P-2/2025-31 · Općinski sud u Bjelovaru

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-2/2025-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČTU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 12. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 22. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., 2., 3., 7., Ugovora o namjenskom kreditu broj 34/06. od 05. lipnja 2006. zaključen između tužitelja ČTU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zaključen dana 05. lipnja 2006. i solemniziran kod javnog bilježnika Branke Škalički iz Garešnice pod brojem OU-225/06. od 05. lipnja 2006., te odredbe članka 4., 5., 8. i 9. Dodatka ugovoru o kreditu od 22. prosinca 2015., solemniziran kod javnog bilježnika Dražena Oreškovića iz Nove Gradiške broj OV-2474/15. od 22. prosinca 2015., kojima su u ispunjenju ugovora ugovorene promjenjive kamatne stope i valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ČTU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.183,22 EUR-a sa zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to na iznos od 3.119,93 EUR-a po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., 14% godišnje počev od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznose od:

0,02 eura počev od 10. rujna 2006.

0,29 eura počev od 10. listopada 2006.

10,09 eura počev od 10. srpnja 2008.

9,99 eura počev od 26. kolovoza 2008.

10,05 eura počev od 09. rujna 2008.

10,40 eura počev od 10. listopada 2008.

13,88 eura počev od 06. studenog 2008.

10,42 eura počev 11. prosinca 2008.

17,52 eura počev od 12. siječnja 2009.

17,52 eura počev od 12. veljače 2009.

22,55 eura počev od 11. ožujka 2009.

16,94 eura počev od 10. travnja 2009.

17,04 eura počev od 08. svibnja 2009.

15,82 eura počev od 10. lipnja 2009.

15,94 eura počev od 15. srpnja 2009.

18,90 eura počev od 10. kolovoza 2009.

19,95 eura počev od 10. rujna 2009.

18,28 eura počev od 10. listopada 2009.

19,28 eura počev od 10. studenog 2009.

19,47 eura počev od 10. prosinca 2009.

22,59 eura počev od 10. siječnja 2010.

24,67 eura počev od 10. veljače 2010.

23,88 eura počev od 10. ožujka 2010.

26,99 eura počev od 10. travnja 2010.

28,50 eura počev od 10. svibnja 2010.

30,93 eura počev od 10. lipnja 2010.

34,09 eura počev od 12. srpnja 2010.

30,00 eura počev od 10. kolovoza 2010.

41,92 eura počev od 10. rujna 2010.

36,75 eura počev od 10. listopada 2010.

37,59 eura počev od 10. studenog 2010.

37,68 eura počev od 10. prosinca 2010.

45,12 eura počev od 10. siječnja 2011.

37,05 eura počev od 10. veljače 2011.

39,45 eura počev od 10. ožujka 2011.

36,37 eura počev od 10. travnja 2011.

43,08 eura počev od 10. svibnja 2011.

49,31 eura počev od 10. lipnja 2011.

50,96 eura počev od 10. srpnja 2011.

75,31 eura počev od 10. kolovoza 2011.

50,40 eura počev od 10. rujna 2011.

47,30 eura počev od 10. listopada 2011.

47,50 eura počev od 10. studenog 2011.

47,52 eura počev od 10. prosinca 2011.

50,97 eura počev od 10. siječnja 2012.

52,98 eura počev od 10. veljače 2012.

53,24 eura počev od 01. ožujka 2012.

51,88 eura počev od 01. travnja 2012.

52,56 eura počev od 10. svibnja 2012.

54,06 eura počev od 10. lipnja 2012.

52,33 eura počev od 01. srpnja 2012.

52,47 eura počev od 10. kolovoza 2012.

49,49 eura počev od 10. rujna 2012.

50,47 eura počev od 10. listopada 2012.

52,59 eura počev od 10. studenog 2012.

51,95 eura počev od 10. prosinca 2012.

53,01 eura počev od 01. siječnja 2013.

50,25 eura počev od 10. veljače 2013.

49,47 eura počev od 10. ožujka 2013.

52,31 eura počev od 10. travnja 2013.

50,02 eura počev od 10. svibnja 2013.

48,90 eura počev od 10. lipnja 2013.

46,05 eura počev od 10. srpnja 2013.

48,04 eura počev od 12. kolovoza 2013.

49,34 eura počev od 10. rujna 2013.

