I Kž-105/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-105/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Petranovića, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Ž. T. zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnsenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 4. studenoga 1997. br. K-115/97, u sjednici održanoj 23. travnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Ž.T. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, opt. Ž.T. je proglašen krivim zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom istom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. srpnja 1997. godine, pa nadalje, a izrečena mu je i sigurnosna mjera oduzimanje predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik osobno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i po branitelju M.Š., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede zakona.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, žalitelj tvrdi da je izreka presude proturječna njenim razlozima, jer se u izreci utvrđuje prethodno kraća prepirka (između optuženika i oštećenika), a iz obrazloženja proizlazi da se radilo o žestokoj svađi, pa i fizičkom obračunu, zatim se u izreci navodi da je optuženik nanio oštećeniku najprije ozljede lake naravi, a potom smrtonosnu ozljedu, dok za takav redosljed ozlijeđivanja nije dato obrazloženje niti ono ima uporišta u izvedenim dokazima, da je obrazloženje presude nejasno u pogledu pitanja je li između optuženika i oštećenika bilo fizičkog sukoba, zapravo napada oštećenika na optuženika, te upornost tog napada prije nanošenja smrtonosne povrede, a da se "uopće ne spominje dio nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrijske struke u kojemu se govori da je oštećeni bio psihički bolesnik", a kritične zgode i u pijanom stanju, što bi, onda, upućivalo na vjerojatnost verzije optuženika, prema kojoj je oštećenik bio napadač, dok se povreda krivičnog zakona vidi u opstojnosti pitanja postoje li okolnosti koje bi isključivale krivičnu odgovornost optuženika, "budući da je isti postupao u nužnoj obrani ili barem u prekoračenju nužne obrane".

Međutim, pobijana presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi, izloženi u njenom obrazloženju, sukladni su izreci presude u pogledu takvih činjenica, a utemeljeni su ne samo na izvedenim dokazima, već i na samoj obrani optuženika, objektivno ocijenjenoj.

Naime, prema obrani optuženika, sva prepirka između njega i oštećenika sastojala se u tome što mu je oštećenik rekao da će ga zapamtiti (l. 32), odnosno, u tome što ga je oštećenik, držeći letvu u ruci, iz hodnika kuće pozivao da izađe van (l. 115). To je ta "žestoka prepirka". A, "fizički obračun", imajući u vidu način na koji je do njega došlo, a to opet prema obrani optuženika, nije odlučna činjenica kada je optuženik, u kritičnim trenutcima, bio napadač, pa onda nije ni bitno što je pritom zadobio lake tjelesne povrede.

Dakako, u konkretnom slučaju nije odlučan ni redoslijed zadavanja ozljeda oštećeniku, tj. je li mu optuženik zadao odnosnim nožem najprije ozljede lake naravi, a potom i smrtonosnu povredu ili je to bilo obrnutim redom, kada je sve te povrede optuženik nanio i kada za njega nije povoljnije utvrđenje da je odmah i prvo zadao onu ozljedu koja je, uskoro po zadavanju, uzrokovala smrt oštećenika.

Posebno, kada bi i stajala tvrdnja žalitelja da je oštećenik bio nekritičan napadač, kao "psihički bolesnik", a ne stoji, ne bi se radilo o bitnoj činjenici s obzirom na način na koji se odvijao inkriminirani događaj, a da je oštećenik u vrijeme događaja bio pijan, optuženik pripit, sud prvog stupnja je izložio u obrazloženju presude (str. 8. st. 2. i 3.).

Naime, prema podacima u spisu predmeta (l. 2, 6.), napose prema iskazu svjedokinje K.Đ. (l. 50-51, 123.), za razliku od optuženika, oštećenik je bio učesnik domovinskog rata od njegovog početka i profesionalni pripadnik Hrvatske vojske, a posljednjih mjeseci, prije inkriminiranog događaja, bio je na bolovanju i pribavljao potrebitu dokumentaciju za umirovljenje. Prema nalazu i mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka prof. dr. N.M., na koji žalitelj ukazuje, oštećenik se u tri navrata obraćao liječniku Psihijatrijske bolnice "zbog napetosti, razdražljivosti, tjeskobe i poremećenog sna" (l. 86), što bi odgovaralo posttraumatskom stresnom poremećaju uvjetovanom ratnom traumom, kako je to zaključio vještak (l. 124).

