Supreme Court revokes lower court rulings for breach of life support contract due to incorrect application of inheritance law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal and revoked the final judgments of the First and Second Instance Courts. The lower courts incorrectly applied inheritance law by refusing to terminate the life support agreements without a request to reorganize the relationship. The court held that the prosecutor was entitled to terminate the contracts under inheritance law because the defendant failed to perform her obligations, necessitating a remand for a fresh trial.
Legislator headnote
AI generatedArticle 125, paragraph 3 of the Inheritance Act; Article 126, paragraph 1 of the Inheritance Act: A party may request termination of a life support agreement if the other party fails to perform obligations, and courts must assess the specific nature and performance of these duties rather than presuming the agreement should remain in force.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2583/1990-2.
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. L., ud. M. iz O. - R., koju zastupa punomoćnik Z. S. pok. J. iz O. - R. i F. P., odvjetnik u O., protiv tužene M. J. ž. I., iz M., koju zastupa punomoćnik I. M., pok. I. iz M. i M. M., odvjetnik u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, rješavajući reviziju tužiteljice, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu, od 11. svibnja 1990. br. Gž-437/90. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Omišu, od 27. lipnja 1989. br. P-29/89, u sjednici održanoj dana 13. ožujka 1991.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se revizija, ukidaju presude Okružnog suda u Splitu od 11.svibnja 1990. br. Gž-437/90. i Općinskog suda u Omišu od 27. lipnja 1989. br. P-29/89, te predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
O b r a z l o ž e n j e
Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda, kojom je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Raskidaju se ugovori o doživotnom uzdržavanju ovjereni kod Općinskog suda u Omišu od 26. svibnja 1980. godine pod brojem IR-68/80. i dana 5. travnja 1988. godine pod brojem I-R-46/88."
Istom presudom naloženo je tužiteljici da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 25,80 konv. dinara.
Protiv drugostepene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog svih revizijskih razloga i predložila da se nižestepene presude preinače i udovolji tužbenom zahtjevu odnosno da se iste presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.
Revizija je osnovana.
Izmedju stranaka nije sporno, da su stranke zaključile ugovore o doživotnom uzdržavanju dana 26. svibnja 1980. i 5. travnja 1988. godine u smislu odredbe članka 122. Zakona o nasljedjivanju (objavljen u "Službenom listu SFRJ" br. 42/65, 44/65. i 47/65, "Narodnim novinama Republike Hrvatske" br. 47/78.).
Tužiteljica je tražila raskid navedenih ugovora zbog neizvršavanja (članak 125. stavak 3. Zakona o nasljedjivanju.
Prvostepeni sud je utvrdio, da je tužiteljica u vrijeme sklapanja navedenih ugovora imala 74 odnosno 83 godine života, da su stranke bile u prijateljskim odnosima, da su se pomagale, da je odnos izmedju stranaka sličan odnosu izmedju majke i kćerke, te da je tuženica voljna izvršavati obveze iz ugovora, ali da tužiteljica nije voljna ići kod nje stanovati u Mostar, dok tuženica nije u mogućnosti da dodje stanovati kod tužiteljice, iako joj je pomoć potrebna.
Nadalje je utvrdjeno, da izmedju stranaka nije bila ugovorena zajednica života.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrdjenja prvostepenog suda, kao i ocjenu prvostepenog suda da nema uvjeta za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju izmedju stranaka primjenom odredbe članka 126. stavak 1. Zakona o nasljedjivanju. Stoga su odbili tužiteljicu sa zahtjevom za raskid navedenih ugovora.
Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili članak 126. stava 1. Zakona o nasljedjivanju, jer nije bilo zahtjeva ni jedne stranke, da se ponovno urede odnosi izmedju stranaka glede izvršavanja spornih ugovora.
Odredbom članka 125. stavak 3. Zakona o nasljedjivanju je propisano, da svaka stranka može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.
Prvostepeni sud je, dakle, trebao utvrditi, da li tuženica izvršava svoje obaveze iz ugovora, koje su to obaveza i na koji način se mogu izvršavati budući da se ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova, da ugovore ne treba raskinuti iako se ne izvršavaju s obzirom na dosadašnje ispunjavanje obaveza iz ugovora.
Iz navedenih razloga valjalo je ukinuti nižestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje o tužbenom zahtjevu.
U nastavku postupka prvostepeni će sud raspraviti i utvrditi obaveze tuženice iz spomenutih ugovora, a potom će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu u kojem će odlučiti i o parničnom trošku u cijelosti.
Na temelju izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja (članak 395. stavak 2. i čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku).
U Zagrebu, 13. ožujka 1991.
Predsjednik vijeća:
Mr. Hrvoje Momčinović, v.r.