Rev-2301/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2301/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. K. iz T., OIB ... i drugotužitelja K. K. iz T., OIB ..., oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu P.-K. - K. -V. u Č., protiv prvotuženika K. M. iz D., OIB ... i drugotuženice N. M. iz D., OIB ..., oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. i S. u Č., i punomoćniku mr. M. R., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž- 130/15-2 od 31. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P- 951/13-15 od 24. studenoga 2014., u sjednici održanoj 19. prosinca 2017.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija prvotužiteljice se odbija kao neosnovana.

Revizija drugotužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Čakovcu broj P-951/13-15 od 24. studenoga 2014. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se prvo i drugotuženicima naloži solidarno isplatiti prvotužiteljici iznos 220.000,00 kn, a drugotužitelju iznos 75.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 20. prosinca 2013. do isplate, te ujedno naloženo tužiteljima isplatiti tuženicima iznos 22.962,50 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-130/15- 2 od 31. ožujka 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija prvotužiteljice nije osnovan dok drugotužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ako zahtjev u tužbi proizlazi iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Tužbom u ovom sporu zahtjeve za naknadu štete prema tuženicima istaknuli su prvo i drugotužitelji od čega zahtjev prvotužiteljice iznosi 220.000,00 kn, a drugotužitelja iznos 75.000,00 kn. Polazeći od prethodno citirane odredbe, svaki od ovih zahtjeva je samostalan, time da vrijednost svakog od tih zahtjeva ujedno označava vrijednost pojedinog zahtjeva, što znači da vrijednost predmeta spora zahtjeva prvotužiteljice je 220.000,00 kn, dok je vrijednost predmeta spora zahtjeva drugotužitelja 75.000,00 kn, i koje vrijednosti predmeta spora su ujedno relevantne za ocjenu dopuštenosti - nedopuštenosti izjavljene revizije tužitelja.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b tog Zakona.

Obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji se odnosi na prvotužiteljicu, a označen je iznosom 220.000,00 kn, proizlazi da je protiv tog dijela pobijane presude dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

Naprotiv u odnosu na dio pobijane presude koji se odnosi na drugotužitelja, a koji je označen iznosom 75.000,00 kn, te kako ta presuda nije donesene prema odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, već na temelju odredbe čl. 368. ZPP, proizlazi da protiv iste nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluku u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnoprvnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji drugotužitelja podnesenoj protiv pobijane presude kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev, drugotužitelj niti je određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg ju je podnio niti je izložio razloge zbog kojih smatra da bi pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što znači da ovako izjavljena revizija drugotužitelja ne sadrži minimum zakonom propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost. Ovaj sud pak nije ovlašten umjesto revidenta iznalaziti pravna pitanja koja je ovaj moguće imao na umu kao važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer bi takvim postupanjem suda bilo ozbiljno dovedeno u pitanje načelo nepristranosti suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, a što je jedno od temeljnih načela procesnog prava kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja tog postupka, uključujući i revizijski.

Stoga je reviziju drugotužitelja trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

U povodu pak dopuštene revizije prvotužiteljice, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući pravilnost pobijane presude prvotužiteljica u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka pri tome ni određeno ni opisno ne navodeći u čemu bi se sastojala ta povreda, zbog čega ovaj sud na takve paušalne revizijske navode nema potrebe osvrtati se.

Predmet spora je zahtjev prvotužiteljice za naknadu joj neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti izazvane ubojstvom njezinog sina sad pokojnog K. K., a koje je počinio prvotuženik.

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev prvotužiteljice ocijenivši ga neosnovanim, polazeći od slijedećih utvrđenja:

- da je 24. srpnja 2010. prvotuženik ispalio nekoliko streljiva iz automatske puške u K. K., koji je na mostu preko potoka T. u T. pecao ribu, i usmrtio ga,

- da je u kaznenom postupku vođenom u Županijskom sudu u Varaždinu povodom tog nemilog događaja presudom broj K-29/11 od 31. siječnja 2012. utvrđeno da je prvotuženik kazneno djelo ubojstva i kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari počinio u stanju paranoidne shizofrenije, zbog čega nije mogao shvatiti značaj svog djelovanja niti upravljati svojim postupcima, te mu zbog počinjenja tih kaznenih djela u stanju neubrojivosti određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci,

- da u vrijeme počinjenja ovih kaznenih djela drugotuženoj kao majci prvotuženika nije bilo produljeno roditeljsko pravo nad njim niti je ona bila postavljena za njegovog staratelja, odnosno da ona nije na temelju ugovora nad prvotuženikom kao štićenikom bila dužna obavljati nadzor.

Pritom je izraženo pravno shvaćanje da prvotuženik a koji je zbog teške psihičke bolesti bio u stanju neubrojivosti kako vezano za počinjenje ubojstva tako i neovlašteno držanje oružja i streljiva, ne odgovara za štetu takvim postupanjem uzrokovanu prvotužiteljici u smislu odredbe čl. 1050. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) odnosno da ni drugotužena ne odgovara za nastalu štetu prvotužiteljici prema odredbi čl. 155. st. 1. ZOO, kada ona na temelju zakona, odnosno odluke nadležnog tijela ili ugovora nije bila dužna voditi nadzor nad prvotuženikom.

Osporavajući pravilnost pobijane odluke prvotužiteljica ustraje na odgovornosti tuženika po načelu objektivne odgovornosti.

Suprotno takvim revizijskim navodima, ocjena je ovog suda da je odbijanjem tužbenog zahtjeva prvotužiteljice kako u odnosu na prvotuženika tako i u odnosu na drugotuženicu materijalno pravo pravilno primijenjeno u okolnostima konkretnog slučaja, sve obzirom na neubrojivost prvotuženika, kako vezano za počinjenje ubojstva tako i neovlašteno držanje oružja i streljiva, odnosno nepostojanje zakonske odnosno ugovorne odgovornosti drugotužene za nadzor nad prvotuženikom, zbog čega u smislu odredbe čl. 150. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nema zakonskih pretpostavki za odgovornost tuženika prema prvotužiteljici.

Slijedom navedenog reviziju prvotužiteljice trebalo je odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 19. prosinca 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.