S druge strane, sud prvog stupnja je dao razloge zbog čega optuženik nije bio u položaju nužne obrane i zbog čega je našao utvrđenim da se u njegovom postupanju stječu sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim, koje je počinio s direktnim umišljajem i za koje je krivično odgovoran (str. 9-11. presude).

Iz izloženih razloga, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93).

Jednako tako, pobijanom presudom nije povrijeđen krivični zakon (u odredbi čl. 355. toč. 2. ZKP/93) time što je sud prvog stupnja zaključio da optuženik nije počinio djelo u nužnoj obrani ni u njenom prekoračenju, kada to i nije utvrdio izrekom presude, pa prigovori žalitelja u ovom dijelu predstavljaju prigovore na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne da bi opravdavali žalbenu osnovu povrede krivičnog zakona.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 354. ni povrede Krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP/93 na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suština ove žalbene osnove sastoji se u tvrdnji i stanovištu žalitelja da je optuženik inkriminirano djelo počinio u nužnoj obrani ili barem u prekoračenju granica nužne obrane, jer da je oštećenik bio napadač, njegov napad opasnim sredstvom (jednom letvom duljine oko 1 metar ili oko 1,20 m), da je bio ozbiljan, trajan i uporan, pa da je i njegovo ozlijeđivanje uslijedilo kao obrambena reakcija optuženika, čiji je "tjelesni integritet bio ozbiljno ugrožen". Osim toga, da je i način zadavanja smrtonosne ozljede pogrešno utvrđen, jer da se je oštećenik, zamahajući rukama u kojima je bila letva mogao naći pognut prema naprijed ili bočno, što bi govorilo u pravcu zaključka da su se on i optuženik nalazili u položaju licem u lice, tim prije što je i optuženik "također bio aktivan u obrani štiteći se od udaraca ošt., a i zbog toga što za zadavanje takve rane nije bila potrebita osobito jaka sila", pri čemu se prigovara ocjeni optuženikove obrane i provedenih vještačenja, te ukazuje na smanjenu uračunljivost optuženika, dok se u osobnoj žalbi optuženika osporava još njegov umišljajni oblik krivnje ("nije postojala namjera nego čista slučajnost"), te tvrdi da je sud prvog stupnja zanemario "vrlo bitnu činjenicu" tj. da je prema nalazu vještaka "oštećeni umro zbog iskrvarenja što se dade logički zaključiti da mu je bila ukazana liječnička pomoć, vjerojatno (bi) i preživio povrede".

Suprotno tvrdnjama i subjektivnim stanovištima žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, valjanom i savjesnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio krivično djelo iz izreke pobijane presude, a ne da bi se nalazio u nužnoj obrani, pa ni u prekoračenju granica nužne obrane, te da je i krivično odgovoran za to djelo.

Naime, upravo iz obrane optuženika, ali dakako, kada se ista objektivno analizira i ocjenjuje - bez obzira na činjenicu što se on, navodno, ne sijeća da je ozlijedio nožem oštećenika ("Ja se ne sijećam da sam ubo oštećenika. Mi smo bili na udaljenosti oko pola metra u našem sukobu"), kako je to iskazao tijekom istrage (l. 31-32), odnosno, što je, čak, porekao da bi se "branio" nožem ("Rukom u kojoj sam imao nož, ja nisam uopće zamahivao, a pogotovo ne prema tijelu moga brata" ili "Ja nožem koji sam kritične zgode imao, ni u jednom trenutku nisam svog brata ubo"), kako je to ustvrdio tijekom glavne rasprave (l. 114-115) - proizlazi da on djelo nije počinio u nužnoj obrani.

