I Kž-625/2000-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-625/00-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2000. godine, br. K- 197/99., u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, a u odsutnosti braniteljice opt. V. J., S. G., odvjetnice iz Z.,

presudio je i riješio je:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u odnosu na opt. V.J. i opt. K.G. i kazneno djelo iz čl. 99. st. 2. KZ i u tom ukidnom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I. kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V.J., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, tako da se opt. V.J. za kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 216. st. 1. KZ, a po čl. 217. st. 1. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

III. Uslijed odluke pod I. žalbe opt. V.J., opt. K.G. i državnog odvjetnika glede kaznenog djela iz čl. 99. st. 2. KZ i zbog odluke o kazni, postale su bespredmetne.

IV. Protiv opt. V.J. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. V.J. i opt. K.G. da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 2. KZ, a opt. V.J. i kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u vezi čl. 216. st. 1. KZ, pa je opt. V.J., za kazneno djelo iz čl. 99. st. 2. KZ, po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. KZ kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, pa je primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, dok je opt. K.G., na temelju čl. 109. st. 1. i 4. u vezi čl. 23., 24. st. 1. i 3. Zakona o sudovima za mladež, a uz primjenu čl. 99. st. 2. KZ, osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci.

Po čl. 63. st. 1. opt. V.J. u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine, pa nadalje, a opt. K.G. vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka 1999. godine do 7. ožujka 2000. godine.

Na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ opt. V.J. i opt. K.G. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.

Po čl. 122. st. 4. ZKP obojica optuženika su oslobođeni od obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Po čl. 132. st. 2. ZKP oštećenica Đ.F. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. V.J., putem svoje braniteljice S.G., odvjetnice iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Opt. K.G. podnio je žalbu putem svoga branitelja I.H., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači odluka o kazni i obojici optuženika izrekne stroža kazna zatvora.

Optuženik V.J. podnio je i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kome predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, a uvaži njegova žalba i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Sjednica vijeća ovog suda drugog stupnja održana je u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a u odsutnosti braniteljice opt. V.J., S.G. odvjetnice iz Z., koja sjednici nije pristupila, a poziv za sjednicu primila je 21. prosinca 2000. godine.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledavanja, vraćajući spis, u smislu čl. 373. ZKP, dostavio je i pisani prijedlog u kome navodi da smatra da su žalbe optuženika neosnovane, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana, pa predlaže da se ista uvaži i pobijana presuda ukine. Podredno predlaže da se presuda preinači izricanjem adekvatnih strožih kazni obojici optuženika.

Na žalbu državnog odvjetnika opt. V.J. i opt. K.G. i kazneno djelo iz čl. 99. st. 2. KZ Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok su žalbe optuženika bespredmetne.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, smatra da se konačni zaključak suda prvog stupnja, prema kojem su optuženici počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede zbog čega je doveden u opasnost život oštećenika iz čl. 99. st. 2. KZ, za sada, ne može prihvatiti.

U tijeku dokaznog postupka sud je sa sigurnošću utvrdio, što prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, da je opt. V.J., rukom udario oštećenika u glavu od kog udarca je on pao na tlo, a nakon čega su ga nastavili tući obojica optuženika i V.J. i K.G., nogama obuvenim u tenisice po tijelu i glavi zadavši mu veliki broj udaraca, tukući ga sve dok oštećenik nije ostao nepomično ležati na tlu, a zatim ga je opt. V.J. podigao rukama u sjedeći položaj i još jednom nogom udario u prsa, kojom prilikom je oštećenik zadobio oguljotine kože glave, kože leđa i desnog debelog mesa, kože desne nadlaktice i hrpta desne šake, kao i krvne podljeve kože glave, krvne podljeve mekog oglavka, krvarenje unutar tvrde moždane ovojnice, krvarenje u mekim moždanim ovojnicama s posljedičnim edemom i uklještenjem mozga, koje povrede su bile teške i po život opasne i mogle su neovisno od drugog uzroka dovesti do smrti oštećenika.

