I Kž-721/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 721/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, Dražena Tripala i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 9. travnja 2009. broj K-77/06, u sjednici održanoj dana 17. svibnja 2012.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. M. Č., ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05; u nastavku: KZ) na štetu mlt. A. K. opisano pod toč. 3). izreke te presude i u tom dijelu predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se opt. M. Č., za kaznena djela za koja je proglašen krivim tom presudom iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ opisana pod toč. 1). izreke presude na štetu I. G. i toč. 2). izreke presude na štetu A. K. te čl. 193. st. 2. KZ opisano pod toč. 4). izreke presude na štetu A. Š., na temelju istih propisa i primjenom čl. 109. st. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98 i 12/02; u nastavku: ZSM) izriče kazna zatvora u trajanju jedne godine u koju se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme pritvora od 25. srpnja 2006. do 2. travnja 2007.

III. U ostalom dijelu žalba opt. M. Č. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 721/10-4

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. M. Č. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ, opisana pod toč. 1) izreke na štetu mlt. I. G. i pod toč. 2) izreke na štetu mlt. A. K.) te dva kaznena djela bludnih radnji iz čl. 192. st. 2. KZ, opisana pod toč. 3) izreke na štetu mlt. A. K. i pod toč. 4) izreke na štetu mlt. A. Š.. Na temelju istih odredbi, uz primjenu čl. 109., čl. 24. i 25. ZSM optuženiku je izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine, u koju je uračunato vrijeme pritvora od 25. srpnja 2006. do 2. travnja 2007.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, a odlučeno je i o vraćanju odjevnih predmeta koji su od optuženika privremeno oduzeti.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za predmetna kaznena djela izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali putem branitelja V. B., odvjetnika iz O., zbog «svih» žalbenih razloga iz čl. 366. st. 1. toč. 1.-4. ZKP/97, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom je mišljenju predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe optuženika djelomično i državnog odvjetnika u cijelosti su osnovane.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su nejasni i proturječni zbog čega se za sada presuda ne može ispitati. Prigovara da je izostala cjelovita ocjena dokaza kako nalažu propisi čl. 8. i čl. 351. st. 2. ZKP/97, posebno akcentirajući nedostatak analize, po žalitelju, «dijametralno različitih» nalaza i mišljenja vještaka psihologa i psihijatra.

Nasuprot tvrdnji o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, ovaj sud nalazi da pobijana presuda sadrži razloge o utvrđenju svih odlučnih činjenica u pogledu objektivnih i subjektivnih elemenata djela, u kojima nema znatnih proturječja ni nejasnoća. Prvostupanjski je sud korektno prenio sadržaj dokazne građe, koju je potom ocijenio iznoseći dostatne razloge za njeno vrednovanje, jasno se odredivši prema iskazima svjedoka i razlozima za prihvaćanje iskaza sve tri oštećenice uz iskaze svjedoka koji ih podržavaju, uključujući nalaze i mišljenja psihologijskog i psihijatrijskog vještačenja u kojima prvostupanjski sud ne nalazi bitnih razlika. Stoga žalitelj neutemeljeno

I Kž 721/10-4

drži da pobijana presuda ne sadrži argumentaciju o otklonu iskaza pojedinih svjedoka (J., S., R., M.) za koje je sud prvog stupnja dao odgovarajuće i uvjerljive razloge (str. 16, predzadnji odlomak), što je indirektno sadržano i pri analizi svakog pojedinog kaznenog djela. Osim toga, nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da su nalazi i mišljenja vještaka psihologa i psihijatra „u bitnim dijelovima dijametralno različiti o čemu sud ne daje nikakva objašnjenja …. iako oba nalaza u cijelosti prihvaća“, što je ustvari prigovor činjenične naravi budući se u žalbi uspoređuje sadržaj i kvaliteta odnosno kompetencija vještaka glede ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenica i osobina njihove ličnosti. Naime, sud prvog stupnja nije našao da bi nalazi i mišljenja bili oprečni te ih je kao stručne i znanstveno utemeljene pozitivno vrednovao, dok višekratno inzistiranje žalitelja na propustu pravilne primjene odredbe čl. 8. i čl. 351. st. 2. ZKP/97 pri analizi dokaznog materijala govori o nezadovoljstvu ocjenom dokaza čime se suštinski pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, optuženik je uvodno naznačio da se žali iz „svih razloga navedenih u čl. 366. st. 1. toč. 1. – 4. ZKP/97, dakle i zbog povrede kaznenog zakona kao posredne povrede koja nije posebno obrazložena. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba opt. M. Č. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a ni ovaj sud, pri ispitivanju pobijane presude nije našao povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, na koje pazi po službenoj dužnosti.

