Rev-1877/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1877/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A.H. iz K., . .. . ., koju zastupa V.D., odvjetnik iz K., protiv tuženih Općine Karlovac, koju zastupa ZJPO K. i Fonda stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Karlovac, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 23. prosinca 1991. br. Gž 772/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 7. ožujka 1991. br. P 514/90, u sjednici održanoj dana 24. veljače 1994.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom prema tuženoj Općini Karlovac.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija, ukidaju pobijane presude suda drugog i prvog stupnja u dijelu kojim je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom prema drugotuženiku Fondu stambeno-komunalnom gospodarstvu Općine Karlovac, pa se u tom opsegu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O troškovima postupka o reviziji odlučit će se u novoj odluci o glavnoj stvari.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim je zahtijevala da joj tuženi solidarno isplate 70.000 dinara (70.000 HRD) sa zakonskim zateznim kamatama od tužbe. Obvezana je naprotiv naknaditi prvotuženoj parnični trošak u iznosu od 14.000 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužiteljice i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene razloge u reviziji se konkretizira da je prema tuženoj Općini Karlovac zahtijevana isplata utuženog iznosa s osnova naknade štete pri čemu revidentica smatra da je šteta prouzročena time što radnici zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu, za zakonitost i pravilnost rada kojih odgovara prvotužena kao društveno-politička zajednica, nisu 30 godina proveli rješenje Komisije za nacionalizaciju od 30. V 1960. godine. U odnosu na drugotuženu koja je temeljem ugovora o zakupu sporni poslovni prostor dala u zakup kao frizerski salon, tužiteljica prigovara zaključku sudova da bi drugotužena bila pošteni posjednik. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženi solidarno isplate 70.000 HRD sa zakonskim zateznim kamatama koji zahtjev tužiteljica u tužbi i tijekom postupka opravdava u biti činjenicama: da je u odnosu na poslovnu prostoriju od 28 m5 koja se nalazi u zgradi upisanoj u z.k. ul. 595 k. o. K., rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 30.V 1960. utvrđeno da navedena poslovna prostorija nije predmet nacionalizacije i da se ostavlja u vlasništvo tužiteljice; da to rješenje iako datira od 30.V 1960. u zemljišnim knjigama nije bilo provedeno zbog propusta radnika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu sve do 1987. godine. Revizija, naime, cijeni da je to rješenje uredno i na vrijeme provedeno u zemljišnim knjigama da bi tužiteljica već tada bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica sporne poslovne prostorije i njome kao vlasnica mogla raspolagati, pa i izdavati istu u zakup, u čemu revidentica nalazi i osnov odštetne odgovornosti prvotužene Općine Karlovac. U odnosu na drugotuženi Fond navodi se da isti od 1. V 1983. godine sporni poslovni prostor daje u zakup kao frizerski salon i polučuje zakupninu (što drugotuženi u odgovoru na tužbu nije niti osporio).

Polazeći od navedenog revidentica cijeni da joj je u obvezi naknaditi štetu koju trpi u visini neostvarene zakupnine i to prvotužena kao društveno-politička zajednica koja odgovara za pravilnost i zakonitost rada radnika općinskog suda, a drugotuženi jer se izdavanjem u zakup sporne poslovne prostorije, s kojom nije imao pravo raspolagati za "navedeni iznos" bezrazložno obogatio.

S obzirom da priroda pravnog odnosa, a niti zakon, ne upućuju da se nazočni spor mora riješiti na jednak način u odnosu na oba tuženika, to oni nemaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. ZPP), a što ujedno dozvoljava da se u odnosu na svakog tuženika osnovanost tužbenog zahtjeva cijeni odvojeno i sa mogućnošću procesno različitih učinaka.

Za postanak obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune određene pretpostavke: a) subjekti obveznopravnog odnosa odgovornosti

na veza (kauzalni

za štetu - oštećeni i štetnik, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzroč neksus) što znači da nužno mora postojati veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice i e) protupravnost.

Cijeneći postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost prvotužene društveno- političke zajednice polazeći od činjeničnih navoda same revidentice kako su oni naprijed iznijeti i utvrđenja sudova proizlazi da, bez obzira na pitanje (ne) postojanja ostalih traženih pretpostavki, da u nazočnom slučaju po nalaženju ovoga suda nedostaje adekvatna uzročna veza izmedju štetne radnje i štete za koju tužiteljica tvrdi da trpi.

Štetnu radnju u konkretnom slučaju bi predstavljao propust radnika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu što nisu navedeno rješenje u tolerantnom vremenskom razdoblju proveli kroz zemljišne knjige. Međutim, po nalaženju ovoga suda zbog toga što navedeno rješenje nije bilo provedeno (sve do 1987. godine) zbog tog propusta nije tužiteljica bila onemogućena da raspolaže sa spornom poslovnom prostorijom kao svojom. Ovo zato, jer upis u zemljišne knjige s obzirom na promjenu vlasničkopravnog režima koji ovdje, kako se navodi, datira iz 1960. godine i nije imao konstitutivno značenje za stjecanje prava vlasništva (što u ostalom navodi i sama tužiteljica - list 9 spisa). Odnosno, nije utjecao na vlasničkopravni režim sporne poslovne prostorije utvrđen navedenim rješenjem Komisije za nacionalizaciju. Stoga proizlazi i zaključak o tome da između navedene štetne radnje na kojoj kao pravnom osnovu tužiteljica temelji odštetnu odgovornost prvotužene i štete za koju tvrdi da joj je počinjena u vidu izmakle dobiti (nepolučena zakupnina) nema adekvatne uzročne veze, što u konačnom ishodu znači da zbog nepostojanja svih traženih pretpostavki za odštetnu odgovornost ove tužene nema osnova za obvezivanje Općine Karlovac na isplatu utužene naknade štete. Stoga je u odnosu na ovu tuženu iz navedenih razloga reviziju valjalo kao neosnovanu odbiti.