51,02 eura počev od 10. listopada 2013.

50,83 eura počev od 12. studenog 2013.

52,57 eura počev od 11. prosinca 2014.

52,15 eura počev od 27. siječnja 2014.

42,20 eura počev od 10. veljače 2014.

43,30 eura počev od 13. ožujka 2014.

42,34 eura počev od 18. travnja 2014.

41,06 eura počev od 20. svibnja 2014.

41,09 eura počev od 18. lipnja 2014.

41,75 eura počev od 08. srpnja 2014.

42,94 eura počev od 22. kolovoza 2014.

43,94 eura počev od 09. rujna 2014.

44,71 eura počev od 23. listopada 2014.

45,66 eura počev od 20. studenog 2014.

45,22 eura počev od 31. prosinca 2014.

45,88 eura počev od 15. siječnja 2015.

45,79 eura počev od 27. kolovoza 2015.

45,79 eura počev od 30. rujna 2015.,

a na iznos od 1.063,29 EUR-a počev od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.721,54 eura, sa zateznom kamatom po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 22. srpnja 2025. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 3.721,54 eura do zatraženog iznosa od 5.296,54 eura, odnosno za iznos od 1.575,00 eura, sa zateznom kamatom po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 22. srpnja 2025. pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako je sa tuženikom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 34/06, kreditna partija 7103130060, na iznos od 26.575,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Kredit se koristi za refinanciranje kredita u iznosu od 11.514,87 eura, a ostatak za adaptaciju stana. Rok otplate kredita iznosi 15 godina. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 202,08 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na CHF na dan plaćanja. Ugovorena je redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

1.1. Dana 22. prosinca 2015. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur. U članku 4. Dodatka Ugovoru navedeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 15.339,06 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 107.078,48 HRK. Neotplaćena glavnica kredita u CHF s osnova moratorija u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2 Dodatka ugovoru iznosi 247,08 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.724,81 HRK. U članku 5. Dodatka ugovoru o kreditu utvrđuje se da prema izračunu konverzije do dana 30. rujna 2015. preplata iznosi 8.476,95 HRK, a s osnova moratorija manje uplaćeni iznos iznosi 12,14 HRK. Člankom 6. i 7. Dodatka ugovoru o kreditu definirana je preplata i manje uplaćeni iznos, dok su člankom 8. utvrđeni uvjeti otplate kredita u euro, redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015., kamata po dospijeću te rizik promjenjivosti kamatne stope tijekom otplate kredita.

1.2. Iz sadržaja navedenih ugovora evidentno je da je bitan sastojak ugovora o kreditu činila odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kredit ugovoren u valuti CHF što proizlazi iz čl. 1. Ugovora o kreditu od 05. lipnja 2006., gdje se navodi da će tužitelj kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. O valutnoj klauzuli stranke nisu posebno pregovarale, međutim kraj činjenice da je tuženik isplatu kredita izvršio u kunama, a isto tako tužitelj je u kunama vršio isplate po zaključenom ugovoru o kreditu, to se opravdano postavlja pitanje svrhe i razloga ugovorene valutne klauzule, tim više što je kuna kao zakonsko sredstvo plaćanja u navedeno vrijeme, a i kasnije, bila stabilna valuta. Takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je ništetna, a navedeno proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Naime, isplate po kreditu koje je tužitelj vršio tuženiku radi vraćanja kredita, a koji anuiteti su obračunani na dan odobrenja po srednjem tečaju banke za CHF čine evidentnu neravnotežu ugovornih strana i nepoštene ugovorne uvjete za tužitelja, uslijed čega je sud u postupcima zaštite kolektivnih prava i interesa takve ugovorne odredbe utvrdio ništetnima.

1.3. Bitan sastojak ugovora o kreditu činila je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je tijekom otplate kredita promjenjiva sukladno odluci banke. Prilikom sklapanja ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost da takvu odredbu ne prihvati. Navedena odredba imala je za posljedicu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijene kredita kao bitan sastojak ugovora za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u ugovoru i dodatku ugovora nepoštena i kao takva ništetna sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanje ugovora o kreditu.

1.4. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te je slijedom toga tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio na osnovu takvih ništetnih ugovornih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK /15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHf uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom, temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi tada ju nije trebao prihvatiti, jer je za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora.