Tako, optuženik je iskazao da je vidio oštećenika kako dolazi i nosi neku tanku letvu od iverice duljine oko 1,20 m, na što se je on, optuženik, (iz hodnika, ispred WC-a) vratio u svoju sobu i sa stolića, na kojem je držao lovački nož, uzeo taj nož, izvadio iz futrole "samo da uplaši oštećenika", te dalje iskazao: "Kako je (oštećenik) stajao na vratima, krenuo sam s nožem prema njemu. Oštećeni je počeo izmicati prema ulaznim vratima u predsoblje, odnosno izlaznim vratima iz predsoblja u hodnik. Povlačio se postrance. Stao je sa vanjske strane vrata, a ja sam došao do praga tih vrata i stao sa unutrašnje strane" (l. 32). Dakle, oštećenik se povlačio iz hodnika, ali je optuženik, s nožem u ruci, išao za njim, pa mu i prišao na udaljenost od oko pola metra, o čemu je sam i iskazivao, tako da je u toj situaciji, imajući u vidu raniju netrpeljivost i svađe, kao i u cijelosti ponašanje optuženika prema oštećeniku, o čemu je ovaj govorio svjedocima M.S. (l. 52, 116) i M.B. (l. 53) i o čemu je posebno iskazivala svjedokinja K.Đ. (l. 50-51, 123), oštećenik, iako u pijanom stanju, logično i životno je reagirao - stao udarati optuženika letvom, dok je ovaj istovremeno atakirao na njega nožem, jer mu, inače, ne bi zadao utvrđene ozljede, da bi mu u jednom trenutku zadao, između ostalih, i ubod nožem s leđne strane prsnog koša, pri čemu je došlo do prijeloma petog rebra lijevo u stražnjoj podpazušnoj liniji, razdor mišića četvrtog međurebranog prostora, ubodnu ranu lijevog plućnog krila koja "završava u plućnom parenhimu na dubini od oko 9 cm", a "u dnu ubodnog kanala nalazi se lezija većeg ogranka plućne arterije za gornji režanj lijevog plućnog krila". Ta ozljeda je dovela do iskrvarenja i smrti oštećenika (zapisnik o obdukciji, l. 43-47).

Stoga, kada se objektivno ocjenjuje obrana optuženika, ali i zapisnik o obdukciji, koju je izvršio dr. B.D., i iskaz vještaka dr. M.M. (l. 117-118), i bez posezanja za misaonom rekonstrukcijom događaja, treba zaključiti da optuženik nije postupao u nužnoj obrani ni u prekoračenju granica nužne obrane, na koju se ni nema pravo pozivati, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Pri tome, nije odlučno to što je i sam optuženik zadobio lake tjelesne povrede opisane u traumatološkom listu (l. 21), kada je on, sa nožem u ruci, prilazio i prišao oštećeniku na udaljenost od oko pola metra i ovaj ga je tada, očito u krajnje opasnoj situaciji, ne bez razloga, udarao letvom po rukama i grudnom košu. Još je manje odlučno ukazivanje optuženika na činjenicu da je oštećenik umro zbog iskrvarenja, pa da bi, vjerojatno, preživio "da mu je bila ukazana liječnička pomoć". Ovo je, u stvari, bezočna i krajne nekritična tvrdnja optuženika. Jer, on je nanio smrtonosnu ozljedu oštećeniku za što je bio sasvim dostatan zamah nožem srednjeg stupnja jakosti, po gruboj procjeni vještaka M. (l. 117), a oštećenik je sam, odmah po ozljeđivanju, ne optuženik, pozvao policiju, rekao da je uboden nožem, pa iako su policajci ubrzo stigli na lice mjesta, a stigla je i liječnička ekipa, oštećenik je već bio mrtav (str. 14-15, 2-6).

I oblik krivnje optuženika, njegov direktni umišljaj na lišenje života oštećenika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio.

Naime, kada optuženik lovačkim nožem duljine oštrice 12 cm ubada oštećenika u grudni koš, gdje se nalaze vitalni organi, i zabada mu gotovo cijelu oštricu noža u tijelo, onda nema govora o nekakvoj slučajnosti, onda on hoće da liši života oštećenika i to postiže.

Optuženik je i krivično odgovoran, jer njegova uračunljivost in tempore criminis nije bila isključena, već samo smanjena, ali ne bitno, kako je to, također, ispravno utvrdio prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka prof. dr. N.M. (l. 81-96, 124).

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni, jer je sud prvog stupnja dostatno vrednovao upravo olakotne okolnosti, ali i vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, kada je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina. To je primjerena kazna i onda ako se prihvati kao istinita tvrdnja optuženika da je bio pripadnik Hrvatske vojske oko mjesec dana, jer mu je to - kao državljaninu - bila i dužnost, pa i onda ako mu se cijeni za olakotno izvjesni doprinos oštećenika. Ovo iz razloga što su upravo ovakva krivična djela vrlo učestala, što se tako olako poseže za životom drugoga, da se blažom kaznom ne bi mogli ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Konačno, ovaj sud je u smislu čl. 369. ZKP/93 ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta iz čl. 64. st. 1. OKZRH i pri tome našao da je prvostupanjski sud zakonito postupio kada je od optuženika odzeo lovački nož kojim je lišio života oštećenika.

Kako, dakle, optuženikova žalba u cijelosti nije osnovana, to je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku ("NN" br. 110/97).

U Zagrebu, 23. travnja 1998. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.