Rev-x-757/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 757/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz B., zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u Z., protiv I. tuženika M. U. iz S. N., i II. tuženice D. U. iz S. N., oboje zastupani po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik nekretnina, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1185/14-2 od 21. svibnja 2014., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1397/94 od 10. veljače 2014., u sjednici održanoj 7. siječnja 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog tuženika za ponavljanje postupka završenog presudom Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1397/94 od 28. listopada 1994. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj P. R. vlasnik za cijelo čest. br. 86. k.o. Z., te obiteljske kuće izgrađene na toj parceli, koje vlasništvo je stekao temeljem ugovora o zamjeni nekretnina zaključenim s tuženicima, što su isti dužni priznati i trpjeti da tužitelj ishodi upis toga prava na svoje ime u zemljišnoj knjizi, sve u roku od 15 dana“,

dok je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju na ime parničnog troška 7.320,00 kn. Protiv drugostupanjskog rješenja tuženici su podnijeli reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlažu preinačiti pobijano rješenje i prihvatiti njihov prijedlog za ponavljanje postupka, podredno ukinuti oba nižestupanjska rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo „u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih je podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose“.

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP-a propisano je da stranke „mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)“.

Tuženici su reviziju izjavili protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbijen njihov prijedlog za ponavljanje postupka - te bi protiv takvog rješenja revizija bila dopuštena ako bi bila dopuštena i protiv pravomoćne presude: sve u smislu prethodno navedene odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a i obzirom da se rješenjem drugostupanjskog suda kojim je prijedlog stranke za ponavljanje postupka odbijen kao neosnovan postupak pravomoćno završava.

Međutim, kada u smislu odredaba ZPP-a primjena određenih pravila parničnog postupka o reviziji ovisi o trenutku pokretanja postupka - kao ovdje, kao taj trenutak, kada se radi o reviziji izjavljenoj protiv odluke drugostupanjskog suda donesene u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, smatra se vrijeme podnošenja tog prijedloga.

U konkretnom slučaju tuženici su prijedlog za ponavljanje postupka podnijeli 21. rujna 1999.

Prema tome, u ovome se predmetu o dopuštenosti revizije prema vrijednosnom kriteriju ima odlučiti sukladno odredbi čl. 14. Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku iz "Narodnih novina" broj 91/92, važećoj u vrijeme podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, a koja glasi: „U članku 382. stavku 2. i 3. riječi: 8.000 dinara zamjenjuju se riječima: 3.000.000 hrvatskih dinara.“, odnosno (a nakon što je 1994. uvedena kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjenom za hrvatski dinar u odnosu 1:1000.) polazeći od toga da je vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u vrijeme podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka bio iznos od 3.000,00 kn. Budući da u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a vrijednost predmeta spora u ovoj parnici u revizijskom stupnju čini iznos od 300,00 kn - te tako (u vrijeme podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka) ne prelazi 3.000,00 kn, to revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a u ovoj pravnoj stvari nije dopuštena.

U ovome predmetu tuženici su reviziju podnijeli i na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, i pritom su postavili pitanja:

1) „U kojoj mjeri se nekorištenje pravnog lijeka od strane imenovanog zastupnika tuženima može smatrati postupanjem u skladu sa odredbom članka 85. stavka 1. ZPP-a, te da li takav propust temeljem odredbi članka 81. ZPP-a sili sud na poduzimanje odgovarajućih koraka za zaštitu interesa stranke u postupku koja je odsutna i nepoznata boravišta?“, 2) „Da li odredbe članka 148. ZPP-a obvezuju sud prvog stupnja da se u cilju provjere adrese stanovanja tuženika koji su navedeni u tužbi kao osobe odsutne i nepoznata boravišta obrati nadležnim državnim službama koje vode evidenciju o tim podacima?“,

3) „Da li je sud bez odgovarajuće provjere ovlašten zaključiti da bi se argumenti i pokazatelji na koje tuženi ukazuju u svom prijedlogu za ponavljanje postupka ne mogu povezati sa novim činjenicama ili dokazima u okviru odredbi članka 421. ZPP-a?“, 4) „Da li je Županijski sud, kao žalbeni sud dužan temeljem članka 365. ZPP-a dati obrazloženje za sve istaknute žalbene razloge uključujući i one koji se tiču hitnosti postupanja?“,

te istakli da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Konkretno, odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i konkretiziranih sudskih odluka), a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

Međutim, samo time što su konstatirali da reviziju podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tuženici nisu postupili prema navedenim odredbama.

Tako, prije svega, drugo po revidentima postavljeno pitanje, jedino glede kojeg se revidenti pozivaju na shvaćanje drugog suda - i to shvaćanje određeno izraženo u odluci revizijskog suda posl. br. Rev-1548/92 od 15. listopada 1992. (jer drže da je shvaćanje na kojemu je temeljeno osporeno rješenje suprotno shvaćanju iz te revizijske odluke), nije važno za odluku o predmetu spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući da je shvaćanje iz te revizijske odluke izraženo samo u svezi instituta „pomoći stranci u utvrđivanju adrese“ te procesne situacije pasivnosti tužitelja da u tužbi naznači adrese stranaka i (time) dužnosti suda (u postupanju prema odredbama čl. 109. ZPP-a) da nastoji dobiti podatke o adresi osobe kojoj pismeno treba dostaviti (koja dužnost postoji samo onda ako stranka ne može sama saznati tu adresu), a ne u svezi „problema“ aktualnog u ovome predmetu - u kojemu je staratelj za poseban slučaj (postavljen tuženicima) uredno pozivan na raspravu i sud nije imao potrebu ni obvezu primijeniti institut „pomoći stranci u utvrđivanju adrese“, tako da revidenti pogrešno drže da je drugostupanjski sud osporeno rješenje utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili proturječju s pravnom praksom i shvaćanjem u svezi kojeg su postavili navedeno pitanje i da bi u svezi toga pitanja revizijski sud imao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu.

Nadalje, po revidentima podnesena revizija sadrži i druga pitanja - ali glede njih ne sadrži i navedene razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, takve - iz kojih bi određeno proizlazilo da su ta pitanja postavljena u svezi s shvaćanjima koja bi bila u suprotnosti s shvaćanjima na kojima je drugostupanjski sud temeljio osporeno rješenje (ili razloge u čemu su to shvaćanja u svezi s kojima su pitanja postavljena u proturječju s shvaćanjima iz osporenog rješenja), sve uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na svako pitanje odnose, tako da valja zaključiti:

- da od odgovora na ta pitanja ne zavisi odluka o predmetu spora,

- i (time) da takva pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno da (obzirom na to kako su ta pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu) revizijski sud u svezi tih pitanja nema razloga preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu tzv. izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

Revizijski sud pritom ukazuje:

- da osporeno rješenje može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revidenti obrazlažu, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporenog rješenja pravilno u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Zagreb, 7. siječnja 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.