2.1. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi primjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK / 15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t.4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i to zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR". Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t.5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2.2. Tuženik stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbi čl. 1., 2., 3. i 7., Ugovora o namjenskom kreditu broj 34/06. od 05. lipnja 2006. te odredbi članka 4., 5., 8. i 9. Dodatka ugovoru o kreditu od 22. prosinca 2015., kao i za isplatom iznosa od ukupno 2.509,74 eura na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate i na ime promjene tečaja.

3.1. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, tužbeni zahtjev podneskom od 01. travnja 2025. na način da tužitelj od tuženika potražuje iznos od 3.119,93 eura na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate i na ime promjene tečaja uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, i 1.063,29 eura na ime razlike glavnice, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015., kao od dana konvertiranja kredita, dakle ukupno iznos od 4.183,22 eura.

3.2. Sud je prihvatio preinaku tužbe. Tuženikovo protivljenje preinaci tužbe nije osnovano budući je člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Među strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o namjenskom kreditu broj 34/06, kreditna partija 7103130060, na iznos od 26.575,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Namjena kredita bilo je refinanciranje kredita u iznosu od 11.514,87 eura, a ostatak je bio namijenjen za adaptaciju stana. Rok otplate kredita iznosi 15 godina. Nije sporno ni da su dana 22. prosinca 2015. tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur.

5. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu broj 34/06, kreditna partija broj 7103130060 od 05. lipnja 2006. s prilozima (list 12-19, 343-352), Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), Konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR od 22. prosinca 2015. (list 20-26, 330-336), Dopis od 12. studenog 2015. (list 27, 89-90), Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 28-32, 91-96), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. (list 33- 34, 97-98), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 35, 99-100), Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 36, 101), Otplatni plan u EUR (list 37-39, 40- 42, 57-59, 337-339), Otplatni plan u EUR (list 40-42, 340-342), Promet po kreditu/Specifikacije uplata za razdoblje od 05.06.2006. do 01.05.2019. (list 43-54), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103130060 od 16. svibnja 2019. (list 55), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 22. prosinca 2015. (list 56), Otplatna tablica; Prijepis od 16. svibnja 2019. (list 60-65), Otplatni plan ČT, Tabela 1 (list 66-76), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 102-104), Dodatak ugovoru o kreditu od 30. siječnja 2015. (list 327-329), Potvrdu tuženika od 14. veljače 2023. (list 409).

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 316-318).

8. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl. oec. (list 354-377). Vještak je dao i dodatno pisano očitovanje (list 398-405).

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

10. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 34/06, kreditna partija broj 7103130060 od 05. lipnja 2006., potvrđenog (solemniziranog) istoga dana po javnom bilježniku Branki Škalički iz Garešnice, pod brojem OU-225/2006, proizlazi kako su isti sklopili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te JT kao sudužnik i založni dužnik. Iznos kredita je 26.575,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Namjena kredita je refinanciranje stambenog kredita i adaptacija stana. Rok otplate kredita iznosi 15 godina i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima, a iznos anuiteta je 202,08 CHF. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje. Ugovoru prileži izvadak iz knjige položenih ugovora i preslike osobnih iskaznica.

12. Iz Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), od 22. prosinca 2015. proizlazi kako su isti sklopili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te JT kao sudužnik i založni dužnik. Predmetnim aneksom se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz Ugovora o namjenskom kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK od 30. rujna 2015. Ovim Dodatkom izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u EUR te se iz Osnovnog ugovora mijenjaju odredbe koje se odnose na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita te se postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dodatak je potvrđen po javnom bilježniku Draženu Oreškoviću iz Nove Gradiške, dana 22. prosinca 2015., pod brojem OV-2474/15.

13. Uvidom u Dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015. utvrđeno je kako se istim tužitelju dostavlja propisana dokumentacija radi ispunjenja zakonske obveze iz članka 19.e iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Sukladno tome Dopisu prileže Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015., Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, Otplatni planovi u EUR.

14. Iz Prometa po kreditu/Specifikacija uplate vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

15. Iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103130060 od 16. svibnja 2019. vidljivo je kako se po navedenom kreditu mijenjala kamatna stopa, a u skladu s time i anuiteti/rate kredita.

16. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku, navela je kako je zaključila sa tuženikom ugovor o namjenskom kreditu broj 34/06 na iznos od 26.575,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Taj kredit je podigla iz razloga što je u Privrednoj banci Zagreb 6 godina prije, odnosno 2000. godine digla stambeni kredit za kupnju stana u kojem i danas živi. Kako je za podizanje tog kredita u PBZ-u trebala imati dva sudužnika i tri jamca, a koji zbog toga što su njoj bili garancija kredita nisu mogli sami dizati kredite, odlučila je podići kredit kod tuženika i zatvoriti taj stambeni kredit u PBZ-u. To sve iz razloga što je kredit kod tuženika mogla podići na svoju plaću bez sudužnika i bez jamaca. Dakle, zaključno, taj kredit je podigla da bi riješila stambeno pitanje, kupovinu stana u kojem i danas živi, a koji joj je jedina nekretnina koju ima u vlasništvu. Kada je došla u Zagrebačku banku i raspitivala se o kreditu tada joj je službenica banke rekla da su najpovoljniji krediti u švicarskim francima i da to njezina plaća može podnijeti. Nije se išla interesirati u druge banke, a to sve iz razloga što je poslovnica Zagrebačke banke bila u Okučanima i njih nekoliko sa posla je na taj način podiglo kredit, a njoj je bilo važno da joj ne treba ni jamac ni sudužnik. Prvi puta je u banci bila na dogovoru, nakon čega im je svu potrebnu dokumentaciju za podizanje kredita poslala faxom, da bi potom došla drugi put u banku gdje ju je čekao pripremljen ugovor. Službenica banke u više navrata joj je rekla da je to najpovoljniji ugovor, a i njene kolege sa posla su svi podigli kredite u švicarcima pa tako i ona. Dakle nije išla u druge banke i nije razmišljala o drugoj valuti.

Tužiteljica je nadalje iskazala kako nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu jer se radilo o tipskom ugovoru i ona je to mogla ili prihvatiti ili ne. Nitko joj nije ništa posebno objašnjavao što znači valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. Nije niti u jednom trenutku pomišljala da bi rate mogle toliko rasti, već je mislila da će možda nešto malo porasti, ali ne toliko, jer joj je prva rata iznosila oko 920,00 kn, a prije izvršene konverzije 2.600,00 kn. U to vrijeme njezina plaća je iznosila oko 3.700,00 kn, tako da joj nije ostalo dovoljno za pokrivanje najosnovnijih životnih troškova. Službenica banke ništa joj nije govorila niti upozorila o mogućnostima rasta rate kredita. Ugovor je pročitala, ali ne može reći da je puno od tih stručnih stvari razumjela. Sa tim ugovorom otišla je kod javnog bilježnika koji nije pročitao ugovor, već ju je samo upozorio da ako neće plaćati rate da će biti pokrenuta ovrha protiv nje. Nikada ne bi podigla takav kredit da je znala da će toliko porasti rata kredita.

2015. godine dobila je ponudu od banke da izvrši konverziju, na što je pristala, jer nije imala više mogućnosti plaćati rate kredita pa je pristala na takvu ponudu o kojoj nije imala mogućnosti raspravljati niti mijenjati odredbe ugovora o konverziji. Ne sjeća se točno, ali dopušta da je dobila otplatni plan kredita, i vidjela je koliko iznosi glavnica i koliko kamata i pretpostavila je da će se u konačnosti taj iznos nešto promijeniti, ali nije nikada mislila u tolikoj mjeri i za tako velike iznose. Nije pokušavala izmijeniti pojedinu odredbu ugovora o kreditu jer ih nije sve niti razumjela, tako da nije ni bilo svrhe da pokušam nešto mijenjati. Radilo se o tipskom ugovoru. Na posebno pitanje da li je pokušala izvršiti refinanciranje kredita tužiteljica je navela da je bila svakakvog razmišljanja kako da se to riješi, ali konkretno nije tražila refinanciranje kredita. U odnosu na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu očekivala je da će se nešto promijeniti i s obzirom da joj je prva rata iznosila 920,00 kn, za nju je bilo prihvatljivo i kada je naraslo na 950,00 pa sve do 1.400,00 kn, ali zadnji iznos prije konverzije od 2.600,00 kn nikako nije bio prihvatljiv s obzirom na iznos njezine plaće. Nije se interesirala prije potpisivanja ugovora o tečaju švicarskog franka. Nije nikada pisanim putem prigovarala tuženiku zbog rasta rate kredita jer je smatrala da ona kao pojedinac ne može utjecati na smanjenje rate. Često je kontaktirala banku da ju se pričeka s plaćanjem cijelog iznosa rate i može reći da su ju pričekali.

