I Kž-7/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 7/16-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. listopada 2015. broj K-21/14, u sjednici održanoj 1. ožujka 2016., u nazočnosti opt. M. S. i branitelja Z. Ž., odvjetnika iz K.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. M. S., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. S. za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11) zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme oduzimanja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 24. studenog 2013. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. S. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu opt. M. S. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, u koju je uračunato vrijeme lišenja slobode od 24. studenog 2013. nadalje.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti 6.000,00 kuna, te troškove postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 8. ZKP/08 čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

I Kž 7/16-6

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenica T. Č. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Protiv te presude žali se optuženik putem branitelja Z. Ž., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda „preinači i oslobodi okrivljenog ili… ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje i to pred izmijenjeno vijeće“, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sukladno čl. 475. st. 2. i 5. ZKP/08 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja.

Žalba je djelomično osnovana.

Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., st. 2. i st. 3. ZKP/08. Navodi da je sud prvog stupnja povrijedio i odredbe čl. 9. ZKP/08 (usmjerenost suda „ka utvrđivanju činjenica koje terete okrivljenika dok zanemaruje činjenice koje mu idu u prilog“), čl. 459. st. 5. ZKP/08 („sud…uopće ne obrazlaže svoju ocjenu iskaza svjedoka, već samo navodi kako ih u cijelosti prihvaća odnosno da im ne poklanja vjeru“), čl. 450. st. 2. ZKP/08 i čl. 3. ZKP/08 uz prenošenje dijelova zakonskog teksta spomenutih normi. Prema argumentaciji istaknutih povreda optuženik izražava nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem odnosno načinom na koji je sud prvog stupnja ocijenio dokaze pa se pretežno u suštini radi o prigovorima činjenične naravi. Osim toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao razloge za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i konfrontira te shodno tome pozitivno vrednuje iskaz oštećenice, a ne prihvaća obranu optuženika uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti kao i argumentaciju za odluku o kazni.

Što se tiče žalbenih zamjerki o odbijanju „svih dokaznih prijedloga obrane“ čime da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja i ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 valja reći da je sud prvog stupnja iznio i razloge za odbijanje dokaznih prijedloga obrane ocjenom da se radi o nevažnim dokazima (str. 5 presude).

Nema sumnje da pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. U odnosu na istaknuti žalbeni prigovor valja reći da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08 određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno

I Kž 7/16-6

presuđenje. Istovremeno to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Pored toga okolnost odbijanja dokaznih prijedloga optuženika načinom kako se ističe u žalbi, sama za sebe, bez pomnog razmatranja kako je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

Naime, optuženik je tijekom trajanja rasprave u više navrata predlagao provođenje određenih dokaza koji su dijelom prihvaćeni. Tako je sud prvog stupnja prihvatio dokazni prijedlog optuženika za ispitivanje svjedoka P. P., A. i D. B. (od potonje obrana odustala - list 164, 185, 188 spisa), B. Č. i S. O. I. (list 188), premda je naknadno sud odlučio da neće ispitati spomenutu svjedokinju (list 250 spisa). Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2014. broj I Kž-560/14 prvostupanjska presuda bila ukinuta, u ponovljenom je suđenju, uz ponovno izvedene dokaze optužbe i obrane, prihvaćen prijedlog obrane za ispitivanje svjedoka M. B., za pribavljanje spisa Općinskog suda u Karlovcu broj P-2016/07 i „kompletna dokumentacija“ o tretmanu obitelji S. (list 313 spisa), time da je u ponovljenom suđenju ispitana kao svjedok S. O. I. Nasuprot prihvaćanja spomenutih dokaznih prijedloga obrane, u ponovljenom suđenju sud prvog stupnja je odbio kao nevažne dokazne prijedloge obrane za ispitivanje razrednice oštećenice i zamjenice županijske državne odvjetnice, odnosno na raspravi koja je počela iznova 15. rujna 2015., nastavljena 27. listopada 2015. i završila izricanjem pobijane presude (list 544-547 spisa) odbijeni su dokazni prijedlozi za ponovno ispitivanje svjedoka D. S. i M. S. (u presudi očito pogrešno navedeno M. Č.). Navedene okolnosti vođenja postupka i odlučivanja suda o predloženim dokazima, uz činjenicu da je optuženik bio nazočan ispitivanju i koristio se pravom da ispita spomenute svjedokinje, a jednako vrijedi i za oštećenicu T. Č., nema govora o povredi načela jednakosti oružja, povredi prava obrane i s tim u svezi povredi konfrontacijskog prava odnosno povredi prava na pravično suđenje.

