I Kž-594/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 594/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Zmajević mr. Branka, Gudelj Milana i Frančula mr. Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.A. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 28. prosinca 1992. br. K 62/91, u sjednici održanoj 19. siječnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.,

p r e s u d i o j e :

Žalbe opt. B.A. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom opt. B.A. oglašen je krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 156. st. 1. KZRH (ranije čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZRH), te je uz primjenu čl. 38. toč. 2. u vezi čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH (ranije čl. 42. i čl. 43. OKZRH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istovremeno, na temelju čl. 63. st. 1. OKZRH (ranije čl. 68. OKZRH) izrečena mu je i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.

Optuženik je ujedno obavezan na snašanje troškova krivičnog postupka, dok su oštećenici upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku.

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženik i državni odvjetnik. Optuženik se žali po svom branitelju, zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da mu se izrekne blaža kazna, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na strožu kaznu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, sud prvog stupnja je činjenično stanje u ovom predmetu potpuno i pravilno utvrdio, pa je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno na temelju izvršenog prometnog vještačenja, pravilno zaključio da je do nezgode došlo uslijed alkoholiziranosti optuženika i time izazvanog kršenja prometnih propisa, te ga je osnovano oglasio krivim zbog učina krivičnog djela iz ranijeg čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZRH.

Naime, prema spomenutom nalazu i mišljenju prometnog vještaka ing. V.U. nedvojbeno proizlazi da se optuženik upustio u pretjecanje vozila svjedoka Đ.S. u trenutku kada radi postojećeg prijevoja na cesti nije imao potrebnu preglednost kolnika, zbog čega taj manevar vozilom nije mogao izvesti sigurno po ostale učesnike u prometu, kako mu to nalaže odredba čl. 41. st. 1. i čl. 47. ZOSPC-a. Ovaj zaključak proizlazi iz činjenice da je optuženik mogao uočiti pješaka s vrha prijevoja na udaljenosti od 70 m, a upustio se u pretjecanje u momentu kada je od mjesta naleta bio udaljen oko 100 m, dakle, očigledno u trenutku kada potrebnu preglednost nije imao.

Osim toga, iz vještačkog nalaza proizlazi da se vozilo optuženika u trenutku poduzetog kočenja kretalo brzinom od 86 km/h, koja brzina, osim što je bila nedozvoljena, svakako je bila i neprilagođena konfiguraciji i širini kolnika, zbog čega optuženik, usprkos poduzetog kočenja, nije mogao izbjeći nalet na pokojnog pješaka.

Kada se ovi podaci utvrđeni vještačkim nalazom dovedu u korelaciju sa stanjem optuženikove alkoholiziranosti, nema dvojbe da je upravo uslijed njegove nepropisne vožnje došlo do predmetne prometne nezgode.

Zbog toga je neosnovan navod žalbe da je do nezgode došlo krivnjom sada pok. pješaka. Neprihvatljiva je obrana, a sada i žalba optuženika, u dijelu gdje on tvrdi da je pješak neoprezno prelazio kolnik i tako iznenada stvorio situaciju u kojoj ga optuženik svojim vozilom nije mogao izbjeći. Upravo suprotno, s obzirom na utvrđeno mjesto naleta, te međusobni položaj vozila i tijela pješaka, vidljivo je da se pješak nalazio svega 0,50 m udaljen od lijevog ruba kolnika gledano u smjeru optuženikove vožnje, zbog čega činjenica da se on, uočivši vozilo optuženika u pretjecanju, nije uklonio s kolnika i tako izbjegao nalet na sebe, ne može uzeti osnovom ekskulpacije optuženika, već se eventualno može procjenjivati kroz blaži doprinos oštećenika nastaloj nezgodi, kako to utvrđuje i sud prvog stupnja.

Pri tome, utvrđivanje položaja i kretanja pok. pješaka na temelju iskaza svjedoka Biuk Ljube, kako se to žalbom predlaže, nije neophodno, budući da eventualno zapažanje tog svjedoka nastalo u dinamici vožnje i događanja ne može dovesti u sumnju stručno i profesionalno mišljenje prometnog vještaka dano na temelju egzaktnih materijalnih tragova, pa se, suprotno tvrdnji žalbe, saslušanje tog svjedoka ne ukazuje potrebnim.

