Revr-45/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 45/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. H. J. iz Z., zastupane po punomoćniku M. T., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-413/07-2 od 9. rujna 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-1170/04 od 27. listopada 2006., u sjednici održanoj 13. svibnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim je od tužene zahtijevala isplatu iznosa od 20% na plaću od 8.500,00 kuna i to od 1999. do 2001., te da je tužena dužna joj isplaćivati mirovinu od 8.500,00 kuna uvećanu za 20% počev od 1. siječnja 2002. pa ubuduće s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj je tužena dužna naknaditi troškove parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu temeljem čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 20% na plaću od 8.500,00 kuna koju je tužiteljica primala od 1999. do 2001. dok je obnašala dužnost suca Općinskog suda u Zagrebu, kao i zahtjev za isplatu mirovine u iznosu od 8.500,00 kuna uvećanu za 20% počev od 1. siječnja 2002. kada je tužiteljica otišla u mirovinu.

U postupku je utvrđeno:

- da su rješenjem predsjednika Općinskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 1997. tužiteljici utvrđeni parametri za obračun plaće i to na temelju odredbi čl. 11. st. 1. i čl. 5. st. 2. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine", broj 75/95, 106/95 i 111/96), te je u skladu s navedenim propisima tužiteljici utvrđena plaća množenjem koeficijenta od 7,00 uvećano za 18,5% na ime navršenih 37 godina radnog staža,

- da je donošenjem novog Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine", broj 10/99 – dalje: Zakon o plaćama sudaca) plaća svim sucima u Republici Hrvatskoj utvrđena u fiksnom iznosu, a što znači da je tužiteljici kao sucu općinskog suda utvrđena u iznosu od 8.500,00 kuna,

- da je tužiteljica nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama sudaca odnosno 1. veljače 1999. na ime sudačke plaće primala upravo iznos od 8.500,00 kuna,

- da je rješenjem predsjednika Općinskog suda u Zagrebu od 8. siječnja 2002. utvrđeno kako je tužiteljici prestao radni odnos s danom 29. prosinca 2001. te da ista u starosnu mirovinu odlazi s danom 31. prosinca 2001.,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. veljače 2002. utvrđeno kako je tužiteljici od dana odlaska u starosnu mirovinu odnosno od 31. prosinca 2001. priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 3.254,01 kunu,

- da je tužiteljica navedeni iznos od 3.254,01 kunu uredno primala od dana odlaska u starosnu mirovinu pa nadalje.

Obzirom na tako utvrđene odlučne činjenice nižestupanjski sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan i to iz razloga jer je tužiteljica u spornom razdoblju od 1999. pa do 2001. sukladno važećem Zakonu o plaćama sudaca primala plaću, a nakon odlaska u starosnu mirovinu sukladno rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. veljače 2002. da je primala mirovinu sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98) i to čl. 105. i 110. tog zakona kao i u skladu s čl. 116. st. 1. Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ("Narodne novine", broj 163/98). Sudovi su zaključili također da Europska povelja o zakonima za suce koje je donijelo Vijeće Europe nije dio unutarnjeg prava Republike Hrvatske i ne može se direktno primijeniti a upravo se tužiteljica poziva na tu Povelju kao pravni osnov za svoja potraživanja. Tužiteljica u reviziji kao revizijski razlog navodi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iako ne navodi o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radilo i na koji način bi je nižestupanjski sudovi počinili. Stoga se u tom dijelu revizija tužiteljice zapravo ne može niti ispitati pa je taj revizijski razlog neosnovan. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica u reviziji ponavlja navode i tvrdnje koje je iznosila tijekom cijelog postupka te u žalbi protiv prvostupanjske presude a koji se u bitnom svode na pozivanje na Europsku povelju o zakonima za suce koje je donijelo Vijeće Europe u Strasbourgu 8.-10. srpnja 1998. i koju tužiteljica smatra kao pravni osnov za svoja potraživanja. Pored navedenog tužiteljica u reviziji smatra kako osnovanost njenog zahtjeva potvrđuje i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je ukinuo čl. 1. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika ("Narodne novine", broj 17/04).

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno prava kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice. Zahtjev tužiteljice za plaćanje uvećanog novčanog iznosa za posljednje tri godine rada u svojstvu suca Općinskog suda u Zagrebu nema osnove u zakonu o plaćama sudaca iz 1999. jer je tim zakonom plaća sudaca, pa tako i sudaca Općinskog suda, određena u fiksnom iznosu bez prava na daljnji postotak na ime radnog staža. Tužiteljica je također otišla u starosnu mirovinu počev od 1. siječnja 2002. i pravo na mirovinu joj je priznato sukladno važećim propisima a prije svega sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju koji također nije predviđao u to vrijeme da se visina mirovine sucima obračunava prema visini njihove posljednje plaće, a niti da bi ta mirovina bila uvećana još za daljnjih 20% u odnosu na posljednju plaću.

U odnosu na ovaj postupak uopće nije odlučno što je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim odlukama od 21. ožujka 2007. broj U-I-764/04, U-I-258/04, U-I-267/04, U-I-3006/04 i U-I-452/04 ("Narodne novine", broj 34/07) ukinuo odredbu čl. 1. Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika iz 2004. jer je taj zakon stupio na snagu u 2004. godini i uopće se ne može odnositi na razdoblje kada je tužiteljica obnašala dužnost suca Općinskog suda u Zagrebu.

Obzirom da nisu osnovani revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 13. svibnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.