Supreme Court dismisses appeal on limited severance pay agreement under internal company rules.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment ordering the rejection of a claim for additional severance pay. The court found that the appellant had voluntarily signed a termination agreement based on an internal company decision limiting severance to 150,000 kn, which he accepted without objection. Consequently, the court ruled that the appellant failed to prove a separate agreement for unlimited severance and that the lower courts correctly applied the law.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu čl. 118.; Zakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; While the Labor Law grants severance only upon dismissal, parties may agree to more favorable terms; however, an employee cannot claim additional severance if they signed a termination agreement based on a specific internal decision limiting the amount, absent proof of a separate unlimited agreement.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 732/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr.sc. Olge Jelčić i Branka Hrvatina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. V. iz Z., zastupan po punomoćniku A. Ž. i V. P., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika HŽ d.o.o. iz Z., radi isplate razlike otpremnine, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. lipnja 2004. godine, br. Gžr-922/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. studenog 2003. godine, br. Pr-8617/01, u sjednici održanoj dana 14. travnja 2005. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 133.280,80 kn.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer da su razlozi presude proturječni sa sadržajem Sporazuma o prestanku radnog odnosa i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se preinači prvostupanjska i drugostupanjska presuda i tužbeni zahtjev prihvati.
Tuženik u odgovoru osporava navode revizije, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je isplata razlike otpremnine temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 31. srpnja 2001. godine (u daljnjem tekstu Sporazum).
U dokaznom postupku je utvrđeno, da je Uprava HŽ na 12. sjednici održanoj dana 14. veljače 2001. godine, radi smanjenja broja zaposlenika, donijela Odluku o poticajnim mjerama za rješavanje viška zaposlenika u 2001. godini (u daljnjem tekstu Odluka o poticajnim mjerama). Ta je Odluka objavljena u Službenom glasniku tuženika i na oglasnoj ploči.
Utvrđeno je da je u Odluci određeno kako se izračunava visina otpremnine s time da pojedinačni iznos otpremnine ne može biti veći od 150.000,00 kn. Na tu otpremninu imaju pravo zaposlenici koji podnesu tuženiku zahtjev za sporazumni prestanak ugovora o radu, a tuženik ocijeni da mu nisu potrebni za ostvarenje planiranog rada u HŽ.
Tužitelj je bio zaposlen kod tuženika u svojstvu savjetnika generalnog direktora i niži sudovi nisu povjerovali njegovom iskazu, da on nije znao za sadržaj objavljene Odluke o poticajnim mjerama za rješavanje viška zaposlenika u 2001. godini.
Upravo temeljem te Odluke o poticajnim mjerama, sporazumom stranaka, prestao je radni odnos tužitelja uz isplatu otpremnine koja se izračunava temeljem kriterija utvrđenih u toj Odluci. Primjenu navedene Odluke za izračun otpremnine, tužitelj je prihvatio potpisom Sporazuma. U Sporazumu nije naveden novčani iznos otpremnine na koju tužitelj ima pravo, ali su na temelju navedene Odluke dati elementi kako će se ona izračunati.
Nesporno je, da je tužitelju isplaćen limitirani iznos otpremnine od 150.000,00 kn. U postupku tužitelj nije dokazao, da je s tuženikom dogovorena, i s kime je dogovorena, isplate otpremnine u neograničenom iznosu, tj. od 283.280,80 kn, a niti to proizlazi iz sadržaja Sporazuma. Utvrđeno je naime, da se sporazumni prestanak radnog odnosa i pravo na otpremninu temelje na Odluci o poticajnim mjerama, kojom je visina otpremnine ograničena.
Saslušanjem svjedoka dr. S. K., koji je u ime tuženika potpisao Sporazum s tužiteljem, utvrđeno je da su objavom Odluke o poticajnim mjerama svi znali kako je visina pojedinačne otpremnine kod sporazumnog prestanaka ugovora o radu bila ograničena odlukom na kojoj se pojedinačni Sporazum temelji, pa se stoga to ograničenje nije u Sporazumu posebno isticalo. Tužitelj se u svojoj reviziji neosnovano uspoređuje sa isplatama nelimitiranih otpremnina savjetnicima kojima je prestao ugovor o radu temeljem otkaza iz 2000. godine. Njima je radni odnos prestao po sasvim drugom osnovu, a ne temeljem Odluke o poticajnim mjerama, koju je donijela Uprava tuženika kasnije, tj. u 2001. godini.
Iako Zakon o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje ZR) priznaje pravo na otpremninu samo u slučaju otkaza radnog odnosa (čl. 118. ZR), dopušteno je ugovoriti i povoljnije uvjete za radnika. Tužitelj međutim u postupku nije dokazao, da je prigodom sporazuma o prestanku ugovora o radu ugovorio s tuženikom nelimitirani iznos otpremnine od 283.280,80 kn, pa da mu pripada još razlika od utuženih 133.280,80 kn.
Zbog toga se pobijane presude, kojima je odbijen tužbeni zahtjev, temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Proturječnosti u razlozima presude, na koje se poziva revident, ne postoje, pa nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz tada važeće odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje ZPP).
U postupku pred nižim sudovima nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Iz svih navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 14. travnja 2005. godine
Predsjednica vijeća:
Miroslava Vekić, v.r.