Rev-3518/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3518/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.K. iz G., Z. …, zastupanog po punomoćniku V.K., odvjetniku iz V., protiv tuženika C. d.d. Filijala O., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 30. lipnja 1993. godine, br. Gž 1120/93-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 9. ožujka 1993. godine, br. P 525/88-24, u sjednici održanoj 22. ožujka 1995. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužene i ukida presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 30. 6. 1993., br. Gž 1120/93 i presuda Općinskog suda u Virovitici od 9. ožujka 1993. godine, br. P 525/88-24 i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Virovitici od 9. ožujka 1993. godine, br. P 525/88-24 suđeno je: usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju 547.725 (petstočetrdesetsedamtisućasedamstodvadesetpet) HRD sa zakonskom zateznom kamatom prema odredbama čl. 277. st. 1. ZOO, koji je preuzet na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZOO) i to za vrijeme od 5. siječnja 1993. godine do isplate za 91.989 HRD i od 15. 1. 1993. godine za preostalih 455.436 HRD i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 385.494 HRD sve to doznakom novca na žiro-račun tužiteljevog punomoćnika K.V., odvjetnika u V. kod Z., Poslovna jedinica V. br. računa 31260-621-58, 2372000372 i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom i rješenjem Okružnog suda u Bjelovaru od 30. lipnja 1993., br. Gž 1120/93-2 djelomično je uvažena žalba tužitelja te presuda suda prvog stupnja potvrđena u pogledu glavne stvari kao i kamata, kao u izreci pobijane presude, a ukinuta je u dijelu koji se odnosi na doznaku novca na žiro-račun tužiteljevog punomoćnika V.K., odvjetnika u V., kao i odluka o naknadi parničnih troškova, te se u tom ukinutom djelu predmet upućuje na ponovni postupak.

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se revizija prihvati i u cijelosti ukinu obje nižestupanjske presude.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Predmet spora je odštetni zahtjev tužitelja a šteta (materijalna) koju tužitelj traži posljedica je prometne nezgode koja se dogodila 16. studenog 1985. godine u V. u Strossmayerovoj ulici.

Pravomoćno je udovoljeno zahtjevu i obvezana tužena da tužitelju plati 547.725 HRD sa pripadajućim zateznim kamatama, jer je utvrđeno da je tužena pasivno legitimirana (vozač - vlasnik automobila koji je prouzrokovao nastalu prometnu nezgodu imao je obavezno osiguranje od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama kod tužene), a da je osiguranik tužene isključivo odgovoran za nastanak nezgode.

U žalbi je, međutim, tužena istakla da je prvostupanjski sud trebao primijeniti Naredbu za provođenje Rezolucije br. 757/1990/2 Vijeća sigurnosti UN na području financija ("Narodne novine", broj 32/91), na koji prigovor je drugostupanjski sud odgovorio da se po mišljenju tog suda ovdje radi o utvrđivanju štete i naknadi za štetu te da je posebno realizacija iste štete tj. naplata - doznačivanje i prijenos novčanih sredstava pravnim fizičkim osobama u tzv. SRJ, pa da se navedeni prigovor ne može uvažiti.

Opravdano po ocjeni ovog revizijskog suda tužena ustraje s istim prigovorom u reviziji.

Ovo zbog toga što se u ovom slučaju ne radi o presudi na utvrđenje već o kondemnatornoj presudi kojom je tužena obvezana tužitelju isplatiti određenu svotu novca, zbog toga je za pravilno i zakonito rješenje nastalog spora prvostupanjski sud dužan primijeniti važeće propise koji se u ovakvim situacijama imaju primijeniti.

Naime, čl. 1. Uredbe o provođenju rezolucije br. 757 (1992.) Vijeća sigurnosti UN "tijela državne uprave, pravne i fizičke osobe dužne su provesti mjere utvrđene Rezolucijom br. 757 (1992.) Vijeća sigurnosti UN", a čl. 7. st. 2. Uredbe o provođenju rezolucije Vijeća sigurnosti UN u svezi sankcija protiv tzv. SRJ je određeno:

"Zabranjuje se pravnim i fizičkim osobama iz Republike Hrvatske plaćanje, doznačivanje i prijenos dinarskih, deviznih i drugih novčanih sredstava, potraživanja ili prava pravnim i fizičkim osobama u tzv. SRJ i obavljanje financijskih i drugih transakcija s tim osobama, neposredno ili putem drugih pravnih i fizičkih osoba."

Kako je tužena u žalbi protiv prvostupanjske presude navela da se prema njezinom saznanju tužitelj više ne nalazi na području Republike Hrvatske, već je odselio u Slankamen, iz čega bi proizlazilo da imajući u vidu Odluku Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. godine ("Narodne novine", br. 53/91) tužitelj ne živi u Republici Hrvatskoj, već u tzv. SRJ za odluku u ovoj pravnoj stvari potrebno je navedenu odlučnu činjenicu utvrditi, a nakon toga imajući u vidu citirane propise u ovom rješenju ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa stvari odlučno činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91, 91/92).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.