Što se tiče ispitivanja oštećenice T. Č. u fazi (glavne) rasprave za vrijeme dok je optuženik bio udaljen iz sudnice, isto je provedeno u skladu sa važećim odredbama procesnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme provođenja radnje (čl. 338. ZKP/97 na glavnoj raspravi 11. veljače 2014., list 161-163 spisa i čl. 438. ZKP/08 na raspravi 27. siječnja 2015., list 310- 311 spisa). Nakon udaljenja optuženika iz sudnice optuženikov branitelj je bio nazočan ispitivanju oštećenice i postavljao joj pitanja na obje rasprave, optuženiku je po povratku u sudnicu pročitan iskaz, a na oštećenicu, prema sadržaju zapisnika, nije imao pitanja. Stoga je nesumnjivo optuženiku bilo omogućeno da „ispituje ili dade ispitati svjedoka optužbe“ i time realizira pravo obrane zagarantirano čl. 6. st. 3. toč. d) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97; dalje u tekstu: Konvencija).

Konačno, kako na provedeni dokazni postupak sa rasprave od 15. rujna 2015. nije bilo primjedbi niti je obrana stavila primjedbe na zapisnik o raspravi to je neprimjereno i promašeno tek u žalbi na presudu problematizirati mogućnost stvarnog izvođenja dokaza (posebno čitanja dokumentacije sa lista 318-464 spisa) u vremenu koje je konstatirano na zapisniku o raspravi te tvrditi da je prvostupanjski sud „morao dostaviti primjerak dokumentacije dostavljen na spis, a koji prileže na listovima 318-464.“ Sud prvog stupnja taj

I Kž 7/16-6

je prijedlog obrane odbio uz argumentaciju da je dokaz izveden neposredno na raspravi, a da kroz „dosadašnji tijek dokaznog postupka“ nije bilo zapreke da se izvrši uvid u spis predmeta i spomenutu dokumentaciju. Ovome valja dodati da je dokumentacija Centra za socijalnu skrb K. pribavljena upravo prihvaćanjem dokaznog prijedloga obrane sa rasprave od 27. siječnja 2015., da je u spis zaprimljena 3. veljače 2015. nakon čega su do 15. rujna 2015. održane tri rasprave (25. ožujka 2015., 14. travnja 2015. i 23. travnja 2015.) što dovoljno govori o duljini razdoblja u kojem je svaka stranka mogla neometano izvršiti uvid u spis predmeta.

Zaključno, kada se ima na umu da je optuženik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, istaknuti prigovori na račun odbijanja dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja, dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnosti sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da su iskazi svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka pogrešno ocijenjeni, odnosno da su iskazi svjedoka, osim iskaza D. S., pojedinačno i međusobno kontradiktorni, a da je zbog provjere vjerodostojnosti iskaza bilo potrebno prihvatiti sve dokazne prijedloge obrane. Posebno se upire na rezultate izviješća centra za socijalnu skrb koji negiraju spolne zlostave optuženika nad oštećenicom i s tim u svezi prigovara se nalazu i mišljenju vještaka psihologa za kojeg drži da je oprečan iskazima stručnih osoba centra za socijalnu skrb koje su, za razliku od vještaka, obavile niz razgovora sa svim članovima obitelji Č. odnosno S.