Iz broja povreda koje je oštećenik zadobio, te način kako su one zadavane (s najmanje pet međusobno neovisnih udaraca u glavu, s tim da dolazi u obzir i veći broj udaraca za nanošenje ovakvih ozljeda, ali taj broj nikako nije manji od pet - (str. 16/II obrazloženja pobijane presude), ne može se zaključiti da namjera počinitelja nije bila, u najmanju ruku, da pristaju na smrtni ishod, bez obzira na to što optuženici nisu verbalizirali i takvu namjeru, već upravo suprotno, opt. J. je govorio: "Naučit ćemo ga pameti". Ponašanje optuženika, jačina udaraca i njihov veliki intenzitet, kako navodi sud prvog stupnja na str. 17. svoje presude nisu u suglasju sa konačnim zaključkom suda da nije našao dovoljno razloga da donese zaključak o postojanju namjere optuženika da usmrte oštećenika (str. 13/IV obrazloženja pobijane presude).

Državni odvjetnik nadalje u žalbi opravdano prigovara na zaključak suda prvog stupnja da ne postoji uzročna veza između ozljeda glave oštećenika, koje ozljede su mu zadali optuženici i konačnog smrtnog ishoda.

Naime, osim ozljeda na glavi oštećenika u vidu krvarenja unutar tvrde i meke moždane ovojnice s edemom i uklještenjem mozga koje povrede su takve da su samostalno mogle dovesti do oštećenikove smrti, smrtini ishod nastao bi i zbog intoksikacije fenotijazinima, što je drugi konkurirajući uzrok smrti. Medicinski vještaci Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku na svom stručnom kolegiju su zaključili da se kod oštećenika radilo o dva neovisna uzroka smrti koji su svojim zajedničkim djelovanjem doveli do smrti, a svaki od njih bio je takvih karakteristika da bi već sam za sebe, neovisno od drugog uzroka smrti mogao dovesti do smrti oštećenog N.F.

Interpretirajući zaključke vještaka prvostupanjski sud, pozivajući se na princip in dubio pro reo, kaznenopravnu situaciju ocijenio je na način koji je za optuženika povoljniji, tvrdeći da uzročna veza između ozljeda glave koje su optuženici zadali oštećeniku i smrtnoga ishoda ne postoji.

Ovakav zaključak suda, o nepostojanju uzročne veze između nesporno utvrđenih apsolutno smrtonosnih povreda koje su optuženici zadali oštećeniku i konačnog smrtnog ishoda, ne može se prihvatiti.

Naime, prema teoriji ekvivalencije, kada je istodobno s radnjama počinitelja djelovao i neki drugi uzrok (u konkretnom slučaju radnja samoga oštećenika koji se intoksicirao fenotijazimima - koji bi također doveli do smrtnog ishoda oštećenika nakon određenog vremena), taj uzrok ne isključuje uzročnost počiniteljevih radnji.

Prema nalazu vještaka intoksikacija fenotijazinima oštećenika dovela bi do smrtnog ishoda, no, pri tome se ne smije izgubiti iz vida da je između konzumiranja heroinske smjese i trenutka smrti moralo proći barem tri do četiri sata, u kome odsječku vremena je oštećenik zadobio smrtonosne povrede po glavi, a da te povrede nije zadobio, ne može se isključiti i mogućnost da bi sam zatražio pomoć ili bi mu drugi pomogli na vrijeme injekcijom Naloksana, koja efikasno djeluje kao protuotrov u odnosu na narkotike (iskaz dr. S.U. na str. 11/IV pobijane presude), pa bi smrtni ishod unatoč intoksikacije fenotijazinima bio izbjegnut. Radi iznesenog, sud prvog stupnja, u ponovljenom postupku, ispitat će još jednom postojanje, odnosno nepostojanje, uzročne veze između ponašanja optuženika u kritično vrijeme s jedne strane i konačne posljedice, smrti oštećenika s druge.

Stoga je sa žalbom državnog odvjetnika postupljeno kao u toč. I. izreke ove presude i rješenja.

Na žalbu opt. V.J. i kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. KZ

Žalba opt. V.J. zbog odluke o kazni je utemeljena, dok se žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ne može prihvatiti.

Glede pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi optuženik ponavlja svoju obranu koju je iznio u tijeku postupka, poriče oduzimanje stvari od oštećenika s namjerom protupravnog prisvajanja, već sa ciljem da se ti predmeti vrate njihovim vlasnicima.