Što se tiče drugotuženog, polazeći od činjeničnih navoda same tužiteljice moglo bi se cijeniti da tužiteljica osnov obveze ovog tuženog na plaćanje utuženih 70.000 HRD nalazi u a) odgovornosti za štetu i b) stjecanju bez osnova.

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 26. kolovoza 1980. br.P 1271/73 koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Karlovcu br. Gž 141/81 od 12. veljače 1981. tužiteljica je (uz ostale u tom sporu tužene) bila obvezana da uz ostale poslovne prostorije i spornu prostoriju preda u posjed u tom sporu tužiteljici tadašnjoj Samoupravnoj interesnoj zajednici u stambeno-komunalnoj oblasti Općine Karlovac (pravni prednik u ovom sporu drugotuženog), a sve na temelju u tom sporu, kao prethodnog pitanja, riješenog prava vlasništva. Naime, temeljem rješenja Komisije za nacionalizaciju od 1. ožujka 1960. godine (koje je prethodilo rješenju od 3. svibnja 1960.) kao prethodno pitanje utvrđeno je i na spornoj poslovnoj prostoriji društveno vlasništvo. Kada je stoga ovdje drugotuženi po ne i izvršne sudske presude dobio u posjed sporne pravnom predniku na temelju pravomoć

prostorije i njome raspolagao ne može se sa uspjehom imputirati ovom tuženom postojanje protupravnosti, kao jedne od pretpostavki za njegovu odštetnu odgovornost. Stoga tužbeni zahtjev pravno kvalificiran kao odštetni prema drugotuženiku ne bi bio osnovan. Drugo je, međutim, pitanje odgovornosti ovog tuženika po osnovu stjecanja bez osnove.

Odredbom čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91) propisano je: "kad je netko tuđu stvar upotrijebio za svoju korist, imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe". Pretpostavka za obvezivanje drugotuženika po navedenom pravnom osnovu je: a) da je sporna poslovna prostorija vlasništvo tužiteljice, b) da je drugotuženik koristio spornu poslovnu prostoriju u svoju korist i c) da je takvom upotrebom drugotuženik polučio korist. Iz raspravnih rezultata, bar za sada moglo bi se zaključiti da je drugotuženik iznajmljivao spornu poslovnu prostoriju kao frizerski salon te da je iz tog osnova ubirao zakupninu (korist). Međutim, pitanjem prava vlasništva ove poslovne prostorije sudovi se nisu bavili. Naime, sud prvog stupnja, a što u biti prihvaća i sud drugog stupnja, cijeni tužbu preuranjenom, jer da je "pitanje vlasništva sporno" zbog izjavljene a do sada neriješene žalbe drugotuženika protiv rješenja o zemljišno-knjižnom upisu da sporna poslovna prostorija nije predmet nacionalizacije, a sve sukladno rješenju Komisije za nacionalizaciju NOO Karlovac od 30. svibnja 1960.

Da li je tužiteljica vlasnica sporne poslovne prostorije ili ne za razrješenje konkretnog tužbenog zahtjeva prema drugotuženiku postavlja se kao prethodno pitanje (čl. 12. ZPP) koje je sud dakako, ovlašten raspraviti za potrebe ovog spora i sa pravnim učinkom za ovaj spor riješiti. Tako, međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa nije postupljeno.

U konkretnom slučaju u odnosu na razloge presuda sudova nižeg stupnja valja reći da tužiteljica ne zahtijeva vraćanje poslovne prostorije za koju tvrdi da je njezino vlasništvo i stoga odredbe čl. 38. i 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("NN" br. 53/91) kojim se utvrđuju obveze i prava (ne)savjesnog posjednika stvari za vrijeme od njezina oduzimanja vlasniku do povratka temeljem vindikacionog zahtjeva u konkretnom slučaju i ne dolaze do primjene kako su to naprotiv smatrali sudovi.

Pitanje savjesnosti odnosno nesavjesnosti drugotuženika u nazočnom slučaju eventualne odgovornosti ovog tuženog kao stjecaoca bez osnova biti će značajno glede opsega vraćanja (čl. 214. ZOO).

S obzirom na sve iznijeto proizlazi da revizija ukoliko se odnosi na tuženu Općinu Karlovac, nema osnova (čl. 393. ZPP), dok je u odnosu na drugotuženika revizija osnovana, jer sudovi kad su cijenili da ne postoje pretpostavke za odštetnu odgovornost ovog tuženog, postojanje pretpostavki za odgovornost s osnova stjecanja bez osnova nisu niti ispitivali zbog čega su, činjenice koje se tiču pitanja osnova obveze i činjenice koje se odnose na pitanje visine obveze drugotuženika, ostale neutvrđene, pa je stoga u odnosu na drugotuženika temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet u navedenom opsegu vratiti na ponovno odlučivanje.

O troškovima postupka po reviziji odlučit će se u odluci o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 24. veljače 1994.

ća:

Predsjednik vije

Đorđe Bjegović v.r.