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenice te odbijanje dokaznih prijedloga obrane, logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, optuženik negira djelo i tvrdi da je do kaznene prijave došlo nakon što je on prvi podnio tužbu za razvod braka, a kako ne bi njemu bila povjerena na skrb i odgoj kći D. S. Iz njegove obrane nije sporno da je postojala sumnja na seksualnu zlostavu još 2003. kada ga je, iz ljubomore prema ošt. T. Č., prijavila pokćerka M. Č., time da je oštećenica tada isto negirala, a ni tijekom provođenja mjera obiteljsko pravne zaštite nitko od stručnih osoba nije uočio znakove zlostave. Prema obrani optuženika, što se sve ponavlja i u žalbi, iz dokumentacije centra za socijalnu skrb proizlazi da je M. Č. konfliktna i incidentna osoba, da je i prijava majke oštećenice o sumnji na seksualnu zlostavu prema kćeri D. S. iz listopada 2006., dakle u vrijeme pokretanja brakorazvodnog postupka, također bila odbačena, što sve

I Kž 7/16-6

kompromitira iskaze svjedoka na kojima prvostupanjski sud gradi zaključak o dokazanosti djela.

Nasuprot tome,oštećenica sustavno i dosljedno opisuje bitne okolnosti pod kojima je došlo do seksualne zlostave uključujući i ostala zbivanja koja su od značaja za vrednovanje dokazne građe. Kako je oštećenica tijekom trajanja postupka ispitivana u tri navrata (2007., 2014. i 2015.) nakon znatnog proteka vremena od djela, (kraj listopada 2001. do travnja 2006.) određene razlike u iskazima, koji su k tome i dopunjavani odgovorima oštećenice na pitanja stranaka i suda, ne utječu na kvalitetu i pouzdanost njenog iskaza niti je suština prikaza događaja suprotna ostalim personalnim dokazima kako se neosnovano nastoji interpretirati u žalbi.

Osnovano je stoga sud prvog stupnja, nakon razjašnjenja svih relevantnih okolnosti pod kojima je došlo do podnošenja kaznene prijave po oštećenici, koristeći se iskazima svjedoka te nalaza i mišljenja psihologijskog vještaka, otklonio optuženikovu obranu, prihvativši terećenje oštećenice kao uvjerljivo i vjerodostojno.

Kada se ima na umu da je oštećenica od svoje rane životne dobi i prije inkriminiranog razdoblja živjela sa optuženikom koji ju je odgajao i brinuo o njoj, poglavito jer je majka gotovo dvije godine često bila odsutna iz obitelji radeći izvan K., razumno je njeno objašnjenje da je pod izravnim utjecajem optuženika 2003. negirala pred policijom seksualnu zlostavu te da se unatoč čestim kontaktima sa djelatnicama centra za socijalnu skrb o istome nije željela povjeriti već je prva osoba kojoj se povjerila 2006. bio P. P. što je spomenuti svjedok potvrdio. Uslijedilo je povjeravanje majci, a potom i kumi S. O. I. koja je oštećenici u svibnju 2006. sugerirala da djelo prijavi. Povezujući ove okolnosti sa nespornom činjenicom da je još 2003. sestra oštećenice M. Č. djelatnicima centra za socijalnu skrb izrazila sumnju o seksualnom iskorištavanju oštećenice od strane očuha, da je M. Č. o tome govorila i svojoj teti svjedokinji N. D., koja i sama opisuje uočeno neprihvatljivo ponašanje optuženika prema oštećenici na što je, tada bez uspjeha, skrenula pažnju svojoj sestri M. S., s pravom je sud prvog stupnja pozitivno vrednovao iskaz oštećenice.

