Pr-5718/2005-42 · Općinski građanski sud u Zagrebu

Posl.br. XCVI-Pr-5718/05

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. Ž. iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. D., iz O. d. D. i T. iz Z., protiv tuženika V. d.d. iz Z., , radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. ožujka 2011. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 25. ožujka 2011. godine

p r e s u d i o j e

Nalaže se tuženiku V. d.d. da tužitelju E. Ž. isplati iznos od 688.145,64 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijede:

-3.234,72 kn od 15. srpnja 1994.g. do isplate,

-3.414,08 kn od 15. kolovoza 1994.g. do isplate,

-3.867,80 kn od 15. rujna 1994.g. do isplate,

-3.749,92 kn od 15. listopada 1994.g. do isplate,

-3.715,88 kn od 15. studenog 1994.g. do isplate,

-2.814,28 kn od 15. prosinca 1994.g. do isplate,

-5.401,90 kn od 15. siječnja 1995.g. do isplate,

-4.285,10 kn od 15. veljače 1995.g. do isplate,

-4.096,55 kn od 15. ožujka 1995.g. do isplate,

-3.814,01 kn od 15. travnja 1995.g. do isplate,

-4.057,15 kn od 15. svibnja 1995.g. do isplate,

-3.538,54 kn od 15. lipnja 1995.g. do isplate,

-3.972,32 kn od 15. srpnja 1995.g. do isplate,

-4.289,01 kn od 15. kolovoza 1995.g. do isplate,

-4.265,79 kn od 15. rujna 1995.g. do isplate,

-4.709,64 kn od 15. listopada 1995.g. do isplate,

-5.117,55 kn od 15. studenog 1995.g. do isplate,

-5.112,80 kn od 15. prosinca 1995.g. do isplate,

-5.776,76 kn od 15. siječnja 1996.g. do isplate,

-3.192,35 kn od 15. veljače 1996.g. do isplate,

-2.635,24 kn od 15. ožujka 1996.g. do isplate,

-2.999,37 kn od 15. travnja 1996.g. do isplate,

-3.157,15 kn od 15. svibnja 1996.g. do isplate,

-3.239,80 kn od 15. lipnja 1996.g. do isplate,

-3.871,26 kn od 15. srpnja 1996.g. do isplate,

-3.595,10 kn od 15. kolovoza 1996.g. do isplate,

-3.835,20 kn od 15. rujna 1996.g. do isplate,

-3.529,73 kn od 15. listopada 1996.g. do isplate,

-3.391,31 kn od 15. studenog 1996.g. do isplate,

-3.230,68 kn od 15. prosinca 1996.g. do isplate,

-2.969,12 kn od 15. siječnja 1997.g. do isplate,

-3.195,76 kn od 15. veljače 1997.g. do isplate,

-3.374,78 kn od 15. ožujka 1997.g. do isplate,

-3.439,38 kn od 15. travnja 1997.g. do isplate,

-3.575,02 kn od 15. svibnja 1997.g. do isplate,

-3.835,85 kn od 15. lipnja 1997.g. do isplate,

-3.863,79 kn od 15. srpnja 1997.g. do isplate,

-4.020,73 kn od 15. kolovoza 1997.g. do isplate,

-4.052,08 kn od 15. rujna 1997.g. do isplate,

-3.936,44 kn od 15. listopada 1997.g. do isplate,

-4.067,81 kn od 15. studenog 1997.g. do isplate,

-3.598,11 kn od 15. prosinca 1997.g. do isplate,

-3.294,70 kn od 15. siječnja 1998.g. do isplate,

-3.544,12 kn od 15. veljače 1998.g. do isplate,

-3.701,49 kn od 15. ožujka 1998.g. do isplate,

-3.849,27 kn od 15. travnja 1998.g. do isplate,

-3.681,07 kn od 15. svibnja 1998.g. do isplate,

-4.224,60 kn od 15. lipnja 1998.g. do isplate,

-4.470,23 kn od 15. srpnja 1998.g. do isplate,

-4.797,23 kn od 15. kolovoza 1998.g. do isplate,

-4.441,80 kn od 15. rujna 1998.g. do isplate,

-4.363,49 kn od 15. listopada 1998.g. do isplate,

-4.402,78 kn od 15. studenog 1998.g. do isplate,

-4.350,19 kn od 15. prosinca 1998.g. do isplate,

-3.901,31 kn od 15. siječnja 1999.g. do isplate,

-3.897,88 kn od 15. veljače 1999.g. do isplate,

-3.485,72 kn od 15. ožujka 1999.g. do isplate,

-3.964,67 kn od 15. travnja 1999.g. do isplate,

-3.778,14 kn od 15. svibnja 1999.g. do isplate,

-3.815,14 kn od 15. lipnja 1999.g. do isplate,

-3.815,14 kn od 15. srpnja 1999.g. do isplate,

-3.468,31 kn od 15. kolovoza 1999.g. do isplate,

-3.815,14 kn od 15. rujna 1999.g. do isplate,

-3.815,14 kn od 15. listopada 1999.g. do isplate,

-3.657,70 kn od 15. studenog 1999.g. do isplate,

-3.832,07 kn od 15. prosinca 1999.g. do isplate,

-3.359,66 kn od 15. siječnja 2000.g. do isplate,

-3.832,07 kn od 15. veljače 2000.g. do isplate,

-3.674,66 kn od 15. ožujka 2000.g. do isplate,

-3.998,33 kn od 15. travnja 2000.g. do isplate,

-3.475,86 kn od 15. svibnja 2000.g. do isplate,

-4.006,29 kn od 15. lipnja 2000.g. do isplate,

-3.801,53 kn od 15. srpnja 2000.g. do isplate,

-3.689,95 kn od 15. kolovoza 2000.g. do isplate,

-4.119,06 kn od 15. rujna 2000.g. do isplate,

-3.689,95 kn od 15. listopada 2000.g. do isplate,

-3.801,53 kn od 15. studenog 2000.g. do isplate,

-3.879,22 kn od 15. prosinca 2000.g. do isplate,

-3.246,43 kn od 15. siječnja 2001.g. do isplate,

-2.427,53 kn od 15. veljače 2001.g. do isplate,

-3.562,78 kn od 15. ožujka 2001.g. do isplate,

-3.953,68 kn od 15. travnja 2001.g. do isplate,

-3.540,00 kn od 15. svibnja 2001.g. do isplate,

-3.988,74 kn od 15. lipnja 2001.g. do isplate,

-4.128,24 kn od 15. srpnja 2001.g. do isplate,

-4.297,96 kn od 15. kolovoza 2001.g. do isplate,

-4.343,98 kn od 15. rujna 2001.g. do isplate,

-4.044,83 kn od 15. listopada 2001.g. do isplate,

-3.951,07 kn od 15. studenog 2001.g. do isplate,

-3.334,33 kn od 15. prosinca 2001.g. do isplate,

-3.230,53 kn od 15. siječnja 2002.g. do isplate,

-3.049,53 kn od 15. veljače 2002.g. do isplate,

-3.423,48 kn od 15. ožujka 2002.g. do isplate,

-5.656,71 kn od 15. travnja 2002.g. do isplate,

-6.919,75 kn od 15. svibnja 2002.g. do isplate,

-6.919,75 kn od 15. lipnja 2002.g. do isplate,

-6.026,02 kn od 15. srpnja 2002.g. do isplate,