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik nastoji diskreditirati iskaze ošt. I. G. i ošt. A. K. nalazeći u njima nelogičnosti te nepodudarnost sa iskazima svjedoka kojima sud prvog stupnja nije poklonio vjeru. Naglašava izostanak ozljeda kod ošt. I. G. i znakovitost njenog ponašanja nakon predmetnog događaja koje nije svojstveno silovanoj osobi. Ustrajući na liniji obrane o lažnom terećenju ošt. A. K. zbog odbijanja održavanja emotivne veze sa njom upire na iskaz Lj. L. koji po mišljenju žalitelja kompromitira iskaz oštećenice što bi bilo potkrijepljeno i iskazom K. R. da je sud prihvatio ovaj dokazni prijedlog obrane. Optuženik smatra da ni iz iskaza ošt. A. Š. ne proizlaze obilježja kaznenog djela bludnih radnji.

Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, ovaj sud nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa ispravnim zaključkom da je optuženik počinitelj kaznenih djela iz toč. 1), 2) i 4) izreke presude. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na ta kaznena djela, ali je u pravu optuženik kada pobija ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica i s tim u svezi zaključak o učinu kaznenog djela bludnih radnji na štetu A. K..

Prije svega, optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju ispravnost ocjene dokaza iz pobijane presude, poglavito vjerodostojnost iskaza oštećenica. Naime, sud prvog stupnja osnovano je, na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka i ispitivanja niza svjedoka te provedenim psihologijskim i psihijatrijskim vještačenjem otklonio osnovnu liniju

I Kž 721/10-4

obrane optuženika da su svi kontakti sa oštećenicama bili dragovoljni, a da je terećenje I. G. i A. K. osvetoljubivo i lažno.

Oštećenice su dosljedne i konzistentne u opisu proživljenih događaja, u svim bitnim segmentima nema odstupanja ni nelogičnosti koje bi iskaze diskreditirale, a suštinu zbivanja kao posredni svjedoci potvrđuju, uz dio štićenika Doma i djelatnici Doma za odgoj djece i mladeži u O. (u nastavku: Dom).

Budući da je optuženik obranom učinio nespornom činjenicu ostvarenog spolnog odnosa sa ošt. I. G., žalbeno upiranje na njeno različito prikazivanje karaktera spolnog kontakta drugim osobama neposredno nakon događaja nema utjecaja na zaključak o djelu niti kompromitira vjerodostojnost iskaza. Ošt. I. G. se odmah po događaju povjerila o nasilnim postupcima optuženika unatoč njenog jasno izraženog protivljenja A. K. (koja je to prenijela I. K.) te odgajateljici S. Š., a slijedeći dan i odgajateljici L. J.. Premda se žalitelj poziva na iskaze svjedoka očevidaca koji govore u prilog dragovoljnog odlaska oštećenice sa optuženikom u pravu je sud prvog stupnja da se njima ne može vjerovati jer su i sami nepodudarni u prenošenju zapažanja o načinu udaljenja optuženika i oštećenice od Doma kao i povratku u društvo.

Osim usporedbe personalnih dokaza opravdano je sud prvog stupnja imao na umu rezultat psihologijskog i psihijatrijskog vještačenja. Suprotno tvrdnji žalitelja ova vještačenja nisu oprečna jer su oba vještaka kod ošt. I. G. i ošt. A. K. našli sklonost konfabulaciji. Međutim, to istovremeno ne znači da su iskazi izmišljeni odnosno nevjerodostojni, već je relevantno da vještaci nisu otklonili mogućnost njihovog vjerodostojnog iskazivanja, o čemu konačnu ocjenu može dati samo sud, dok je mišljenje vještaka kao stručne osobe jedno od dokaznih sredstava koje pomaže sudu pri vrednovanju iskaza. Nadalje, iako se oba vještačenja zasnivaju na podacima u spisu, psihijatrijsko vještačenje se koristi psihijatrijskim intervjuom, dok su kod psihologijskog vještačenja korištene razne znanstvene tehnike i metode primjenom niza testova prema kojima vještak psiholog kod ošt. I. G. i ošt. A. K. nije uočio osvetoljubivost prema optuženiku, a što dodatno osnažuje ispravnost ocjene dokaza iz pobijane presude. Ovo tim više kada se ima na umu iskaz M. Č., štićenice Doma, kojoj se ošt. A. K. požalila još u studenom 2005. da ju je optuženik silovao u njenoj sobi, zamolivši svjedokinju da o tome nikome ne govori, a istoj se svjedokinji i ošt. A. Š. povjerila o svojem iskustvu sa optuženikom odnosno njegovom „bludničenju“ nad njom. Prikaz optuženikova ponašanja u Domu prema ženskim štićenicama dodatno objašnjava razlog zbog kojeg upravo ošt. A. K., saznavši od ošt. I. G. za kritični događaj te imajući saznanje i o seksualnoj zlostavi prema ošt. A. Š. odlučuje konačno prijaviti optuženika djelatnicima Doma, kako to zaključuje i psihijatrijski vještak dr. P. F..