Kod ugovora o konverziji dobila je otplatni plan, ali ne sjeća se detalja ugovora. Priznat joj je jedan dio preplate u toj konverziji.

Dobivala je obavijesti o

promjeni kamatne stope putem pošte, ali se ne sjeća da li su joj dostavljeni parametri za promjenu kamatne stope. Nije imala nekretninu u vlasništvu osim ove. Nema ni obrt ni trgovačko društvo niti je ikada to imala. U tom stanu živi sa svojom obitelji i u njemu nikad nije obavljala nikakvu poslovnu aktivnost. Taj kredit je naravno otplaćivala sama.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinele Vuković, dipl.oec. zaprimljenog 26. ožujka 2025. proizlazi kako je vještačenjem utvrđena visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku polazeći od Ugovora o namjenskom kreditu broj 34/06 (kreditna partija 7103130060), zaključenog između kreditora (tuženika) Zagrebačka banka d.d. i korisnika kredita (tužiteljice) ČTU, i to s osnove preplate anuiteta za tečajnu razliku i za kamatnu stopu.

Uzimajući u obzir i Dodatak ugovora o kreditu od 22. prosinca 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) utvrđeni su efekti konverzije – uvećanje glavnice kredita u konverziji.

Preplata tužiteljice nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno i plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 2.372,73 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata tužiteljice nastala kao razlika između kamate koje bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 747,20 €. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 3.119,93 EUR.

Dodatno, zasebno su iskazane i negativne razlike. Zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita) iznosi 48,06 € (za pojedina razdoblja od kolovoza 2006. godine do prosinca 2008. godine). Zbroj tzv. negativnih razlika u kamatnoj stopi (razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 61,07 € (razdoblja od veljače 2014. godine do rujna 2015. godine). Ukupno negativne razlike temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 109,13 EUR. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.063,29 €.

Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama. Tuženik je sve iznose koje je primio od tužiteljice po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Dodatku ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljica provedbom konverzije nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u Nalazu i mišljenju.

18. Podneskom od 16. travnja 2025. vještak se dodatno očitovao na iznesene prigovore tuženika. U odnosu na prigovor oko točnosti iskazanih iznosa anuiteta nakon proteka 1. moratorija, vještak ističe kako je dana 12. ožujka 2025. godine, od punomoćnika tuženika i punomoćnika tužiteljice zatražio dostavu dodatne dokumentacije te je nesporno kako vještaku nije dostavljena sva relevantna dokumentacija, u konkretnom - nije dostavljen niti Ugovor o predmetnom moratoriju niti otplatni planovi nakon moratorija (a koje postojanje moratorija je utvrđeno prema Izvatku prometa po kreditu s pregledom dospijeća anuiteta/rata i pregledom uplata za podmirene anuitete/rate (specifikacija uplata) u razdoblju od 01.08.2007. godine do 01.07.2008. godine). Iz predmetne dokumentacije je utvrđeno kako je tuženik iznos anuiteta istekom 1. moratorija uvećao za naknadu (kamatu) za korištenje moratorija, odnosno da je ista u narednom razdoblju pripisana glavnici. Osvrta radi, istekom 2. moratorija iznos anuiteta nije uvećan jer je u ovom slučaju tužiteljica predmetnu naknadu (kamatu) za korištenje moratorija plaćala redovno, mjesečno. Prema poznatim i dostupnim parametrima izračunat je iznos anuiteta nakon isteka 1. moratorija. Vještaku nije poznato temeljem koje dokumentacije tuženik osporava točnost izračuna, budući da tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju na osnovu koje bi se njegovi navodi mogli provjeriti ili uzeti u obzir. Napominje se da je zadatak vještaku bio jasno i precizno određen, a izvršen je isključivo na temelju dostavljene dokumentacije koja je bila dostupna vještaku. U nedostatku konkretnih i dokumentiranih prigovora, osporavanje izračuna od strane tuženika je neprimjereno i u cijelosti neosnovano.

