IV Kž-102/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 102/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja A. d.o.o. iz Z., zastupanog po A. I., odvjetnici iz Z., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2006. godine br. Kv-600/06 (Kio-60/05) o istražnom zahtjevu, u sjednici održanoj 23. studenog 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja A. d.o.o. iz Z., kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu odbio je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja trgovačkog društva A. d.o.o. iz Z., zastupanog po A. I., odvjetnici iz Z. za provođenjem istrage protiv osum. M. M., upraviteljice i odgovorne osobe ustanove „Lj. M.“ iz Z., zbog osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona.

Protiv navedenog rješenja žali se oštećenik kao tužitelj A. d.o.o. iz Z., po punomoćnici i predlaže da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači, te odredi provođenje istrage protiv osumnjičenice u skladu s istražnim zahtjevom.

Žalba nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, dok prema odredbi čl. 188. st. 3. istog Zakona, u istražnom zahtjevu se, pored ostalog, moraju naznačiti i okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeći dokazi.

IV Kž 102/06-2

Iz citiranih odredbi proizlazi da osnovana sumnja predstavlja sumnju određenog kvaliteta koji opravdava pokretanje kaznenog postupka, što znači da sumnja mora biti zasnovana na konkretnim činjenicama koje nedvojbeno ukazuju na visok stupanj vjerojatnosti da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo sa svim svojim bitnim obilježjima.

Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada u svom rješenju ističe da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja koja bi se odnosila na postojanje prijevarne namjere na strani osumnjičenice kao bitnog obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ. Naime, nije sporno da je između „Lj. M.“ i društva A. d.o.o. iz Z. postojala uspješna poslovna suradnja od 1993. godine, sve dok tijekom 1999. godine „Lj. M.“ nisu zapale u poslovne teškoće, zbog čega nisu mogle vratiti dug oštećeniku. Ove poslovne poteškoće konačno su dovele i do prestanka rada ljekarni krajem 2000. godine i raskida ugovora sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, u skladu s rješenjem Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 17. siječnja 2001. godine, te otvaranja stečajnog postupka 2. rujna 2003. godine pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

Kada se ima u vidu da su „Lj. M.“ u navedenom razdoblju imale nerealizirana potraživanja od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koja su postupno dosegla iznos od oko tri milijuna kuna, te da je, kao posljedica neispunjenja obveza od strane HZZO-a, dugovanje „Lj. M.“ prema svojim dobavljačima, uključujući i oštećenika kao tužitelja, čije potraživanje je iznosilo 297.866,12 kn, popelo na 3,4 milijuna kuna, onda je jasno da osumnjičenica nije postupala s prijevarnom namjerom, već je u tešku financijsku situaciju dospjela zbog poteškoća u poslovanju uzrokovanih vanjskim faktorom.

Navod oštećenika kao tužitelja da se prijevarna namjera osumnjičenice ogleda u tome što je tadašnjem vlasniku društva A. d.o.o. iz Z., kao osiguranje potraživanja izdala mjenicu na iznos od 359.025,51 kuna, znajući da je račun ljekarne blokiran i da se mjenica neće moći realizirati, ne može se prihvatiti kada se uzme u obzir obrana osumnjičenice u kojoj ona opisuje okolnosti pod kojima je došlo do izdavanja mjenice. Naime, prema iskazu osumnjičenice, pok. D. K., u to vrijeme vlasnik društva A. d.o.o., koji je i osobno poznavao osumnjičenicu, insistirao je u više navrata na povratu svoga potraživanja, no ona mu je odgovarala da će dug prema njemu podmiriti čim primi novac od HZZO-a, vjerujući da će sve biti u redu i da će svoje obećanje biti u stanju i izvršiti. Kako je vrijeme odmicalo, a stanje se nije popravljalo, pok. D. K. je jednom prilikom došao k osumnjičenici i insistirao na tome da mu ona potpiše mjenicu na navedeni iznos, koji predstavlja iznos dugovanja uvećan za kamatu, znajući da je račun „Lj. M.“ već duže vrijeme blokiran. Da bi udovoljila zahtjevu, oštećenica je to i učinila, još uvijek u uvjerenju da se radi o prolaznim poslovnim poteškoćama.

Istinitost obrane osumnjičenice proizlazi iz činjenice, utvrđene uvidom u spis predmeta, da je potraživanje oštećenika kao tužitelja nastalo krajem 1998. i početkom 1989. godine, dok je mjenica izdana 17. studenog 1999. godine, dakle, skoro godinu na nakon nastanka dugovanja. Prema tome, u trenutku izdavanja mjenice obje strane su bile svjesne da se mjenica u času njenog potpisivanja ne može realizirati, pa se stoga ne može govoriti o prijevarnoj namjeri na strani osumnjičenice dovođenjem u zabludu oštećenika o stanju računa i solventnosti njezine ustanove.

IV Kž 102/06-2

Okolnost da je, nakon završetka stečajnog postupka, osumnjičenica ponovo započela s istom djelatnošću i otvorila novu ljekarnu, ne može se uzeti kao dokaz za postojanje osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 398. st. 3. ZKP valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 23. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.