Nadalje, osnovano se sud prvog stupnja kod ocjene iskaza oštećenice oslonio i na nalaz i mišljenje psihologijskog vještačenja, a kako se stručna evaluacija osobnosti oštećenice temelji na primjeni znanstvenih metoda koje su određeno i jasno navedene u pisanom nalazu i mišljenju (među kojima devet različitih psihodijagnostičkih testova), po osobi koja je i educirana za obavljanje vještačenja, neosnovano se u žalbi problematizira kvaliteta i zakonitost ovog dokaza. U pravu je optuženik da je jedino sud, a ne vještak psiholog, ovlašten cijeniti istinitost iskaza svjedoka poredbom sa svim ostalim provedenim dokazima. Međutim, nalaz i mišljenje kao dio dokaznog materijala je od značaja jer sa psihologijskog aspekta nisu nađeni elementi koji dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice te su argumentacijom psihologijske struke, koja je i sa životnog stanovišta prihvatljiva (adaptacija na zlostavljajuće ponašanje, karakterističan kontekst seksualnog zlostavljanja u obiteljskom krugu u kojem nije imala odgovarajuću pomoć i podršku, psihosocijalna zrelija dob oštećenice u vrijeme prijave djela 2006. kada ima potporu tadašnjeg dečka) ujedno pojašnjeni razlozi izostanka ranijeg povjeravanja oštećenice bilo stručnim osobama centra za socijalnu skrb ili majci o seksualnoj zlostavi kojoj je bila izložena.

I Kž 7/16-6

Prema tome, unatoč upiranja žalitelja na iskaz D. S. kao jedini istinit (da se optuženik jednako ponašao kao otac prema svima te da su ona i oštećenica spavale zajedno u istoj sobi), osim stručne procjene ličnosti oštećenice, njeno jasno, decidirano i ustrajno terećenje optuženika tijekom postupka nesumnjivo je potvrđeno iskazima spomenutih svjedoka, pa je opravdano prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika da se radi o lažnom i izmišljenom terećenju za potrebe postupka razvoda braka i odlučivanja o skrbi nad D. S.

Stoga i po ocjeni ovog suda, u ponovljenom je suđenju temeljito proveden dokazni postupka te potanko izneseni razlozi pobijane presude, na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja, nesumnjivo ukazuju da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo pa je neutemeljena žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u svezi povrede kaznenog zakona, koja u žalbi nije posebno obrazložena.

Nadalje, ispitivanjem pobijane presude prema odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da je na štetu optuženika ostvarena povreda kaznenog zakona. Obzirom da je podnesena samo žalba u korist optuženika tek valja primijetiti da je sud prvog stupnja na kriminalnu djelatnost optuženika (u razdoblju od kraja listopada 2001. do travnja 2006. uporabom sile obavlja spolne odnose i njemu izjednačene spolne radnje na štetu T. Č. rođ. ....) primijenio novi KZ/11 ocijenivši kako u konkretnom slučaju, zbog izostanka činjeničnih navoda da se radi žrtvi posebno ranjivoj zbog dobi, postoji pravni kontinuitet između terećenog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11. Pri tome je zanemario kako su radnje kaznenog djela počinjene i u vrijeme dok oštećenica nije navršila petnaest godina života, dakle da bi se primjenom čl. 3. st. 3. KZ/11 djelo moglo podvesti pod kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. KZ/11.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni koju smatra prestrogom jer je sud prvog stupnja precijenio otegotne okolnosti, „a olakotne okolnosti nije niti utvrđivao“.

Prvostupanjski je sud kod odmjeravanja kazne vodio računa da je optuženik bio svjestan maloljetne dobi oštećenice prema kojoj je višekratno poduzimao radnje seksualne zlostave u razdoblju od pet godina, organiziranjem života sa suprugom i kćerima na način da prikrije svoju kriminalnu aktivnost, pa je stoga kriminalna količina radnji, izražena upornost i bezobzirnost uz visok stupanj krivnje prevagnula u odnosu na neosuđivanost koja nesumnjivo ima značaj olakotne okolnosti. Unatoč tako prevladavajućeg utjecaja otegotnih okolnosti, a imajući na umu da se po prirodi stvari seksualni delikti u pravilu zbivaju skriveno od drugih osoba pa tako i članova obitelji uz nastojanje počinitelja da ne bude otkriven, to je po ocjeni ovog suda kazna zatvora u trajanju tri godine primjerena težini i pogibeljnosti djela i osobnosti optuženika te podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja. Stoga je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbu optuženika.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 (toč. I.) i čl. 482. ZKP/08 (toč. II.) odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. ožujka 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

I Kž 7/16-6

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.