Isto tako, netočna je i tvrdnja žalbe da se pok. pješak nije nalazio na kolniku u trenutku započetog pretjecanja, s obzirom da iz iskaza svjedoka Đ.S. proizlazi da je on, krečući se u vozilu ispred optuženika, uočio oštećenika na udaljenosti od oko 500 do 600 m kako se kreće uz lijevi rub kolnika u smjeru njegove vožnje.

Kod toga je proizvoljna insinuacija žalbe da spomenuti svjedok nije iskazivao istinito zato da bi, navodno, prikrio osobni doprinos nastaloj nezgodi. Sud prvog stupnja ocijenio je iskaz tog svjedoka istinitim i vjerodostojnim, pa kako u vožnji tog svjedoka niti nije nađeno nepravilnosti, to se svakim daljnjim nagađanjem žalitelja u tom pravcu, ne utječe relevantno na utvrđeno činjenično stanje.

I Kž 594/93

Što se tiče stupnja optuženikove alkoholiziranosti tempore criminis i utjecaja tog stanja na njegove vozačke sposobnosti, treba reći da je utvrđena koncentracija apsolutnog alkohola u krvi optuženika od 1,28‰ (pogrešno u žalbi navedeno 0,96‰), i prema mišljenju vještaka Ivanović dr. Jakše, rezultirala stanjem optuženikove pripitosti, zbog čega su mu, prema opće prihvaćenim kriterijima, vozačke sposobnosti bile umanjene. Upravo kod ovakovih koncentracija alkohola u krvi poznato je da se kod vozača stvara raspoloženje euforičnosti i osjećaj lažne sigurnosti, što umanjuje njegovu opreznost, a istovremeno potiče nekritičnost i agresivnost. Zbog toga, imajući u vidu koliko i kakvih prometnih propisa je optuženik prekršio upustivši se u pretjecanje u jednoj krajnje neizvjesnoj i opasnoj prometnoj situaciji, evidentno proizlazi zaključak da je ovako nepromišljeno postupio upravo radi negativnog utjecaja alkohola na njegove mentalne i vozačke sposobnosti, čime je u potpunosti utvrđeno postojanje uzročne veze između takvog njegovog stanja i nastale saobraćajne nezgode.

Zbog toga, utvrdivši da je optuženik kritične prilike bio svjestan protupravnosti svoje vožnje, ali je usprkos tome u njoj ustrajao pristajući tako na nastupanje zabranjene posljedice, sud prvog stupnja je osnovano zaključio da je optuženik postupao s tzv. eventualnim umišljajem, a nikako iz nehata, kako se to sada bezuspješno žalbom želi prikazati.

Takovom pravilnom ocjenom oblika optuženikove krivične odgovornosti, sud prvog stupnja je inkriminirano krivično djelo pravilno pravno označio kao krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 156. st. 1. KZRH, pa u žalbi istaknuta povreda krivičnog zakona također nije učinjena.

Na koncu, i kazna na koju je optuženik osuđen, pravilno je odmjerena, pa niti žalba državnog odvjetnika, a niti optuženika, u tom dijelu nije osnovana.

Naime, sud prvog stupnja je prilikom odluke o vrsti i visini kazne vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima vezanim za ovaj slučaj, pa tako i o onima koje se sada ponovno u žalbama ističu. Utvrdivši postojanje osobito olakotnih okolnosti na strani optuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da će se i ublaženom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dakle kaznom ispod zakonom zaprijećenog minimuma, moći ostvariti kako opća, tako i posebna svrha izricanja krivičnih sankcija.

Kako je sud prvog stupnja postojeće okolnosti pravilno ocijenio, što se niti žalbama uspješno ne dovodi u sumnju, to nema uporišta eventualnom blažem ili strožem kažnjavanju optuženika.

Na temelju čl. 369. ZKP po službenoj dužnosti ispitana je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, pa je nađeno da je ta mjera, s obzirom na utvrđenu bezobzirnost vožnje optuženika, u svemu opravdana.

Zbog toga je o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. siječnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Novoselec dr. Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

I Kž 594/93

(Štefica Klepac)