Rev-2236/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2236/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Brune Frankovića, člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. N. iz S., Švedska, koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Lj. b. d.d. Lj., Glavna filijala Z., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1208/10-2 od 21. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-13079/06-22 od 21. rujna 2009., u sjednici održanoj 31. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici po osnovi računa br. … iznos od 4.275,66 CHF, iznos od 3.978,78 USD i iznos od 28.782,27 EUR s kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućim od 7. svibnja 2009. pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude, te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 40.590,00 kn.

Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužbenim zahtjevom tužiteljica je od tuženika zahtijevala isplatu iznosa od 4.276,66 CHF, 3.978,78 USD i 28.782,27 EUR s pripadajućim kamatama na svaki pojedinačni iznos po osnovi štedne knjižice broj … koju je, kao vlasnica, imala otvorenu kod tuženika.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da je tužiteljica vlasnica devizne štedne knjižice broj … otvorene kod tuženika na kojoj ima devizna sredstva u CHF, USD i EUR sa saldom na dan 7. svibnja 2009. u iznosima od 4.276,66 CHF, 3.978,78 USD i 28.782,27 EUR,

- da je tuženik odbio tužiteljici isplatiti sredstva koja ima na deviznoj štednoj knjižici.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da navedena devizna sredstva predstavljaju devizni novčani depozit sukladno odredbi čl. 1035. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojim je tužiteljica, kao deponent, ovlašten raspolagati u svakom trenutku sukladno odredbi čl. 1038. st. 2. ZOO pa su naložili tuženiku da tužiteljici isplati iznose koje je tužiteljica, kao deponent, položila na deviznu štednu knjižicu otvorenu kod tuženika.

U revizijskom stupnju postupka sporno je jesu li nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su na predmetni pravni odnos primijenili odredbu čl. 1038. st. 2. ZOO ili isplata stare devizne štednje predstavlja pitanje sukcesije koje trebaju rješavati države članice bivše SFRJ sukladno Ugovoru o pitanjima sukcesije koji je potpisan 29. lipnja 2001. u Beču ("Narodne novine", broj 2/04). Osim toga, sporno je jesu li sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su otklonili postojanje više sile zbog čega tuženik nije bio u mogućnosti isplatiti devizni štedni ulog tužiteljici.

Prema shvaćanju revizijskog suda sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno obvezavši tuženika da, na temelju odredbe čl. 1038. st. 2. ZOO, tužiteljici isplati utužene iznose CHF, USD i EUR, koje je tužiteljica deponirala kod tuženika. Tužiteljica je s tuženikom sklopila ugovor o novčanom depozitu u smislu čl. 1035. st. 1. ZOO te se tim ugovorom tuženik obvezao vratiti tužiteljici novac na njezin zahtjev sukladno odredbi čl. 1038. st. 2. ZOO.

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu između tužiteljice, kao klijenta tuženika i tuženika, kao banke, koja je primila novčani depozit od tužiteljice odnosno radi se o građansko-pravnom odnosu između tih dviju osoba. Pritom se tužiteljice ne tiču pregovori o sukcesiji koji se odnose na države sljednice bivše SFRJ kao subjekte međunarodnog prava. Pregovorima o sukcesiji ne dira se u prava pojedinaca, štediša tuženika, da svoja stečena, pojedinačna imovinska prava, ostvaruju prema tuženiku kao drugoj ugovornoj strani iz ugovora o novčanom depozitu. Pravo štediše tuženika da od tuženika potražuje novac koji je položio u banku nije u suprotnosti s Ugovorom o sukcesiji, koji je potpisan 29. lipnja 2001., koji uređuje prava i obveze država sljednica bivše SFRJ.

Odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list SFRJ", broj 66/85, 59/88 i 82/90) je propisano da domaće fizičke osobe mogu držati devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima kod ovlaštene banke i koristiti ih za plaćanja u inozemstvu, u skladu s odredbama ovog zakona, dok je st. 3. istog članka bilo propisano da za devize na deviznim računima ili deviznim štednim ulozima jamči Federacija. Iz navedene odredbe proizlazi da je bilo dozvoljeno polagati devize na račune banaka u SFRJ pa je tužiteljica u skladu s odredbama toga zakona položila novac kod tuženika.

Prema odredbi čl. 76. Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama ("Službeni list SFRJ", broj 10/89, 40/89, 18/90 i 72/90) Federacija jamči za devizne štedne uloge i sredstva na deviznim računima domaćih i inozemnih fizičkih osoba. Nadalje, odredbom čl. 18. Zakona o sanaciji, stečaju i likvidnosti banaka i drugih financijskih organizacija ("Službeni list SFRJ", broj 84/89 i 60/90) propisano je da pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastaju danom donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka i sastoje se, između ostalog, u aktiviranju jamstva Narodne banke Jugoslavije i jamstva saveznih republika za štedne uloge na tekućim i deviznim računima. Iz navedenih odredbi, kao i st. 3. čl. 74. Zakona o deviznom poslovanju proizlazi da je Federacija jamčila za devizne štedne uloge, ali jamstva bi se mogla aktivirati jedino u slučaju otvaranja stečajnog postupka. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da bi nad tuženikom bio pokrenut stečajni postupak, pa tako nije došlo niti do aktivacije jamstva za koje bi jamčila Federacija. Tek kada bi došlo do otvaranja stečajnog postupka, bila bi aktivirana jamstva i tek tada bi umjesto SFRJ štedišama odgovarale države sljednice bivše SFRJ, što ovdje nije slučaj.

Pravomoćne i izvršne sudske odluke Europskog suda za ljudska prava postaju izvor prava i osnova svih budućih odlučivanja. Međutim, presudom Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava od 3. listopada 2008. u predmetu Kovačić i drugi protiv Slovenije (zahtjevi br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99) na koju se tuženik poziva u reviziji, Europski sud za ljudska prava nije meritorno odlučivao, već je brisao predmet s popisa predmeta budući da su dvoje tužitelja namirili svoja potraživanja tijekom postupka, dok je treći tužitelj tek pokrenuo postupak radi namirenja svoje tražbine.

U presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1290/2003 od 19. lipnja 2009. Ustavni sud Republike Hrvatske je razmatrao pitanje ustavnosti Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske što nije predmet ovog spora. U navedenoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlaže razloge donošenja tog zakona koji se ne primjenjuje na tužitelja niti se radi o istoj pravnoj situaciji.

U konkretnoj situaciji obveza tuženika sastoji se u isplati određenog iznosa novca. Činjenica da je nastupio raspad bivše države ne utječe na obvezu tuženika da tužiteljici vrati njezin devizni depozit. Tuženik je samostalna pravna osoba i on kao pravna osoba i dalje egzistira zbog čega i dalje postoji njegova obveza vratiti tužiteljici njezin depozit. Zbog navedenog se tuženik ne može pozivati na višu silu odnosno odredbu čl. 137. ZOO.

Budući da u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revizija tuženika je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 31. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.