Legislator Case Law & Legislation
Rev-1034/2011-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows partial review on litigation costs, rejecting review on substantive law application.

Case Number Rev-1034/2011-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the defendant's review regarding the correct application of substantive law under Article 200 of the Obligations Act. However, the court accepted the review concerning litigation costs, specifically addressing whether the defendant's success rate should influence the cost calculation. Consequently, the court adjusted the awarded costs based on the parties' actual success in the proceedings.

Legislator headnote

AI generated

čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku; čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku: The court must consider the success of the parties in the proceedings when determining litigation costs, and a review is admissible only regarding the calculation of costs if the lower court failed to account for the parties' success.

Keywords

AI generated
litigation costs success in proceedings review admissibility substantive law application Obligations Act Civil Procedure Act cost adjustment

Cited Legislation

AI generated
čl. 200. Zakona o obveznim odnosima
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na materijalnopravno pitanje pravilne primjene materijalnog prava odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.
čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Revizija tuženika prihvaća se u odnosu na pitanje primjene čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i da li prilikom odlučivanja o troškovima postupka treba voditi računa i o uspjehu tuženika u postupku, te u skladu s tim dosuditi troškove postupka, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci posl.
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.
čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 155. Zakona o parničnom postupku
čl. 166. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1034/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. J. iz R. koju zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Filijala R., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3486/08-2 od 3. studenog 2010., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-73/06-35 od 17. prosinca 2007., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na materijalnopravno pitanje pravilne primjene materijalnog prava odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

II. Revizija tuženika prihvaća se u odnosu na pitanje primjene čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i da li prilikom odlučivanja o troškovima postupka treba voditi računa i o uspjehu tuženika u postupku, te u skladu s tim dosuditi troškove postupka, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3486/08-2 od 3. studenog 2010. u dijelu pod točkom II izreke kojom je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi, te presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-73/06-28 od 17. prosinca 2007. u dijelu pod točkom II izreke u kojem je odlučeno o troškovima postupka, te se sudi:

Nalaže se tuženiku E. o. d.d. da tužiteljici N. J. naknadi troškove postupka u iznosu od 9.642,00 sve u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.262,26 kn tužiteljica se odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova revizijskog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 100.000,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 17. prosinca 2007. godine do isplate, te troškove postupka u iznosu od 16.815,00 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijena.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 90.000,00 sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2007. do isplate, te troškove postupka u iznosu od 12.904,26 kn. Djelomično je prihvaćena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presude na način da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u visini od 10.000,00 kn, te za iznos parničnog troška od 3.910,74 kn.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP). Tuženik u reviziji postavlja pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se s osporenim dijelom tužiteljicu odbije, kao i da se preinači odluka o troškovima postupka.

U odgovoru na reviziju tužiteljica pobija sve revizijske navode predlažući reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu. Ujedno tužiteljica traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija tuženika djelomično je osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja podnesene revizije vidljivo je da tuženik postavlja pitanje primjene čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), ukazujući da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete suprotni Orijentacijskim kriterijima i postojećoj sudskoj praksi. Kod toga se poziva na odluke revizijskog suda u predmetima Rev-736/03, Rev-10/05, Rev-1197/07, Rev-889/07.

Glede tog materijalnopravnog pitanja valja istaći sljedeće.

Naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih povreda ne može se određivati kao matematička formula te automatskom primjenom orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda. Revizijski sud je više svojih odluka (primjerice Rev 1237/09, Revx-6/2010 i Rev 113/2010) zauzeo pravno shvaćanje da se navedena novčana satisfakcija ne može donijeti samo na temelju orijentacijskih kriterija ovoga suda već da ona ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, a o kojima ovisi visina naknade nematerijalne štete.

Kako visina naknade nematerijalne štete ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, to postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, radi čega je valjalo reviziju glede tog pitanja odbaciti kao nedopuštenu temeljem odredbe čl. 392. ZPP.

Drugo pitanje tuženika odnosi se na pravilnu primjenu čl. 154. st. 2. ZPP u smislu da li u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u postupku, sud mora voditi računa i o uspjehu tuženika, te u tom smislu izračunati određeno, konkretno i precizno koliki je uspjeh svake od parnične stranke, te razmjerno uspjehu u postupku izračunati konačnu visinu parničnog troška.

Kao razloge važnosti tuženik navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u svojim odlukama poslovni broj Rev 636/04, Rev 609/01, Rev- 200/01 i dr., ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Naime, u tim odlukama zauzeto je shvaćanje da prilikom obračuna i odmjeravanja parničnog troška stranaka, a kad stranke djelomično uspiju u parnici, sud najprije utvrđuje iznos naknade troškova na koji svaka stranka ima pravo s obzirom na svoj uspjeh u sporu, te u konačnici tako utvrđene iznose prebiti i dosuditi razliku onoj stranci koja ima pravo na naknadu troškova postupka.

Odluke nižestupanjskih sudova utemeljene su na shvaćanju koje nije podudarno sa citiranim shvaćanjem ovoga suda, budući su nižestupanjski sudovi vodili računa samo o uspjehu tužitelja u ovom predmetu, a ne i o uspjehu tuženika.