-7.283,86 kn od 15. kolovoza 2002.g. do isplate,

-6.587,71 kn od 15. rujna 2002.g. do isplate,

-6.863,42 kn od 15. listopada 2002.g. do isplate,

-6.799,41 kn od 15. studenog 2002.g. do isplate,

-5.975,99 kn od 15. prosinca 2002.g. do isplate,

-4.290,83 kn od 15. siječnja 2003.g. do isplate,

-5.098,65 kn od 15. veljače 2003.g. do isplate,

-5.616,17 kn od 15. ožujka 2003.g. do isplate,

-6.887,59 kn od 15. travnja 2003.g. do isplate,

-7.125,98 kn od 15. svibnja 2003.g. do isplate,

-7.407,09 kn od 15. lipnja 2003.g. do isplate,

-6.996,08 kn od 15. srpnja 2003.g. do isplate,

-8.983,46 kn od 15. kolovoza 2003.g. do isplate,

-8.488,47 kn od 15. rujna 2003.g. do isplate,

-8.935,82 kn od 15. listopada 2003.g. do isplate,

-8.951,10 kn od 15. studenog 2003.g. do isplate,

-7.769,29 kn od 15. prosinca 2003.g. do isplate,

-5.757,97 kn od 15. siječnja 2004.g. do isplate,

-7.164,63 kn od 15. veljače 2004.g. do isplate,

-8.695,00 kn od 15. ožujka 2004.g. do isplate,

-10.552,54 kn od 15. travnja 2004.g. do isplate,

-10.676,05 kn od 15. svibnja 2004.g. do isplate,

-10.641,74 kn od 15. lipnja 2004.g. do isplate,

-10.485,36 kn od 15. srpnja 2004.g. do isplate,

-11.126,49 kn od 15. kolovoza 2004.g. do isplate,

-10.783,78 kn od 15. rujna 2004.g. do isplate,

-10.781,75 kn od 15. listopada 2004.g. do isplate,

-9.399,22 kn od 15. studenog 2004.g. do isplate,

-9.873,60 kn od 15. prosinca 2004.g. do isplate,

-6.890,84 kn od 15. siječnja 2005.g. do isplate,

-7.300,52 kn od 15. veljače 2005.g. do isplate,

-9.236,02 kn od 15. ožujka 2005.g. do isplate,

-9.975,24 kn od 15. travnja 2005.g. do isplate,

-10.640,19 kn od 15. svibnja 2005.g. do isplate,

-11.598,53 kn od 15. lipnja 2005.g. do isplate,

-11.965,90 kn od 15. srpnja 2005.g. do isplate,

-4.959,01 kn od 15. kolovoza 2005.g. do isplate,

time da kamata do 31. prosinca 2007. g. teče po stopi određenoj čl.1. Uredbe o izmjeni Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 50/94) i čl. 1 Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), a počam od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate zakonska zatezna kamata teče po stopi određenoj čl.29. st.2 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 54.275,00 kn, a sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-6388/01 vraćen na radne zadatke inženjera građevinarstva te da je temeljem iste presude započeo rad 14.07.2005.g. Navodi da je tijekom toga postupka tuženik izvršio djelomičnu isplatu njegove plaće za razdoblje od 12.06.1989.g. do 12. mjeseca 1990.g. Budući tužitelju nije isplaćena plaća za preostalo razdoblje do njegovog ponovnog primitka na rad, to tužitelj potražuje plaću svoga radnoga mjesta ing.građevinarstva za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 26.02.2010.g. tužitelj potražuje na ime neisplaćene plaće za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g. ukupan iznos bruto plaće od 688.145,64 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pa do isplate, time da zatezna kamata teče na pojedinačne mjesečne iznose glavnica razvrstane po mjesecima počam od lipnja 1994.g. pa zaključno do srpnja 2005.g. Tužitelj pri tome za svaku mjesečnu glavnicu potražuje zateznu kamatu od 15-og u narednom mjesecu za prethodni mjesec, a potražuje i trošak parničnog postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva i predlaže tužbu odbiti jer je tužiteljevo potraživanje pravno neutemeljeno. Tuženik ističe i prigovor presuđene stvari te se poziva na predmet Pr-6388/01 u kojem je raspravljeno pitanje plaće za čitavo razdoblje do nastupa tužitelja na rad, a kako je presudom naloženo tuženiku. Poziva se i na presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-202/03 od 12.04.2005.g. u kojoj je vidljivo da se raspravljalo o pitanju plaće kao dijelu tužbenog zahtjeva i to sve do dana vraćanja tužitelja na posao. Tuženik navodi da su i Općinski i Županijski sud u Zagrebu u svojim presudama utvrdili da tužitelju ne pripada pravo na plaću, jer nije postupio po Odluci tuženika o privremenom rasporedu tužitelja br. 13312/90 od 12.10.1990.g., čije poništenje tužitelj nije uspio ishoditi u parničnom postupku, tako da mu niti ne pripada pravo na isplatu plaća, jer tužitelj to pravo nije ostvario svojom krivnjom. Stoga tuženik smatra da je suvišno iznositi već raspravljeni odnos stranaka i iznositi okolnosti o kojima je sud donio odluku. Tuženik ukazuje da je on postupio po pravomoćnoj presudi u kojoj su raspravljena sva prava tužitelja iz radnog odnosa. Naglašava da je razdoblje od kada je tužitelj trebao nastupiti na rad prema tuženikovoj odluci donijetoj po rješenju o privremenoj mjeri vraćanja tužitelja na posao br. S-435/90 Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu započelo teći s danom 25.10.1990.g. Navodi da sve do dana kada je presuda br. Pr-6388/01 postala pravomoćna, odnosno od kada je istekao rok za postupanje po istoj, tj. 08.07.2005.g., tužitelj uopće nije nastupio na posao, niti je radio, niti je ostvario pravo na plaću. Stoga je tužitelj prema tuženiku bio u istom odnosu kao i za razdoblje od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g., za koji period je tužitelj pravomoćno odbijen sa svojim zahtjevom za isplatu plaće. Navodi da se u predmetu posl. br. Pr-6388/01 raspravljalo o već spomenutom