I Kž-645/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-645/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Ante Potrebice, Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. M. L. i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 13. svibnja 1999. godine broj K- 59/98, u sjednici održanoj dana 20. prosinca 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. M.L. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru proglašen je krivim opt. M.L. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Istom presudom opt. D.S. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. M.L., po svom branitelju A.B., odvjetniku iz V., iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na oslobađajući dio presude, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu sukladno čl. 373. st. 1. ZKP predložio je da se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u odnosu na opt. D.S., a u odnosu na opt. M.L. da se odbije njegova žalba kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

U odnosu na žalbu opt. M.L..

Žaleći se zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ustvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ponavlja svoju obranu iz istrage, prema kojoj je on pokušao obaviti spolni odnošaj uz pristanak oštećenice, ali do istog nije došlo zbog nemogućnosti postizanja erekcije, pa dakle, nema dovršenog kaznenog djela silovanja.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja po ocjeni ovog suda drugog stupnja, kazneno djelo silovanja započinje primjenom ozbiljne prijetnje koja je u konkretnom slučaju bila nedvojbena, kada je optuženik, sukladno iskazu oštećenice, u podrumu gdje se nalazila oštećenica došao s bombom koju je stavio na stol i pritom rekao: " kurvo ustaška treba te j… i ubiti", a potom poduzeo radnje da bi mogao nesmetano obaviti spolni odnošaj (razvlačenjem haljine, skidanjem donjeg veša, skidanjem svojih hlača, te poljeganjem na oštećenicu).

Istovremeno iz iskaza oštećenice proizlazi da je bila u velikom strahu i šoku u trenutku kada je optuženik svojim udom uz pomoć prstiju dotakao njeno spolovilo.

U izloženom smislu optuženik je, dakle, ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, jer je započeo s primjenom ozbiljne prijetnje na naprijed opisani način, dok prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, za njegovo dovršenje nije potrebno da spolni organ muške osobe potpuno prodre u spolni organ ženske osobe, već je dovoljno da je došlo do spajanja spolnih organa, kako to proizlazi i iz iskaza oštećenice, odnosno do početka penetracije, do koje je došlo na način da je optuženik svoj ud pomoću prstiju uguravao u spolovilo oštećenice, neovisno o tome što tom prilikom nije ejakulirao. Takvom radnjom ostvario je sva zakonska obilježja kaznenog djela silovanja kao dovršenog kaznenog djela, prema naprijed izloženom pravnom stajalištu.

Stoga i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, očito je da je optuženik kazneno djelo silovanja učinio sa izravnom namjerom, svijestan ozbiljnosti prijetnje kada sa bombom koju odlaže na stol i izravno izgovorenom prijetnjom naznačuje oštećenici razlog zbog kojeg je došao, te poduzima sasvim konkretne radnje u podrumu oštećenice u cilju da s njom obavi spolni odnošaj, do kojeg je došlo na naprijed opisani način. Stoga suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud je na temelju analize i ocjene obrane optuženika u istrazi, kao i ostalih personalnih dokaza, iskaza oštećenice M.M., te svjedokinje S.B., sve odlučne činjenice koje su za žalitelja sporne, potpuno i pravilno utvrdio, te ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, te dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP) kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 56. st. 2. KZ od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, a osobito raniju neosuđivanost optuženika, dok mu je kao otegotno cijenio da je kazneno djelo silovanja izvršeno na štetu starije oštećenice, u uvjetima opsade grada V. 16. rujna 1991. godine, a poduzeto i sa krajnjim ciljem da se ponizi oštećenica, kako to proizlazi i iz njezinog iskaza, zbog čega izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina predstavlja pravu mjeru kazne kojom će se ostvariti svi vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da sud prvog stupnja nije cijenio bitne značajke iskaza oštećenice M.M., kao i svjedokinje S.B. u istrazi, u svezi kasnije izmijenjenog iskaza oštećenice na glavnoj raspravi, zbog čega državni odvjetnik smatra da je ona imala nekog razloga izmijeniti svoj iskaz.

Suglasno tome državni odvjetnik smatra da bi posljedično trebalo preocijeniti iskaz svjedokinje M.M. nakon što se na glavnoj raspravi sasluša svjedokinja S.B., te pribave fotografije opt. D.S., kao i njegovog brata M.S., time da se, temeljem čl. 240. ZKP, obavi i prepoznavanje optuženika.

Suprotno izloženim navodima državnog odvjetnika potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja na temelju pravilne i potpune ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice M.M., zajedno sa iskazom S.B. izveo uvjerljiv zaključak da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH.

