Gzz-7/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 7/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Kazneno-popravni dom Lepoglava, koga zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, protiv tuženih B.T. i L.J. iz L., radi predaje stana, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 23. lipnja 1992. br. Gt-384/92, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 30. prosinca 1991. br. Gž-1560/91-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ivancu od 14. lipnja 1991. br P-163/91-7, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 1994.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti te se preinačuje presuda Okružnog suda u Varaždinu od 30. prosinca 1991. br. Gž-1560/91-2 na način da glasi:

"Odbija se žalba tuženih B.T. i L.J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Ivancu od 14. lipnja 1991. br. P-163/91-7l."

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Varaždinu od 30. prosinca 1991. usvojena je žalba tuženih, preinačena presuda Općinskog suda u Ivancu br. P-163/91-7 od 14. lipnja 1991. tako da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom kojim traži da se tuženi obavežu da tužitelju predaju jednosobni stan lociran u L. slobodan od osoba i stvari kao i da mu naknade parnični trošak.

Protiv citirane drugostupanjske pravomoćne presude pravodobno je izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti Državni odvjetnik Republike Hrvatske zbog poogrešne primjene materijalnog prava te predložio da se pobijana presuda preinači na način da se žalba tuženih odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja kojom je usvojen tužbeni zahtjev.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Sud prvog stupnja je usvojio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je sporni stan vlasništvo tužitelja i da je dodijeljen prvotuženome kao stan koji služi za službene potrebe, da se prvotuženi nalazi u mirovini, i da stoga obzirom na odredbu čl. 8. st. 1. toč. 3. Zakona o stambenim odnosima po kojem se ne može steći stanarsko pravo na stanovima za službene potrebe, tuženi trebaju stan predati tužitelju budući da mu je prestao radni odnos po odlasku u mirovinu iz KPD Lepoglava.

Sud drugog stupnja u pobijanoj presudi smatra da u konkretnom slučaju nisu stečeni zakonski uvjeti zbog kojih bi tužitelj mogao tražiti iseljenje tuženih iz spornog stana u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o stambenim odnosima odnosno odredbe čl. 31. Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja, pa je stoga usvojio žalbu tuženih i preinačio presudu suda prvog stupnja te tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Uvidom u odredbu čl. 22. Pravilnika o stambenim odnosima KPD Lepoglava sa izmjenama i dopunama od 5. VIII. 1986., utvrđeno je da se svi stanovi u mjestu Lepoglava smatraju u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Zakona o stambenim odnosima stanovima za službene potrebe. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi nižeg stupnja su pravilno zaključili da je sporni stan dodijeljen na korištenje prvotuženiku kao stan za službene potrebe i da se prema odredbi čl. 8. st. 1. toč. 8. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85, 42/86 i 22/92) na stanovima za službene potrebe ne može steći stanarsko pravo.

Dakle, tuženici su u smislu odredbe čl. 149. st. 2. Zakona o stambenim odnosima mogli sporni stan koristiti na način i pod uvjetima utvrđenim samoupravnim općim aktom, čiji sadržaj se utvrđuje u smislu odredbe čl. 80. istog zakona.

Uvidom u odredbu čl. 31. Pravilnika o stambenim odnosima KPD Lepoglava utvrđeno je da "korisnik stana za službene potrebe kojem prestane radni odnos po njegovoj volji ili zbog primjene mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obveza, dužan je sa članovima porodičnog domaćinstva iseliti iz stana u roku od 60 dana po prestanku službene dužnosti. Ako radnik ne iseli u roku iz prethodnog stava podnijet će se nadležnom stambenom organu prijedlog da rješenjem naredi iseljenje iz stana."

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da sud drugog stupnja pogrešno ukazuje na odredbu čl. 103. st. 1. Zakona o stambenim odnosima, jer se u nazočnom sporu ne radi o primjeni tog propisa. Naime, prema ocjeni ovog revizijskog suda sud drugog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbu čl. 101. st. 1. Zakona o stambenim odnosima. Navedenim propisom, kao i naprijed navedenim čl. 31. Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja, predviđen je način prestanka prava na korištenje stana za službene potrebe u slučaju kada radni odnos prestaje po volji radnika ili zbog primjene mjera prestanka radnog odnosa zbog teške povrede radnih obveza, a što ne znači da pravo na korištenje stana ne može prestati i u drugim slučajevima kao što je i prestanak radnog odnosa odlaskom u mirovinu.

Dakle, kada je prvotuženiku prestalo pravo na korištenje spornog stana kao stana za službene potrebe, osnovano je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za njegovo iseljenje i iseljenje njegove obitelji koja slijedi njegovu sudbinu, i naložio predaju tog stana tužitelju kao davaocu stana na korištenje.

Dakle, sud drugog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio žalbu tuženika i odbio tužbeni zahtjev. Naime, tuženici u žalbi nisu ponudili dokaze na okolnost da im je sporni stan dodijeljen na korištenje kao nositeljima stanarskog prava, dok okolnost što njihovo iseljenje nije zatraženo po odlasku prvotuženog u mirovinu nije odlučno u ovom sporu.

Iz navedenih razloga valjalo je prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i odlučiti kao u izreci primjenom odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 22. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović