I Kž-59/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-59/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. F. V. i os. Z. B. zbog kaznenog djela iz čl. 41. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 1997. broj Kv-491/97, u sjednici održanoj 25. veljače 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba os. F.V. i os. Z.B.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbacio je zahtjev osuđenih F.V. i Z.B. za ponavljanje krivičnog postupka dovršenog pravomoćnom presudom, što je čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 18. rujna 1997. godine broj Kž-366/97 i presuda Općinskog suda u Daruvaru od 19. svibnja 1997. godine broj K-96/95, kojom je os. F.B. i os. Z.B. izrečena uvjetna osuda tako da je svakom osuđeniku utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci a izvršenje tih kazni je odgođeno na vrijeme od jedne godine, zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH.

Protiv tog rješenja podnijeli su žalbu osuđenici u kojoj su predložili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući osnovanost navedenog rješenja žalitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogriješio kada je njihov zahtjev za obnovu kaznenog postupka razmotrio samo u pravcu odredbe čl. 392. st. 2. ZKP/93, jer se činjenica da se presuda zasniva na lažnom iskazu svjedoka može utvrđivati i drugim dokazima, a ne samo pravomoćnom presudom.

Razmotrivši žalbu osuđenika u vezi s njegovim zahtjevom za ponavljanje kaznenog postupka, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je da osuđenik u svome zahtjevu nije iznio ni nove činjenice, a niti je podnio takove nove dokaze koji bi ili sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima, bili podobni da uzrokuju oslobođenje osuđenika od optužbe ili osudu po blažem zakonu, već svoj zahtjev zasnivaju na tome da se pravomoćna presuda utemeljuje na lažnom iskazu svjedoka D.Ž.

Kad se, međutim, podnosi zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom iz zakonske osnove čl. 392. st. 1. ZKP/93, da se pravomoćna presuda zasniva na lažnom iskazu svjedoka, onda se lažnost iskaza dokazuje pravomoćnom presudom kojom je navedena osoba oglašena krivim. U konkretnom slučaju protiv svjedoka D.Ž., nije ni pokrenut kazneni postupak za kazneno djelo lažnog iskaza, pa dakle ne postoji ni pravomoćna kaznena presuda kojom bi ona bila oglašena krivom. Budući, dakle, da u ovom slučaju ne postoji pravomoćna kaznena presuda kojom bi svjedok D.Ž., saslušana u svojstvu svjedoka, u kaznenom predmetu koji se vodio protiv osuđenika zbog kaznenog djela lake tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH bila osuđena, to se nisu ispunili zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom protiv osuđenika.

Zbog toga je sud prvog stupnja postupio pravilno kad je zahtjev osuđenika za ponavljanje kaznenog postupka odbacio na temelju čl. 395. st. 1. ZKP/93, dok je žalba osuđenika naprotiv neosnovana i zato je po čl. 398. st. 3. ZKP/97 odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. veljače 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.