Iz tog razloga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, samom tvrdnjom da je oštećenica M.M. iz nekog razloga izmijenila svoj iskaz, u sebi sadrži stav državnog odvjetnika o potrebi ponovne preocjene svih provedenih dokaza, iz kojih onda državni odvjetnik izvodi suprotne zaključke od onih koje je izveo sud prvog stupnja, a odnose se na trdnju da je M.M. u istrazi prepoznala optuženika kao počinitelja odnosnog kaznenog djela, dok je svjedokinja S.B., iako se nije upuštala u ocjenu identiteta osobe koja je počinila odnosno kazneno djelo, smatrala da oštećenica zna o kome se radi.

Međutim, mora se naglasiti da sve kada bi se i dopustila mogućnost da pojedine činjenice mogu opravdavati drugačije zaključke od onih izvedenih po sudu prvog stupnja, te činjenice ipak ne bi pružile punu izvjesnost o tome da je optuženik osoba koja je 19. rujna 1991. godine u opkoljenom V., u podrumu kuće svjedokinje S.B. ispalio ih pištolja hitac u glavu oštećenice, sa zadavanjem strelne rane jabučice lijevog oka, te performacijom lijeve očne jabučice, s posljedicom izbijanja oka.

U tom sklopu okolnosti koje ističe državni odvjetnik u žalbi, a koje se odnose na potrebu ponovne ocjene iskaza oštećenice M.M., treba reći, da je ona u svom iskazu na glavnoj raspravi na listu br. 257/II i listu 258 spisa izričito navela da je u podrum svjedokinje B., netom prije što je ispalio metak iz pištolja u nju ušao S., ali ona ne može reći koji od braće S., time da danas ne može niti prepoznati osobu koja je ušla u podrum i pucala u njenom pravcu, pa joj u radnji prepoznavanja, što je izričito rekla, ne bi pomogle ni fotografije braće S. iz 1991. godine.

Ovako utvrđenim činjenicama koje proizlazi iz iskaza svjedokinje M.M., treba dodati i podatak da ona u osobi optuženika ne prepoznaje osobu koja je pucala u nju, time da je izričito naznačila da ona osobu u sudnici nikad ranije u životu nije vidjela.

Istovremeno, u svezi svog ranijeg iskaza u istrazi navela je da je istražnom sucu samo gorovila o prezimanu S., jer tada nije znala koji je od braće S. pucao u nju, pa smatra da je istražni sudac proizvoljno upisao ime D.S..

Uz navedeno, naznačila je i odlučnu činjenicu da je tijekom 1994. godine u progonstvu u S. razgovarala sa ujnom M. i D.S., pa kada je njoj opisala izgled osobe koja je u podrumu pucala u nju, M.Č. joj je rekla da bi se po takvom opisu moglo raditi o M.S., a ne optuženiku.

Cijeneći stoga sve naprijed izložene okolnosti, a posebno tvrdnju oštećenice da danas ne bi mogla prepoznati ni po fotografijama osobu koja je u inkriminiranom razdoblju u nju pucala, a osobu optuženika nazočnog u sudnici uopće ne poznaje, niti ga je ikada susrela, iz čega treba zaključiti da je i dalje dvojben identitet osobe počinitelja odnosnog kaznenog djela i da nije dokazano da li je odnosno djelo počinio optuženik.

Tako utvrđenim činjenicama treba dodati i iskaz svjedokinje S.B. u istrazi koja također nije prepoznala osobu koja je izvršila odnosno kazneno djelo, ali je smatrala da ju možda poznaje oštećenica M.M..

U tim okolnostima žalba državnog odvjetnika u potrebi salušanja svjedokinje S.B. ukazuje se suvišnim, tim više što se radi o svjedokinji koja još uvijek živi u progonstvu, ima 75 godina života, i preboljela je infarkt, s kojom je teško komunicirati, a osim toga nije transportabilna, pa je s pravom sud prvog stupnja temeljem čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP, unatoč protivljenja državnog odvjetnika, iskaz ove svjedokinje i iz istrage pročitao. Iz svega naprijed izloženog proizlazi da je ostao dvojben identitet osobe počinitelja djela, a niti jednim dokazom nisu potvrđene one činjenice koje terete opt. D.S., zbog čega je sud prvog stupnja sa svom potrebnom pouzdanošću izveo pravilan zaključak da optuženik nije počinio kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH na način kako ga tereti optužba, odnosno da to nije dokazano.

Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Slijedom svega naprijed izloženog o žalbi opt. M.L., te državnog odvjetnika presuđeno je, temeljem čl. 387. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 20. prosinca 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.