Dodaje da je uistinu oduzeo odjevne predmete koji su ostali u najlonskoj vrećici u bolnici ispod njegovoga kreveta, nezna gdje su te stvari završile, a iznos od 100,00 kn iz džepa oštećenika uzeo je svjedok P.K., koji je uzeo i prsten sa ruku oštećenika, a on je zatim od K. taj prsten uzeo kako ga ovaj ne bi prodao za drogu.

Navedene tvrdnje optuženika ne mogu se prihvatiti.

Naime, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća u cijelosti temeljitu ocijenu i analizu provedenih dokaza posebno i u međusobnoj povezanosti kao i argumentirane razloge suda prvog stupnja za svaki činjenični zaključak što se odnosi na utvrđenja u izreci počinjenog djela od strane ovoga optuženika. Tako sud prvog stupnja na jasan i određen način obrazlaže iz kojih razloga vjeruje u iskaz svjedoka K.P. koji opisuje kako je optuženik nakon posljednjeg udarca nogom u oštećenika s oštećenikovog prsta skinuo prsten pečatnjak, uzeo mu jaknu, a iz džepa hlača 100,00 kn. Taj prsten koji je optuženik V.J. uzeo od oštećenika on je poklonio A.B.N. koja je u to vrijeme liječena u psihijatrijskoj bolnici, što je ona i potvrdila ističući da je J. pitala od kud mu taj prsten, a on joj je odgovorio da je to ne treba zanimati.

Jednako tako prvostupanjski sud je potpuno opravdano otklonio obranu opt. K.G. u onom dijelu u kome je ona suprotna sa iskazom svjedoka K.P. ocijenjujući da je ta obrana usmjerena da pomogne opt. V.J. iz solidarnosti prema njemu jer su obojica sudjelovali u cijelom događaju prije toga.

Nadalje, potpuno su neprihvatljive tvrdnje u žalbi da je namjera optuženika bila da te predmete vrati vlasnicima od kojih ih je oštećenik prethodno oduzeo, i to iz dva razloga. Prvi razlog se sastoji u tome, a što je obrazložio i prvostupanjski sud da prema kaznenom zakonu za kazneno djelo krađe nije više potrebna namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi, već samo oduzimanje i protupravno prisvajanje stvari, dok s druge strane optuženik nije ni pokušao naći vlasnike tih stvari, ako one nisu bile vlasništvo oštećenika, već je prsten naprosto poklonio svjedokinji koja je bila pacijentica u istoj bolnici, kao što je naprijed navedeno.

S obzirom na izloženo, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Optuženik je u pravu kad tvrdi da je kazna koja mu je utvrđena za kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. toč. 4. u svezi čl. 216. st. 1. KZ izreke pobijane presude prestroga.

Pri tome ovaj sud naročito ima u vidu olakotne okolnosti na strani optuženika, činjenicu da je ovisnik o opijatima radi čega se višestruko liječio u S., a zatim u Z., kao i okolnost da je u vrijeme na agresije na Republiku Hrvatsku sudjelovao kao dragovoljac u Domovinskom ratu, faktički u svim ratnim operacijama tijekom Domovinskog rata, odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata i medaljom "Ljeto 95." i "Oluja". Prema tome, ovaj sud je ocijenio da će se svrha kažnjavanja postići i blažom kaznom od one koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja, tj. kaznom zatvora u trajanju od jedne godine.

S obzirom da se opt. V.J. nalazi u pritvoru, ovaj sud je kao drugostupanjski sud u smisllu čl. 388. st. 5. ZPP ispitao postoje li još razlozi za pritvor, te je našao da takvi razlozi i dalje postoje.

Naime, okolnost da se opt. V.J. stavlja na teret počinjenje kaznenog djela ubojstva, te imajući u vidu način počinjenja djela (napad na oštećenika zajedno s drugim počiniteljem na osamljenom mjestu iza Psihijatrijske bolnice V., gdje su se svi liječili, višekratno udaranje oštećenika nogama, koji je nakon kraćeg vremena preminuo) upućuju na potrebu produljenja pritvora optuženiku.

Stoga je opt. V.J. pritor produljen iz zakonske osnove predviđene u čl. 102. st. 2. toč. 4. ZKP.

Iz svih izvedenih razloga trebalo je o podnesenim žalbama na temelju čl. 188. st. 1. i čl. 187. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. siječnja 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.