razdoblju od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g., a da je tužitelj u predmetnoj tužbi postavio tužbeni zahtjev za razdoblje koje presudom nije obuhvaćeno, ali je pri tome osnov potraživanja istovjetan kao i u ranijem predmetu o kojem je već pravomoćno odlučeno. Tuženik još ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, pa predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-6388/01 od 17.05.2002.g. /list 3-5/, presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-202/03 od 12.04.2005.g. /list 9/, dopise tužitelja od 22.01.1991.g., 21.01.1991.g. i 15.01.1991.g. /list 21-24/, dopis tuženika od 04.01.1991. /list 25/, dopis tužitelja od 24.12.1990.g. s prilozima, tj. liječničkom potvrdom od 22.10.1990.g. i izvještajima od privremenoj nesposobnosti za rad /list 26-29/, preslik vozne karte izdane 19.10.1990.g. /list 30/, dopis tužitelja od 17.10.1990.g. /list 31/, Odluku tuženika od 12.10.1990.g. /list 32/, Rješenje o privremenoj mjeri Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu br. S-435/90 od 19.09.1990.g. /list 33/, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-63/07 od 06.02.2007.g. /list 37-38/, dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tužitelja od 06.03.2008.g. /list 48-68/, obračun osobnog dohotka za prosinac 1990.g. /list 71/, dokumentaciju koju je tuženik dostavio vještaku financijske struke uz dopis od 03.02.2010.g. /prilog listu 90 A/ i ugovor o radu na neodređeno vrijeme za J. M. i D. K. s anexom za J. M. /list 95-97/.

U postupku je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. koji je izradio i dopunu nalaza i mišljenja te se i usmeno očitovao kod suda, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku (time da se tuženik odrekao saslušanja svog zakonskog zastupnika) te je izvršen uvid i razgledan je ovosudni sudski spis br. Pr-6388/01.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka, a u smislu čl. 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

Među strankama je sporan pravni osnov, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te je sporno da li je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara.

Predmet ovoga spora predstavlja potraživanje tužitelja s osnova naknade plaće dok tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženika zbog nezakonite odluke o otkazu, odnosno predmet postupka je potraživanje naknade plaće za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g.

Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima i radnim zadacima ing.građevinarstva te nije bilo sporno da je tužitelj kod Općinskog suda u Zagrebu vodio radni spor pod posl.br. Pr-6388/01 u kojem je tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom tražio da ga tuženik rasporedi na radne zadatke ing.građevinarstva i da mu naknadi plaću za razdoblje od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g. Nadalje, nije bilo sporno da je prvostupanjski sud presudom br. Pr- 6388/01 naložio tuženiku da tužitelja vrati na posao na radne zadatke ing.građevinarstva i da je tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži naknadu plaće za utvrđeno razdoblje od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g., kao dijelom tužbenog zahtjeva koji nije osnovan. Među strankama nije niti bilo sporno, a što je sud utvrdio i uvidom u ovosudni spis br. Pr-6388/01, da je presuda tog poslovnog broja od 17.05.2002.g. postala pravomoćna dana 12.04.2005.g., tj. donošenjem drugostupanjske presude br. Gžr-202/03 od 12.04.2005.g. kojom su odbijene žalbe i tužitelja i tuženika. Stoga tijekom postupka nije niti bilo sporno da je presuda Pr- 6388/01 od 17.05.2002.g. osim već spomenute pravomoćnosti od 12.04.2005.g. stekla i ovršnost dana 08.07.2005.g. U postupku također nije bilo sporno da su tužitelj i tuženik izjavili reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-202/03 od 12.04.2005.g. te da su obje revizije odbijene kao neosnovane presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-63/07 od 06.02.2007.g. Nadalje, u predmetnom postupku nije bilo sporno da je tužitelj temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-6388/01 od 17.05.2002.g. vraćen na radne zadatke inženjera građevinarstva te nije niti sporno da je tužitelj započeo s radom od 14.07.2005.g. Kao što je već rečeno, u postupku nije bilo sporno da je tužitelj pravomoćno odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kojem potražuje naknadu plaće od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g., a sve u postupku ovoga suda br. Pr-6388/01.

Vezano za osporeni pravni osnov, među strankama je bilo sporno da li tužitelju pripada naknada plaće za daljnje razdoblje (nakon razdoblja za koje je pravomoćno odbijen), tj. za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g. Vezano za isto, ovaj sud je tijekom postupka izvršio uvid u rješenje o privremenoj mjeri br. S- 435/90 od 19.09.1990.g. (koje prileži sudskom spisu na listu 33), a koje je donio Osnovni sud udruženog rada u Zagrebu u predmetu čiji je posljednji posl. br. Pr- 6388/01. Iz izreke citiranog rješenja vidljivo je da je izrečena privremena mjera vraćanja tužitelja kao predlagatelja na rad i da je tuženiku kao predloženiku naloženo tužitelja vratiti na poslove i radne zadatke prema njegovim sposobnostima i stručnoj spremi i to u roku od 8 dana.

