Rev-3254/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3254/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice mldb. T.F. iz P.Z. bb, koju zastupa majka D.L. iz P.Z. … , protiv tuženika D.F. iz … , radi uzdržavanja, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 3. travnja 1995. godine, br. Gž-292/95. kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu od 22. prosinca 1994. godine, br. P-279/94., u sjednici održanoj dana 20. prosinca 1995. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika D.F. se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Puli od 3. travnja 1994. godine, br. Gž-292/95. i presuda Općinskog suda u Labinu od 22. prosinca 1994. godine, br. P-279/94. i predmet se vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Labinu od 22. prosinca 1994. godine, br. P-279/94. suđeno je:

"I. Povisuje se iznos udržavanja kojeg je tuženik dužan doprinositi prema presudi Općinskog suda u Labinu, br. P-33/91-10 od 28. 3. 1991. g. tako da je tuženik dužan doprinositi za uzdržavanje maloljetne tužiteljice iznosom od 100,00 USD u protuvrijednosti valute Republike Hrvatske - kunama na dan isplate, i to počev od dana podnošenja tužbe, tj. od dana 27. 9. 1994. g. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sa time da je dospjele obroke do pravomoćnosti presude dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a u buduće od svakog 10-tog dana u mjesecu na ruke zz i majke maloljetne tužiteljice.

II. Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 76,00 kn i to u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Puli od 3. travnja 1995. godine, br. Gž-292/95. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u cijelosti potvrđena presuda suda prvog stupnja

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio stuženik zbog pogrešne primijene materijalnog prava, te predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP) na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tuženika niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost potupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o bitnim povredama apsolutno ili relativnog bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda postupka u reviziji određeno i konkretno poziva. Revident ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Međutim, revident osnovano navodi da se pobijane presude nižih sudova temelje na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, te da je zbog toga ostvaren revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su naložili tuženiku da plaća za uzdržavanje tužiteljici protuvrijednost navedenog iznosa USA dolara u kunama prema tečaju na dan isplate. Naime, u ovom slučaju tuženik ne može biti obveznik plaćanja predmetnog uzdržavanja u stranoj valuti već u domaćoj valuti, pa prema tome ne može biti obvezan ni na kunsku protuvrijednost te strane valute. Tužiteljica živi u našoj zemlji što znači da će se i tuženikova obveza plaćanja uzdržavanja obavljati u našoj zemlji gdje je plaćevno sredstvo kuna. Ovome treba dodati da je, prema izmijenjenoj odredbi čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 53/91.), zabranjeno plaćanje i naplata u devizama ili zlatu između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba, ako zakonom drugačije određeno. S obzirom da zakonom za ovaj slučaj nije drugačije propisano, sudovi nisu ni mogli tuženika obvezati na plaćanje uzdržavanja u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa USA dolara.

Okolnost da roditelj ostvaruje prihod u stranoj valuti ne opravdava određivanje doprinosa za uzdržavnje u stranoj valuti ili u protuvrijednosti te valute kad se i dijete kao i roditelj nalaze u našoj zemlji. Revident nadalje osnovano tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili mogućnosti tuženika da uzdržava tužiteljicu čime su pogrešno primijenili odredbu čl. 261. st. 1. i 3. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 51/89. prečišćeni tekst, te 59/90. - dalje ZBPO).

Ovo iz razloga što je za ocjenu visine doprinosa za uzdržavanje potrebno uzeti u obzir imovno stanje osobe koje je dužna uzdržavati uzdržavanu osobu kao i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu ali i njene potrebe za vlastitim uzdržavanjem te zakonske obveze da uzdržava druge osobe.

Niži sudovi nisu utvrđivali koliko godišnje tuženik plovi na stranom brodu dok je tuženik tvrdio da godišnje plovi određeni broj mjeseci. Zbog navedenih razloga za sada nije moguće ocijeniti koliki prihod tuženik ostvaruje plovidbom.

Što se tiče mogućnosti tuženika da stječe dodatne prihode nižestupanjski sudovi nisu utvrdili gdje tuženik može ostvariti dodatnu zaradu i koliku zaradu može ostvariti već samo naveli da: "tuženik radi na stranom brodu, sud smatra da tuženik ima i stvarnu mogućnost da stječe povećanu zaradu".

Zbog navedenih je razloga za prvilnu primijenu čl. 261. st. 1. i 3. ZBPO potrebno utvrditi da li tuženik plovi na brodu cijele godine ili samo određeni broj mjeseci (i koje mjesece) te da li je u mogućnosti kada plovi ostvariti i dodatnu zaradu (povrh ugovorene plaće od 450 dolara), a ako jest u kojoj visini. Ukoliko tuženik ne plovi stalno na brodu potrebno je utvrditi koje zanimanje tuženik ima te da li tuženik ima mogućnost dodatne zarade u svom zanimanju ili pak na drugi način te ocijeniti visinu tih prihoda. Kako je zbog pogrešne primjene čl. 261. st. 1. i 3. ZBPO ostalo činjenično stanje nepotpuno utvrđeno to je revizija tuženika primjenom čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena i pobijane presude ukinute te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice na koje je upozoreno ovim rješenjem i nakon toga ponovno odlučiti osnovanosti tužbenog zahtjeva za povišenje uzdržavanja.

Odluka o parničnom trošku ukinuta je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 20. prosinca 1995.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)