Rev-777/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 777/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. zastupanog po punomoćnici S. D., odvjetnici iz D., protiv tuženika P. d.d. L., zastupanog po punomoćnici S. R., odvjetnici iz P., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Požegi od 27. studenog 1998. godine broj Gž-686/98-2 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Pakracu od 19. lipnja 1998. godine broj P-37/96-6, u sjednici održanoj 6. svibnja 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Općinskog suda u Pakracu od 19. lipnja 1998. godine broj P-37/96-6 odlučeno je:

"Tužba tužitelja P.B. protiv tuženika P. d.d. L., odbacuje se.

Obvezuje se tužitelj tuženiku isplatiti troškove parničnog postupka od 488,00 kn, u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja, pod prijetnjom ovrhe."

Rješenjem Županijskog suda u Požegi od 27. studenog 1998. godine broj Gž-686/98-2 žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i ukinu nižestupanjska rješenja te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a nižestupanjski sudovi su u ovom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada je tužba tužitelja odbačena.

Naime, kraj činjenice da tužitelj prije podnošenja tužbe radi zaštite prava za koje smatra da mu pripada a koja su povrijeđena odlukom tuženika, nije zahtijevao od tuženika ostvarenje tih prava, odnosno mirno rješavanje nastalog spora, nižestupanjski sudovi su osnovano tužbu tužitelja odbacili, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njezino podnošenje.

Prema odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95) zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, tim da prema odredbi st. 2. istog članka u slučaju ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva zaposleniku ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Suprotno stavu revidenta navedene zakonske odredbe treba po ocjeni ovog revizijskog suda tumačiti tako da zaštitu pred nadležnim sudom ne može tražiti zaposlenik koji nije prethodno tražio zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca.

Pogrešno tužitelj u reviziji smatra da odredbu čl. 126. st. 1. Zakona o radu treba tumačiti tako da zaposlenik prije traženja sudske zaštite prema odredbi iz st. 2. istog članka, može, a ne mora, prethodno postupiti prema odredbi st. 1., jer da to pravo proizlazi iz sadržaja iste odredbe u kojoj se navodi da zaposlenik "može" u roku od 15 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje svog prava.

Da je ovakvo tumačenje smisla i sadržaja odredbe iz čl. 126. st. 1. Zakona o radu pogrešno proizlazi npr. i iz sadržaja odredbe st. 2. gdje je također rečeno da zaposlenik "može" u određenom roku zahtijevati pred nadležnim sudom, a i iz sadržaja odredbe st. 4. istog članka prema kojoj propust zaposlenika da zahtjeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1. do 3. ovog članka, ne može imati za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja.

Kada je potonjom odredbom određeno da propust zaposlenika da u slučaju zahtijevanja naknade štete ili drugog novčanog potraživanja postupi prema odredbi iz st. 1. nema za posljedicu gubitak prava na ta potraživanja, onda a contrario zaključivanjem proizlazi da taj propust u slučaju povrede nekog drugog prava iz radnog odnosa ima za posljedicu gubitak tog prava.

U odnosu na zahtjev tužitelja na novčano potraživanje - isplatu plaće od dana prestanka radnog odnosa, valja reći da je taj dio zahtjeva trebalo odbiti a ne odbaciti, međutim, kako taj zahtjev tužitelja nije osnovan, budući da je tužba kojom je traženo poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa odbačena, revizija i u tom dijelu nije osnovana.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. svibnja 1999. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.