Nadalje, sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid i u Odluku tuženika od 12.10.1990.g. (koja prileži sudskom spisu na listu 32), a iz izreke iste odluke vidljivo je da je tužitelj privremeno vraćen na rad na radne zadatke inženjera građevinarstva u Radnoj jedinici P. (toč. 1.) i da se radnik, tj. tužitelj dužan javiti na rad u spomenutu R.J. P. dana 22.10.1990.g. (toč. 2.). Iz obrazloženja citirane odluke vidljivo je da je ista donijeta temeljem citiranog rješenja Suda udruženog rada u Zagrebu br. S-435/90.

Sud je uvidom u priklopljeni spis br. Pr-6388/01 utvrdio da je tužitelj u tom postupku osporavao odluku o privremenom rasporedu, tj. citiranu Odluku od 12.10.1990.g., a što je vidljivo iz prigovora od 18.10.1990.g. Tužitelj prigovara rasporedu iz razloga što nije vidljivo da li je raspoređen na poslove i radne zadatke V. odnosno N. te da nije vidljivo koje poslove i radne zadatke bi on trebao obavljati. Tužitelj smatra da se radi o šikanoznom i nezakonitom rasporedu zbog samog mjesta rasporeda, tj. R.J. P., pa stoga Radničkom savjetu kojem je prigovor izjavljen predlaže ukinuti odluku o privremenom rasporedu. Nadalje, temeljem izvršenog uvida u priklopljeni spis Pr-6388/01 utvrđeno je da je Radnički savjet GP V., Z., Odlukom od 09.11.1990.g. odbio prigovor tužitelja od 18.10.1990.g. kao neosnovan.

U svezi prigovora tuženika da je predmetno utuženo potraživanje zastarjelo, ovaj sud smatra da je isti u cijelosti neosnovan. Sud pri tome ukazuje da zastarni rok za potraživanje naknade tužitelju neisplaćene plaće, počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja utvrđena nezakonitom, a sve u skladu sa čl. 361 Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO). Ovo stoga što odluka kojom je određeno da se tužitelj vrati na dotadašnje radno mjesto ima konstitutivni karakter, pa sve dok o nezakonitom prestanku radnog odnosa nije pravomoćno odlučeno, tužitelj nije mogao potraživati isplatu naknade plaće. Sud pri tome ukazuje da je presuda ovoga suda br. Pr-6388/01 od 17.05.2002.g. stekla pravomoćnost dana 12.04.2005.g., a da je tužitelj predmetnu tužbu podnio dana 10.10.2005.g., tj. unutar zakonom predviđenog roka od 3 godine. Budući je odredbom čl.131 Zakona o radu propisano da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, to ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev postavljen pravovremeno, tj. unutar zastarnog roka.

U svezi navoda iz odgovora na tužbu da se radi o presuđenoj stvari budući je presudama Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno da tužitelju ne pripada pravo na plaću, jer tužitelj nije postupio po Odluci tuženika o privremenom rasporedu tužitelja br. 13312/90 od 12.10.1990.g., ovaj sud smatra da je u drugom postupku, tj. u predmetu posl. br. Pr-6388/01 raspravljano o pitanju plaće u jednom sasvim drugom razdoblju, tj. zaključno s 31.05.1994.g. (samo za razdoblje od 01.01.1991.g. do zaključno 31.05.1994.g.), odnosno u tom drugom postupku nije uopće raspravljano o pitanju plaće kroz čitavo razdoblje do vraćanja tužitelja na rad. Pri tome je prvostupanjski sud u predmetu Pr-6388/01 utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu plaće, ali samo za spomenuto razdoblje od 01.01.1991.g. do 31.05.1994.g. Tužiteljska strana tijekom postupka tvrdi da nakon 31.05.1994.g. pa sve do pravomoćnosti presude Pr-6388/01 njemu isključivo krivnjom tuženika nije omogućeno obavljanje poslova ing.građevinarstva, a tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj sukladno donijetoj privremenoj mjeri i Odluci o rasporedu od 12.10.1990.g. nije uopće nastupio na posao, a niti je radio te da mu sukladno tome ne pripada niti pravo na plaću. Ovaj sud ukazuje da sporno razdoblje u ovoj pravnoj stvari nije obuhvaćeno razdobljem za isplatu plaće u predmetu Pr-6388/01.

Sud je tijekom postupka vezano za sporne okolnosti izvršio uvid u spisu priležeću dokumentaciju te je izveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj saslušan na ročištu održanom dana 06.02.2008.g. navodi da je prije pokretanja postupka kod Osnovnog suda udruženog rada, tj. prije podnošenja tužbe od 09.02.1990.g. imao zaključen ugovor o radu s tuženikom kao inženjer građevine i da je bio upućen na rad u R.J. Nj.. Navodi da je nakon obavljenih tih poslova vraćen na rad u Hrvatsku i da je novom odlukom poslodavca upućen na rad u R.J.

I., gdje je suspendiran zbog određenih povreda radnih dužnosti. Navodi da je tu odluku poslodavca osporavao u postupku kod Osnovnog suda udruženog rada i da je nakon dovršenog parničnog postupka u tom drugom predmetu i nakon izjavljenih revizija vraćen na rad, tj. da je započeo ponovno raditi 14.07.2005.g. Navodi da je kod tuženika radio do 01.12.2007.g. kada je promijenio poslodavca. Navodi da je zaprimio Odluku poslodavca od 12.10.1990.g. i da protiv iste nije izjavljivao zahtjev za zaštitu prava Radničkom savjetu, tj. da je prihvatio raspored poslodavca u R.J.

P.. Tužitelj je dao sudu na uvid dopis od 17.10.1990.g. kojim je od poslodavca tražio da mu se temeljem odluke o rasporedu u R.J. P. uruče putni nalog i novac za kartu. Navodi da je od poslodavca dobio novac za koji je kupio kartu za vlak, ali da nije dobio putni nalog. Budući da uopće nije znao naći to mjesto tražio je izdavanje putnog naloga kako bi znao kome se u P. treba obratiti radi rasporeda. Vezano uz spomenutu putnu kartu navodi da je istu kupio tri dana ranije, tj. 19.10.1990.g. ali da se u međuvremenu razbolio i da dana 22.10.1990.g. nije mogao otputovati.