Nastavno na prigovor tuženika prilikom kojeg ističe neopravdanim izvršiti ukupni financijski obračun kreditnog odnosa selektivnim odabirom podataka temeljem kojih se taj obračun vrši te da je neovisno o zadatku Suda, vještak prema pravilima financijske i pravne struke bio dužan uzeti u obzir sve što objektivno nađe, te nije mogao samoinicijativno, ili temeljem zadatka, uzeti u obzir samo činjenice koje idu u korist tužitelja, bez onih koje idu u korist tuženika – vještak ističe kako je postupio isključivo sukladno nalogu suda, kojim je izričito određeno da se preplate utvrđene s osnova uvećane kamatne stope i preplate utvrđene s osnova valutne klauzule iskažu odvojeno i ukupno te da se posebno iskažu tzv. negativne razlike, kako u odnosu na promjenjivu kamatu, tako i u odnosu na valutu. Takav pristup nije rezultat vještačke prosudbe, već izravna provedba uputa danih od strane suda. Svako drugačije postupanje značilo bi odstupanje od jasno određenog zadatka i proizvoljno tumačenje naloga, što vještaku nije dopušteno.

Nastavno na prigovor tuženika prilikom kojeg ističe kako si je vještak dopustio donijeti zaključak da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena, iako pitanje potpunog obeštećenja tužiteljice predstavlja pravno pitanje – vještak ističe kako u svom nalazu ne donosi pravne zaključke niti odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, već iznosi činjenično stanje koje proizlazi iz financijskog izračuna temeljenog na dostavljenoj dokumentaciji i sudskom nalogu. Konstatacija da tužiteljica nije obeštećena predstavlja rezultat provedenog izračuna, a ne pravno vrednovanje čime ukazivanje na takvo činjenično stanje ne predstavlja prekoračenje vještačkog zadatka, već njegovu dosljednu i stručnu provedbu.

U odnosu na prigovor tuženika prilikom kojeg ističe kako je vještak našao osnovanim tužiteljeve tvrdnje kako je manje plaćenom glavnicom ostvario pravo na povrat te iste manje plaćene glavnice – vještak ističe kako u Nalazu i mišljenju nije potvrđivao ničije tvrdnje, već je proveo izračun sukladno nalogu suda. Iz Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je kako je na dan 30.09.2015. godine nedospjela glavnica kredita ukupno iznosila 15.586,14 CHF. Primjenom tečaja važećeg na dan isplate kredita nedospjela glavnica kredita iznosi u kunskoj protuvrijednosti 72.438,36 kn. Iz Dodatka ugovora o kreditu i konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR vidljivo je kako je tuženik izračunao da glavnica kredita na dan 30.9.2015. godine iznosi ukupno 10.541,00 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 80.449,73 kn prema tečaju na dan 30.09.2015. godine. Vještak u Nalazu i mišljenju utvrđuje kako prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja Dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.063,29 €.

Rezultat vještačenja nije izraz subjektivnog stava vještaka niti potvrda tvrdnji bilo koje strane u postupku, već odraz činjeničnih financijskih pokazatelja koji proizlaze iz navedenog izračuna. Svaka interpretacija rezultata izvan toga ne spada u djelokrug vještaka, već isključivo u nadležnost suda. Nadalje, vještak primjećuje kako se većina prigovora tuženika odnosi na zadani djelokrug vještačenja, onako kako ga je sud odredio, ali i na stručnost i savjesnost vještaka pri čemu isti ističe kako se vještak „preemptivno opredjeljuje za određene pravne stavove“ pa se zatim „ekskulpira sintagmama“.

Za istaknuti je kako je zadatak vještačenja precizno i jasno određen, kako po sadržaju tako i po opsegu te formulacija zadataka ne ostavlja vještaku prostore za proizvoljno tumačenje ili proširenje izvan zadanih okvira. Vještak nije izlazio izvan zadanog djelokruga vještačenja, niti tumačio pravno norme ili se opredjeljivao za bilo koju stranu, već je iznio činjenične nalaze proizašle iz analize dokumentacije i podataka dostupnih u spisu predmeta, isključivo u okviru naloga suda. Vještačenje i nalaz su izrađeni s dužnom pažnjom, stručnošću i u potpunosti u skladu s nalogom suda, stoga vještak u cijelosti ostaje pri Nalazu i mišljenju od 22. ožujka 2025. godine.

