

Pravilna je ocjena sudova o odgovornosti tuženika za naknadu štete koja je prouzročena tužitelju ovom profesionalnom bolešću.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83, 17/86, 47/89, 46/92 i 26/93 - dalje: ZZR) radna organizacija i poslodavac dužni su nadoknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnje i djelovanje treće osobe i krivnja radnika). Odredbe ZZR primjenjuju se na ovaj slučaj u pogledu ocjene o odgovornosti tuženika za štetu tužitelju kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 - dalje: ZOO).

Odgovornost tuženika za štetu tužitelju procjenjuje se po pravilima o odgovornosti po principu uzročnosti. Kada je u postupku pred sudovima utvrđeno da je tužitelj kao radnik tuženika zbog rada u azbestnoj prašini profesionalno obolio od azbestoze tada postoji odgovornost tuženika za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio kao posljedicu profesionalnog oboljenja, a i u slučaju kada je postupio u skladu s propisanim higijensko-tehničkim mjerama zaštite.

Propisivanje higijensko-tehničkih mjera zaštite ima za cilj smanjenje štetnih utjecaja materijala koji se koristi u procesu rada na zdravlje radnika, no primjena tih mjera nikad posve ne isključuje štetnost utjecaja tih materijala na zdravlje radnika. Zbog toga organizacija odnosno poslodavac odgovara za naknadu štete nastalu profesionalnim oboljenjem radnika i u slučaju kada je postupio u skladu s važećim propisima koji propisuju higijensko-tehničke mjere zaštite za određenu djelatnost.

U postupku je utvrđeno da je azbestoza prouzročila kod tužitelja koji je rođen 1939. godine smanjenje životnih aktivnosti za 40%, jer je nesposoban za teži fizički rad, a i srednje teško opterećenje kod kojeg mu dolazi do pada kisika, s tim da veliki broj aktivnosti uopće ne može obavljati, kao npr. baviti se vrtlarstvom, penjati se na više katove, nositi terete teže od 5 kg, obavljati bravarske i stolarske radove i sl., kao i zbog tjeskoba i neizvjesnosti za daljnji tijek liječenja bolesti koja stalno progredira.

Takvo smanjenje životnih aktivnosti po nalaženju ovog revizijskog suda opravdava u smislu čl. 200. ZOO pravomoćno dosuđenu nadoknadu za duševne bolove koje tužitelj zbog toga trpi u iznosu od 50.000,00 kn, a ne ispod tog iznosa kako to pogrešno smatra revident.

Zbog navedene profesionalne bolesti tužitelj trpi posebno i tjelesne bolove i to trajno tj. doživotno, kao i strah srednjeg stupnja do dijagnoze bolesti, a nakon toga još tri do četiri mjeseca, zatim strah blažeg intenziteta daljnjih godinu dana uz smetnje i zabrinutost koja još uvijek traje.

Takva jačina tjelesnih bolova i straha i njihovo trajanje po nalaženju ovog revizijskog suda opravdavaju u smislu čl. 200. ZOO pravomoćno dosuđenu nadoknadu na ime tjelesnih bolova u iznosu od 15.000,00 kn i za strah u iznosu od 4.000,00 kn, pa ni glede naknade za ova dva oblika nematerijalne štete revizija tuženika nije osnovana.

Sudovi su pravilno utvrdili i visinu nadoknade na ime izgubljene zarade za utuženo razdoblje, koju, uostalom, revident posebno niti ne pobija, osim indirektno kroz otklanjanje svoje odgovornosti za nadoknadu štete.

Ostalim revizijskim prigovorima tuženik pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, a što prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno. Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. studenog 1999.

Predsjednik vijeća:

Vladimir Drakulić v.r.