Navodi i da je poslodavca u Z. obavijestio o bolovanju i da je istome dostavio i potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad. Navodi da se uredno javio i u radnu jedinicu P., tj. da je i njih izvijestio o svom bolovanju, a za bolovanje navodi da je isto trajalo dva mjeseca i da je zaključeno s 24.12.1990.g. Navodi da je i u to vrijeme bilo uobičajeno pravilo kod poslodavca da se od Badnjaka do iza Nove godine u tvrtki ne radi, i da je takav običaj još i danas, pa da se stoga on javio poslodavcu 03.01.1991.g., tj. tražio je izdavanje odgovarajućeg rješenja o rasporedu na posao.

Tužitelj je dao na uvid i dopis od 24.12.1990.g. uz koji je poslodavcu dostavio izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad i ujedno je tražio raspored na radno mjesto. Navodi da se u više navrata tijekom siječnja 1991.g. obraćao poslodavcu u smislu javljanja na posao i traženja rasporeda na odgovarajuće radno mjesto te je sukladno tome sudu predočio dopise od 15.01.1991.g., 21.01.1991.g., 22.01.1991.g. i 23.01.1991.g., s time da je sve te dopise fizički predao u kadrovsku službu gdje je jedino dolazio. Navodi da niti jednom nije tražio razgovor s direktorom ili sebi nadređenom osobom, time da mu tada niti nije bilo poznato tko mu je nadređena osoba, obzirom na odluku o privremenom rasporedu.

Tužitelj navodi da se generalnom direktoru M. Č. nije nikada obraćao vezano za ovu situaciju. Tužitelj je predočio sudu i dopis tuženika od 04.01.1991.g. u kojem poslodavac navodi da se on, tj. tužitelj dana 22.10.1990.g. nije javio u R.J. P. i da stoga nije niti zasnovao radni odnos u V.-u te mu je stoga poslodavac vratio izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad za razdoblje od 23.11.1990. do 21.12.1990.g. Navodi da ga je inače u tvrtku puštao vratar koji ga je poznavao, ali da mu od kraja siječnja 1991.g. vratar fizički više nije dopuštao ulazak u zgradu.

Navodi da je poslodavcu još uvijek želio predati dopis da se želi vratiti na rad i da je jedne prigode prijatelj D. J. došao s njime do ulazne porte, ali da im nije bilo dopušteno fizički ući u zgradu. Tužitelj osporava kao netočne navode istaknute u osnovnom radnom spisu (očito se misli na postupak pod posl. br. Pr-6388/01) da je on sam sebe svojim ponašanjem doveo u situaciju da mu plaća kroz razdoblje koje je dijelom i dio spornog razdoblja u ovome postupku nije isplaćivana, odnosno da mu je tuženik omogućio rad i da je on taj rad odbio, a koja neosnovanost navoda tuženika proizlazi iz njegovog iskaza i sudu predočenih dopisa.

Tužitelj također smatra da se on u spornoj situaciji jedino mogao obratiti upravi poslodavca, tj. u sjedište tvrtke u Zagrebu jer ga je ista uputila na privremeni raspored u R.J. P.. Tužitelj je predočio sudu i potvrde o prijemu pošiljki od 26.12.1990.g., 23.10.1990.g., 30.11.1990.g. i 04.01.1991.g., kojima dokazuje da je u kadrovski sektor tvrtke poslodavca upućivao doznake za bolovanje. Tužitelj još pojašnjava da potvrdom o prijemu pošiljke koju je slao u P. dokazuje da je u tu radnu jedinicu uputio brzojav da je spriječen pristupiti na rad zbog bolesti, što potvrđuje potvrda o prijemu telegrama od 23.10.1990.g.

Tužitelj također predočavanjem potvrda od 26.12.1990.g. i 30.11.1990.g. dokazuje da je radnoj jedinici P. upućivao potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad. U svezi ranije spomenute neiskorištene putne karte kada je namjeravao otići u R.J. P., navodi da je istu vratio poslodavcu.

Ocjenjujući tužiteljev iskaz ovaj sud smatra da je isti istinit, logičan i životno uvjerljiv te potkrijepljen spisu priležećom dokumentacijom u svezi svih spornih, tj. bitnih okolnosti. Sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja samo u dijelu gdje je tužitelj sudu izjavio da protiv Odluke poslodavca od 12.10.1990.g. o upućivanju na rad u R.J. P. poslodavcu, tj. Radničkom savjetu nije izjavljivao zahtjev za zaštitu prava. Ovo stoga što suprotno tome proizlazi iz stanja spisa ovoga suda pod posl.br. Pr-6388/01, jer je ovaj sud utvrdio da je tužitelj izjavio prigovor od 18.10.1990.g. protiv sporne odluke o rasporedu i da je njegov prigovor odbijen kao neosnovan drugostupanjskom odlukom Radničkog savjeta poslodavca od 09.11.1990.g. Međutim, ta okolnost za ovaj sud nije odlučna kod utvrđivanja činjeničnog stanja, jer se radi o činjenici koja nije relevantna upravo u odnosu na utvrđivanje spornih činjenica u predmetnom postupku.

Slijedom očitovanja tuženika u predmetnom postupku iskazalo se kao sporno da li je tužitelj svog poslodavca izvijestio da se od dana 22.10.1990.g. nalazi na bolovanju, tj. da li je poslodavcu pravovremeno dostavio potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad. Pri tome se tuženik na ročištu održanom dana 06.02.2008.g. očitovao da je tužitelj liječničku potvrdu i izvještaj o privremenoj nesposobnosti za rad, tj. doznake dostavio tek uz dopis od 24.12.1990.g. Pri tome tuženik ističe da tužitelj nije nikoga ni u kojoj formi, tj. niti u pisanom obliku, niti telefonom, a niti osobno izvijestio da se nalazi na bolovanju od dana 22.10.1990.g. Tuženik također ističe da budući da se radilo o doznakama za bolovanje za dva mjeseca, da je radnik bio dužan dostaviti doznake za svaki mjesec koji je bio na bolovanju.

Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u izvješća o privremenoj nesposobnosti tužitelja za rad te je uvidom u prvi izvještaj (koji prileži sudskom spisu na listu 29) utvrdio da je tužitelj bio nesposoban za rad za razdoblje od 22.10.1990.g. do 20.11.1990.g., a uvidom u drugi izvještaj (koji prileži sudskom spisu na listu 28) utvrdio je da se radi o daljnjem razdoblju tužiteljeve spriječenosti za rad i to počam od 23.11.1990.g. do 21.12.1990.g. Sud je uvidom u oba izvještaja koja su u sudski spis dostavljena u preslici utvrdio da su potpisana od strane liječnika dr. M. B. i da su uredno ovjerena pečatom Doma zdravlja D. Sud je također izvršio uvid i u presliku liječničke potvrde od 22.10.1990.g. (koja prileži sudskom spisu na listu 27), a iz koje je vidljiva bolest tužitelja počam od 22.10.1990.g. uz preporuku dijete i mirovanja. Ocjenjujući ovu dokumentaciju kao i tužiteljev stranački iskaz ovaj sud smatra da je tužitelj u predmetnom postupku dokazao svoju spriječenost za rad, tj. privremenu nesposobnost za rad zbog bolesti te da se upravo zbog bolesti, tj. opravdanog i objektivnog razloga tužitelj nije mogao odazvati pozivu poslodavca da sukladno Odluci o rasporedu od 12.10.1990.g. započne rad u R.J. P. s danom 22.10.1990.g. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid i u preslik vozne karte koja prileži sudskom spisu na listu 30, a iz koje je vidljivo da je ista pod brojem … izdana dana 19.10.1990.g. na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i da se odnosi na relaciju Zagreb, Glavni kolodvor-Priština, da ista važi od 22.10.1990.g. te da je plaćena tadašnjih 391,70 din.

Sud ukazuje da je netočan navod tuženika iz odgovora na tužbu da je tužitelj prema Odluci o privremenom rasporedu trebao nastupiti na rad s danom 25.10.1990.g., jer ta činjenica, tj. datum 25.10.1990.g. ne proizlazi niti iz jednog dokaza izvedenog kod ovoga suda, tj. niti iz jednog dokumenta, a niti iz tužiteljevog stranačkog iskaza. Sud ukazuje tuženiku da je tužitelj sukladno tuženikovoj Odluci o rasporedu od 12.10.1990.g. bio dužan javiti se na rad u R.J. P. dana 22.10.1990.g., a ne spomenutog 25.10.1990.g. Dakle, u predmetnom postupku je utvrđeno da se tužitelj razbolio i da je njegova privremena spriječenost za rad započela istoga dana kada je tužitelj trebao započeti rad u R.J. P., tj. dana 22.10.1990.g. Ovaj sud smatra da tužitelj nije odbio rad unutar spornog razdoblja u ovoj pravnoj stvari, tj. od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g., jer to ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza kod ovoga suda. Upravo suprotno tome, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik tužitelju nakon zaključenog bolovanja nije omogućio rad i da do zasnivanja radnog odnosa po privremenoj mjeri nije došlo upravo krivnjom tuženika.

Kao što je već rečeno, u predmetnom postupku je bilo sporno da li je i kada tužitelj izvijestio poslodavca da se nalazi na bolovanju te kada je poslodavcu dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad. Kao što je već rečeno, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je imao uredne doznake za bolovanje za sporno razdoblje od 22.10.1990.g. do 21.12.1990.g. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja saslušanog kao stranka u postupku da je on vezano za sporno bolovanje telefonskim putem izvijestio poslodavca u Z., tj. kadrovsku službu da se nalazi na bolovanju, jer u predmetnom postupku nije utvrđena niti jedna okolnost zbog koje sud tužitelju ne bi poklonio vjeru u tome dijelu.

Tužitelj je tijekom postupka također dokazao da je on poslodavcu u P. poslao brzojav dana 23.10.1990.g. te je u sudski spis dostavio preslik potvrde o prijemu telegrama (koji prileži sudskom spisu na listu 48) iz koje je vidljivo da je on pošiljatelj i da je odredište u P., a tuženik tijekom postupka nije osporavao sadržaj i vjerodostojnost citirane potvrde. Tužitelj je tijekom postupka također dokazao da je on poslodavcu, ali na adresu L. u P. dostavio doznake o bolovanju, tj. prvu doznaku za razdoblje od 22.10.1990.g. do 20.11.1990.g.

Naime, sudskom spisu na listu 49 prileži rukom pisani dopis potpisan od strane tužitelja iz kojeg je vidljivo da on šalje doznaku za bolovanje i da poslodavca u P. obavještava da je i dalje na bolovanju i da će se javiti ponovo, s time da tužitelj tijekom postupka navodi da je te prve doznake poslao u P. dana 30.11.1990.g. (potvrdu s tim datumom predočio je i tijekom stranačkog iskaza). Vezano za ovu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu na listu 49, a gdje se osim rukom pisanog tužiteljevog dopisa nalazi i preslik potvrde o prijemu preporučene pošiljke na pošti, valja navesti da tuženik tijekom postupka također nije osporavao niti sadržaj niti vjerodostojnost ovoga dokumenta.

Upravo u skladu s navodima tužitelja, tuženik se u daljnjem tijeku postupka, tj. u podnesku od 21.03.2008.g. očitovao da je i samom tužitelju bilo jasno da se po zaključenom bolovanju mora javiti na rad u R.J. P., a ne u sjedište tuženika u Z. i da na to upućuju poslani telegram tužitelja na R.J. P. kojim ih izvješćuje da je na bolovanju, kao i dopis uz koji je tužitelj doznake za bolovanje slao na R.J. P.. Tuženik iz toga zaključuje da je očito da se tužitelj trebao javiti na rad u R.J. P., a što nije učinio. Tuženik još navodi da je tužitelj 21.12.1990.g. zaključio bolovanje, pa da nije jasno zašto se odmah po zaključenom bolovanju nije javio tuženiku, već je to učinio 03.01.1991.g.