19. Sud prihvaća istinitima nalaz i mišljenje vještaka, kao i dodatno pisano očitovanje, budući su isti dani stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke.

20. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

21. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

22. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke, budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

23. Pun. tuženika na ročištu održanom 20. veljače 2025. predložio je da vještak u obzir uzme preplatu priznatu u konverziji, negativne razlike, a obračun da vrši temeljem tečaja na stvarni dan plaćanja, a ne na dan dospijeća.

23.1. Navedeni prijedlog tuženika sud nije prihvatio. Naime, iako u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, za istaknuti je kako potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari, budući je ista dospjela tek pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantni među strankama, prema postojećoj praksi. Do tada je tražbina, s obzirom na godine iz kojih datira, već zastarjela, pa prijeboj ni ne može nastati sukladno odredbi čl. 198. ZOO. To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora. Zaključno, obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, navedena tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a. Osim navedenog odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. U konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika.

24. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

25. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.

1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st.

1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

26. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

27. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

28. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

29. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

30. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja

toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

31. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

32. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

34. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

35. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 22. prosinca 2015. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

36. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 4.183,22 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

37. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF

38. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO- a.

39. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

40. Presudom suda EU C118/17 (slučaj Č) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

41. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, sklapanjem Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

42. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

43. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu broj: 34/06, koji je zaključio sa tužiteljem dana 05. lipnja 2006., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje:

ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata.

S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115.

ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju, i to na ime preplate zbog promjenljive kamatne stope u ukupnom iznosu od 747,20 eura, na ime preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF / povećanja tečaja za valutu CHF u ukupnom iznosu od 2.372,73 eura, te zbog razlike u glavnici prilikom konverzije iz CHF u EUR u iznosu od 1.063,29 eura, zajedno sa zateznim kamatama, sve kao je pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

44. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

45. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP- a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

46. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. Toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa), sastava podnesaka od 12. kolovoza 2019., 29. studenog 2019., 29. lipnja 2020. te 01. travnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, sastava podnesaka od 12. veljače 2021., 11. prosinca 2024., 13. siječnja 2025., 24. siječnja 2025., 17. veljače 2025., i 22. travnja 2025. svaki u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, troška sastava podnesaka od 18. veljače 2020. i 23,. travnja 2025., svaki u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife,

troška zastupanja na ročištima dana 28. studenog 2019. i 17. veljače 2020. svako u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, troška zastupanja na ročištima dana 01. srpnja 2020., 20. veljače 2025. i 12. lipnja 2025. svako u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose, sukladno Tbr. 46 Tarife, troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 71,54 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23, dalje: ZSP), odnosno u sveukupnom iznosu od 3.721,54 eura, kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

46.1. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podnesaka od 12. veljače 2021., 11. prosinca 2024., 13. siječnja 2025., 24. siječnja 2025., 17. veljače 2025., i 22. travnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, budući na iste treba primijeniti odredbu Tbr. 8. toč. 3. Tarife, jer je tužitelju priznat cjelokupno zatraženi trošak za četiri obrazložena podneska, kao ni zatraženi puni trošak sastava podnesaka od 18. veljače 2020. i 23,. travnja 2025., prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, budući na iste treba primijeniti odredbu Tbr. 8. toč. 4. Tarife, jer se ne radi o obrazloženim podnescima. Nadalje, tužitelju nije priznat zatraženi trošak od 200,00 eura po Tbr. 9. toč. 1. Tarife za pristupe na pripremna ročišta 28. studenog 2019. i 17. veljače 2020. budući su ista odgođena radi davanja očitovanja na zaprimljene podneske te na istima nije zaključen prethodni postupak, stoga je sud na iste primijenio odredbu Tbr. 9. toč. 2. Tarife. Tužitelju nije priznata ni razlika između zatraženih 600,00 eura na ime predujma za vještačenje, budući je tužitelj na ime predujma uplatio 400,00 eura, a koliko je iznosio i račun vještaka, sve kako je navedeno u toč. IV. izreke presude.

47. Omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je u cijelosti uspio s dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 st. 2 ZPP.

48. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

49. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 22. srpnja 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 22. srpnja 2025.