Konačno, žalitelj ne problematizira vjerodostojnost iskaza ošt. A. Š. koja mu je naklonjena kako to, uz sam iskaz oštećenice, potvrđuje i provedeno psihologijsko vještačenje (racionalizira i umanjuje težinu postupka optuženika prema njoj te ga nerado optužuje) što posredno ukazuje na sklonost optuženika nasilnom seksualiziranom ponašanju prema štićenicama Doma, a time i na vjerodostojnost terećenja za predmetna kaznena djela, neovisno o činjenici izostanka tjelesnih ozljeda kod žrtve koje nisu nužne za ostvarenje njihova obilježja.

I Kž 721/10-4

Stoga su i po ocjeni ovog suda u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđene sve odlučne činjenice za zaključak da je optuženik primjenom prijetnje i sile intenziteta primjerenog slamanju otpora njemu poznatih maloljetnih oštećenica ostvario spolne odnose i time počinio dva kaznena djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ. Ovaj zaključak ne može poljuljati ni tek žalbeno upiranje na potrebu ispitivanja svjedoka K. R., time da obrana na glavnoj raspravi koja je rezultirala izricanjem presude nije ni predlagala izvođenje tog dokaza. Nadalje, kako iz iskaza ošt. A. Š. jasno proizlazi da je unatoč njenom otporu i odmicanju optuženikove ruke pri pokušaju dodirivanja po spolnom organu potom stavio ruke na njene grudi prestavši tek nakon njenog jačeg odguravanja, to nema dvojbe da je primjenom sile i unatoč jasno izraženog otpora oštećenice izvršio bludnu radnju nad maloljetnom osobom počinivši kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ.

Nasuprot tome, sadržaj zapisnika o izvedenim dokazima ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica glede kaznenog djela bludnih radnji na štetu A. K. iz toč. 3) izreke pobijane presude.

Naime, ošt. A. K., čiji iskaz prvostupanjski sud prihvaća, opisuje da ju je optuženik kritične zgode u njenoj sobi počeo ljubiti po vratu i dirati rukom po tijelu, grudima i nogama što je trajalo oko 2 minute, a kada se tome usprotivila tražeći da to ne radi jer ne želi da ju dira, da je optuženik odmah prestao s ovim radnjama. Sud prvog stupnja zaključuje da je optuženik bez pristanka oštećenice i na njeno iznenađenje započeo sa opisanim radnjama koje je oštećenica objektivno morala trpjeti čime da je počinio kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ. Međutim, ovaj se zaključak ne može prihvatiti jer je za ostvarenje terećenog kaznenog djela nužna primjena sile ili prijetnje kojom se slama otpor žrtve. Opis događaja po ošt. A. K. govori suprotno utvrđenju i zaključku suda. Optuženik prije poduzetih radnji nije uporabio silu ni prijetnju, a trenutkom iskazanog negodovanja oštećenice prestao je sa dodirivanjem po intimnim dijelovima njenog tijela. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio postojanje odlučnih činjenica koja tvore obilježja inkriminiranog kaznenog djela, poglavito imajući u vidu i sadržaj činjeničnog opisa izreke presude, za koji nema uporišta u iskazu oštećenice. Iz navedenog je razloga u tom dijelu trebalo prihvatiti žalbu optuženika i za ovo kazneno djelo pobijanu presudu ukinuti te vratiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U ponovljenom postupku nadležni prvostupanjski sud će za osnovu uzeti dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude, te će ispravno i u potpunosti utvrditi sve odlučne činjenice kako je upozoren ovom odlukom i donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da brojnost i način počinjenja djela unatoč pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti zahtjeva izricanje kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženik je istaknuo da se žali iz „svih razloga“, dakle i zbog odluke o kaznenoj sankciji, bez posebnog obrazlaganja ove žalbene osnove, koju je ovaj sud ispitao imajući na umu i odredbu čl. 382. ZKP/97.

Razmotrivši odluku o kazni, kako je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika i ukidanjem pobijane presude u odnosu na kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ-a počinjeno na

I Kž 721/10-4

štetu mlt. A. K. smanjena kriminalna količina u odnosu na koju je kazna u pobijanoj presudi izrečena, ovaj sud ocjenjuje da je u pravu državni odvjetnik kada prigovara visini odmjerene kazne maloljetničkog zatvora iz pobijane presude, ne sporeći pri tom primjenu sankcije maloljetničkog prava. Uvažavajući po prvostupanjskom sudu utvrđene kao olakotne okolnosti mladost optuženika u vrijeme djela, neosuđivanost, smanjenu ubrojivost i nepovoljne obiteljske prilike, uz iskazanu upornost u kriminalnoj aktivnosti na koju s pravom upire državni odvjetnik, te činjenicu da je optuženik navršio dvadeset tri godine života, po ocjeni ovog suda, kazna zatvora u trajanju jedne godine, sada za dva kaznena djela iz čl. 188. st. 4. KZ i jedno kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ, primjerena je za ostvarenje zakonom propisane svrhe kažnjavanja.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 388. st.1. i 4. (toč. I.), čl. 390. st. 1. (toč. II.) i čl. 387. ZKP (toč. III.) odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. svibnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.