Isto tako tuženik osporava navod tužitelja da tuženik od 24.12.1990.g. do početka siječnja 1991.g. nije poslovao. Obzirom na navedeno, ovaj sud ocjenjujući izvedene dokaze zaključuje da je tuženik, tj. njegova R.J. u P. zaprimio telegram tužitelja kojim ih izvješćuje da je na bolovanju i dopis kojim tužitelj dostavlja doznake za bolovanje na R.J. P., jer zaprimanje spomenutog telegrama i doznake za bolovanje tuženik nije osporio. Da je tome tako, tj. da je tuženik zaprimio svu relevantnu dokumentaciju vezano za sporno razdoblje tužiteljevog bolovanja, sud zaključuje da je te okolnosti sam tuženik učinio nespornima, i to iz razloga što je sporno razdoblje evidentirao u tužiteljevoj radnoj knjižici.

Naime, sud je izvršio uvid u preslik radne knjižice tužitelja koji prileži sudskom spisu na listovima 62-65 te je utvrdio da je između ostalih razdoblja evidentiran radni staž tužitelja kod tuženika od 08.04.1990.g. do 21.12.1990.g. Dakle, upravo razdoblje u kojem je tužitelj bio na bolovanju evidentirano je kao razdoblje zaposlenja kod tuženika, pa ovaj sud smatra da je za to evidentirano razdoblje radnoga staža tuženik tužitelju u svakom slučaju dužan isplatiti naknadu plaće, iako se ne radi o spornom razdoblju. Stoga sud zaključuje da tužiteljev izostanak s posla u razdoblju u kojem je bio na bolovanju nije bio neopravdan, jer u suprotnome razdoblje toga izostanka tuženik ne bi priznao tužitelju u radni staž i upisao ga u radnu knjižicu.

Daljnjim uvidom u preslik radne knjižice evidentirano je da je tužitelj ponovno zaposlen kod tuženika od 08.07.2005.g. do 30.11.2007.g. U svezi datuma kada je tužitelju zaključeno bolovanje tj. 21.12.1990.g., ovaj sud je utvrdio da se radi od petku, tj. posljednjem danu radnog tjedna i da je prvi radni dan bio ponedjeljak 24.12.1990.g. Tužitelj je tijekom predmetnog postupka dokazao da se on dana 24.12.1990.g. obratio poslodavcu, tj. kadrovskom sektoru tvrtke tuženika u Zagrebu sa zahtjevom za raspored na radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi te da je o istome obaviještena i R.J.

P., tj. da je tužitelj dostavio i izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad. Preslik ovakvog dopisa prileži spisu na listu 50, a preslike potvrda o prijemu preporučenih pošiljki s oznakom primaoca G.R.O. V. sektor, i G.R.O. V. sektor, P., prileže sudskom spisu na listovima 51 i 54. Dakle, tužitelj je u predmetnom postupku dokazao da se prvi sljedeći radni dan nakon zaključenog bolovanja obratio poslodavcu radi rasporeda na rad i da je stoga potpuno netočan navod tuženika iz podneska od 21.03.2008.g. da se tužitelj nije javio tuženiku odmah po zaključenom bolovanju, već da je to učinio tek 03.01.1991.g.

Ocjenjujući ponašanje tužitelja u sporno vrijeme, tj. po zaključenom bolovanju, ovaj sud smatra da je tužitelj svojom aktivnošću pokazao volju za radom i da se poslodavcu višekratno pisanim putem očitovao u smislu da se javlja na posao i da traži odgovarajući raspored. Tužitelj je u sudski spis dostavio preslike dopisa od 17.10.1990.g. (koji je jedino upućen prije razdoblja otvorenog bolovanja), odnosno preslike dopisa od 24.12.1990.g. (list 50 i 52 spisa), 15.01.1991.g. (list 55 spisa), 17.01.1991.g. upućen po punomoćniku (list 56 spisa), 21.01.1991.g. (list 57 spisa), 22.01.1991.g. (list 58 spisa) i 23.01.1991.g. (list 67 spisa), a iz kojih proizlazi da se poslodavcu javlja na posao.

Pri tome sud napominje da tuženik tijekom postupka nije isticao da dopise prije citiranih datuma nije nikada zaprimio, pa sud tim više ima razloga pokloniti vjeru iskazu i navodima tužitelja da je želio ponovni primitak na rad, ali da mu to tuženik nije omogućio. Iz toga razloga sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka D. J., jer tuženik u postupku nije osporio zaprimanje prije citiranih dopisa, a nije niti osporio tužiteljev dolazak u tvrtku radi predaje tih dopisa, kao niti fizičko sprječavanje tužiteljevih daljnjih dolazaka u tvrtku krajem siječnja 1991.g.

Sud smatra da je navod tuženika da je tužitelj znao gdje se treba javiti na posao, tj. u P. i da je tužitelj bio raspoređen u R.J. P. usmjeren na izbjegavanje tuženikove obveze prema tužitelju. Ovo stoga što predmetni sud smatra da u prvom redu postupiti po odluci o privremenom rasporedu na rad u R.J. P. znači dobiti takav radni nalog, tj. putni nalog koji je obvezan izdati poslodavac u takovim situacijama službenih putovanja. Isto tako je poslodavac, tj. tuženik trebao tužitelju dati i novac za put, tj. putnu kartu, a sve kako bi se tužiteljeva obveza, ali u isto vrijeme i pravo na rad započeli konzumirati.

Budući tuženik, tj. poslodavac tužitelju prethodno nije predao putni radni nalog i nije mu ponovno osigurao novac za kupovinu putne karte, jer tuženik u predmetnom postupku nije dokazao drugačije, ovaj sud ocjenjujući izvedene dokaze smatra da tuženik tužitelju nakon zaključenog bolovanja nije omogućio rad u R.J. P.