Naime, u ovom predmetu vrijednost predmeta spora je u trenutku podnošenja tužbe iznosila 129.000,00 kn i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do povišenja tužbenog zahtjeva podneskom tužitelja od 24. srpnja 2007. na iznos od 136.320,00 kn. Kako je vrijednost predmeta spora, naznačena u tužbi, iznosila 129.000,00 kn, tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 250 bodova temeljem Tbr. 7 tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 91/04 – dalje: OT 04), za sastav podnesaka od 25. travnja 2006. i 5. srpnja 2006. po 50 bodova sukladno Tbr. 8/3 OT 04, za sastav podneska od 24. listopada 2006. iznos od 250 bodova sukladno Tbr. 8/1 OT 04, te za zastupanje na ročištu 21. ožujka 2007. 250 bodova temeljem Tbr 9/1 OT/04 , što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn iznosi 8.500,00 kn. Trošku tužitelja valjalo je pridodati i iznos PDV-a na gore navedene radnje od 22% u iznosu od 1.870,00 kuna pa stoga ukupan trošak tužitelja u toj fazi postupka 10.370,00 kn. U toj fazi postupka tužitelj je uspio s ukupno 70% (dosuđeni iznos od 90.000,00, u odnosu na ukupan zahtjev od 129.000,00 kn), pa je tužitelj u ovoj fazi postupka uspio s iznosom od 7.259,00 kuna.

Nakon što je od 24. srpnja 2007. vrijednost predmeta spora povišena na iznos od 136.320,00 kn, tužitelju je (sukladno njihovom uspjehu od 66% u ovoj fazi postupka – iznos od 90.000,00 kn koliko je tužitelju dosuđeno u drugostupanjskoj presudi) tužitelju je za sastav podneska od 24. srpnja 2007. priznat iznos od 250 bodova, dok mu je za zastupanje na ročištu 3. prosinca 2007. priznat iznos od 250 bodova, sve sukladno Tbr. 8/1 i 9/1 OT 04, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna iznosi 5.000,00 kn. Trošku tužitelja valjalo je pridodati i iznos PDV-a na gore navedene radnje od 22% u iznosu od 1.100,00 kuna pa stoga ukupan trošak tužitelja, a srazmjerno uspjehu u ovoj fazi postupka iznosi 4.026,00 kuna.

Tužitelju je valjalo priznati i trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn. Obzirom na navedeno, tužitelju pripada ukupan trošak u iznosu od 13.785,00 kn. U isto vrijeme i tuženiku je valjalo priznati trošak za zastupanje u postupku, pa je tako (imajući u vidu njegov uspjeh od 30% u prvoj fazi postupka, kada je vrijednost predmeta spora iznosila 129.000,00 kn) tuženiku, temeljem Tbr. 8/1 OT 04, valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu 250 bodova, po 50 bodova za sastav podnesaka od 4. travnja 2007. i 6. travnja 2007. sukladno Tbr. sukladno Tbr. 8/3 OT 04 kao i 250 bodova za zastupanje na ročištu 21. Ožujka 2007. sukladno Tbr. 9/1 OT 04, što uz vrijednost boda s paušalom iznosi 6.000,00 kn. Trošku tuženika valjalo je pridodati i iznos PDV-a na gore navedenu radnju od 22% u iznosu od 1.320,00 kuna pa stoga ukupan trošak tuženika, a srazmjerno uspjehu u ovoj fazi postupka iznosi 2.196,00 kuna.

Nakon što je od 24. srpnja 2007. vrijednost predmeta spora povišena na iznos od 136.320,00 kn , tuženiku (imajući u vidu njegov uspjeh od 34% u toj fazi postupka) pripada naknada za zastupanje na ročištu održanom 3. prosinca 2007. u iznosu 250 bodova temeljem Tbr. 9/1 OT 04, što uz vrijednost boda s paušalom iznosi 2.500,00 kn. Trošku tuženika valjalo je pridodati i iznos PDV-a na gore navedenu radnju od 22% u iznosu od 550,00 kuna pa stoga ukupan trošak tuženika, a srazmjerno uspjehu u ovoj fazi postupka iznosi 1.037,00 kuna. Valja napomenuti da tuženiku pripada i trošak za sastav žalbe, zajedno sa pristojbom na žalbu u iz razloga što je tuženik u odnosu na glavnu stvar uspio sa žalbom u omjeru od 40% pa mu stoga od ukupnog troška žalbenog postupka koji iznosi 2.275,00 kn pripada iznos od 910,00 kuna.

Obzirom na navedeno priznati trošak tuženika iznosi 4.143,00 kn.

Kada se navedeni iznosi međusobno prebiju proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 9.642,00 kn, a ne kako su to sudovi pogrešno dosudili iznos od 12.904,26 kn. Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju, te preinačiti pobijanu odluku o troškovima postupka, te za iznos za koji tužiteljica traži veći iznos od dosuđenog odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Kod toga se odluka suda glede odluke o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP..

Kako je tuženik uspio u revizijskoj fazi postupka samo s revizijom glede sporednog zahtjeva (troškova postupka), to je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova revizijskog postupka.

Isto tako valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP, sve u skladu s odredbom čl. 166. ZPP.

Zagreb, 14. siječnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.