U svezi navoda tuženika iznijetog na ročištu 06.02.2009.g. da tužitelj nije dobio novi putni nalog, već da je s ranije dobivenim putnim nalogom po zaključenom bolovanju trebao otići u radnu jedinicu P. i da bi mu tamo bili vraćeni novci za put, ovaj sud smatra da su isti navodi neosnovani i ničim dokazani. Naime, tuženik u predmetnom postupku nije dostavio dokaz da je tužitelju izdao prvi putni nalog prije otvorenog bolovanja, a sve da je taj putni nalog i izdan, on je prema mišljenju ovoga suda trebao biti izdan na točno određeni dan, tj. datum.

Stoga tužitelj po zaključenom bolovanju nije mogao koristiti putni nalog koji je navodno dobio prije otvaranja bolovanja, budući je na tom novom putnom nalogu, koji tuženik nesporno nije izdao, trebao biti naveden novi datum tužiteljevog odlaska na službeni put. Tuženik također nije ničim dokazao niti tvrdnju da bi tužitelju novac za put trebao biti vraćen u P., odnosno na tu okolnost nije predložio saslušanje niti jednog svjedoka, odnosno nije predočio nikakav pisani dokument kojim bi tužitelja izvijestio da je tužitelj po zaključenom bolovanju, s ranije dobivenim putnim nalogom prije otvorenog bolovanja, trebao otputovati u P. i da bi mu u P. bio vraćen novac za put.

Činjenica je da tužitelj nije ostvario sudsku zaštitu u svezi Odluke o privremenom rasporedu od 12.10.1990.g., odnosno u ovosudnom postupku pod br. Pr- 6388/01 nije uspio s dokazivanjem da bi Odluka tuženika od 12.10.1990.g. bila nezakonita, tj. nedopuštena. Međutim, ocjenjujući iskaz tužitelja te svu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis, ovaj sud ocjenjuje da niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da je tužitelj odbio raditi, a u svezi rasporeda na rad u R.J. P. prema Odluci od 12.10.1990.g. Slijedom toga, ovaj sud smatra da tužitelj osnovano traži naknadu plaće počam od 01.06.1994.g. do 13.07.1995.g. kada je nesporno počeo raditi temeljem pravomoćne presude ovoga suda br.

Pr-6388/01 od 17.05.2002.g. koja je postala pravomoćna 12.04.2005.g., a ovršna dana 08.07.2005. godine. Pri tome potraživanje radnika s naslova plaće za vrijeme dok zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa nije radio, ima karakter potraživanja po osnovi rada, a ne s naslova naknade štete. Kada se odluka poslodavca pravomoćno poništi, tada radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo, pa mu pripadaju sva prava koja imaju i drugi radnici, a uz ostalo i pravo na plaću, tj. naknadu plaće što predstavlja predmet ovoga spora.

Tuženik je tijekom postupka u podnesku od 05.10.2007.g. dao očitovanje da nije nikada donio nikakvu odluku kojom bi prestala postojati radna jedinica u P., ali da je tuženik na toj radnoj jedinici normalno poslovao do 25. lipnja 1991.g. kada je Sabor usvojio Deklaraciju o uspostavi samostalnosti i suverenosti RH, a da je svaka komunikacija prestala nakon 08. listopada 1991.g. Slijedom ovih navoda, predmetni sud zaključuje da sve i da je tužitelj postupio po Odluci tuženika o privremenom rasporedu od 12.10.1990.g., da nakon 25.06.1991.g. u R.J. P. više niti ne bi mogao obavljati nikakve poslove. Sud pri tome također ukazuje da se tuženik tijekom postupka očitovao da tužitelj sukladno donijetoj privremenoj mjeri i Odluci o rasporedu od 12.10.1990.g. nije uopće nastupio na posao, ali tuženik pri tome nije postupio u skladu s čl. 75 st.2 toč.3 ZOPRO, tj. nije donio novu odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika zbog neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce. Obzirom na opisanu situaciju, tj. da tužitelju zbog neodlaska na rad u R.J. P. nije otkazan ugovor o radu novom odlukom o otkazu, to ovaj sud smatra da je tuženik nakon što je prestao poslovati u R.J. u P., tj. nakon 25.06.1991.g. trebao tužitelja ponovno pozvati na rad sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Međutim, tuženik nesporno tako nije postupio i nije smanjio za sebe nastalu štetu, koja se sastoji u naknadi tužiteljeve plaće sa zateznom kamatom.

U svezi prigovora tuženika da se radi o presuđenoj stvari obzirom na pravomoćno dovršeni predmet Pr-6388/01, tj. da je u tom predmetu raspravljeno pitanje plaće za čitavo razdoblje do nastupa tužitelja na rad, ovaj sud smatra da je taj prigovor tuženika neosnovan. Pri tome sud ukazuje da ovaj sud veže samo izreka pravomoćne presude, a ne i njezino obrazloženje. Činjenica da je u prethodnoj pravomoćnoj presudi riješeno o visini tužbenog zahtjeva nije zapreka da u drugoj, tj. predmetnoj presudi koju sud donese između istih stranaka i u svezi istog dijela tužbenog zahtjeva (novčano potraživanje, ali za drugo vremensko razdoblje), sud ponovno odlučuje o visini tužbenog zahtjeva.

Stoga odluka prijašnjeg suda da je tužitelj odbio rad po privremenoj mjeri i da mu stoga ne pripada naknada plaće, kada nije bila predmet izreke presude pod brojem Pr-6388/01, ima u ovoj pravnoj stvari samo značenje prejudicijelne konstatacije. Zato je dopušteno u novoj parnici prilikom ponovnog odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva izmijeniti razloge o činjeničnom stanju, tj. drugačije ocijeniti izvedene dokaze u svezi prava tužitelja na naknadu plaće, pa i na štetu tuženika u odnosu na ranije iznijete razloge. Naime, razlozi za prethodno pitanje koje je riješeno ranijom presudom nisu bili predmetom izreke, pa u svezi prava na naknadu plaće za daljnje vremensko razdoblje ne stječu svojstvo pravomoćnosti i ne ograničavaju ovaj sud prilikom odlučivanja o utvrđivanju prava na plaću i visine tužbenog zahtjeva.

Stoga pravomoćna postaje samo izreka presude, a njezini razlozi- obrazloženje mogu poslužiti samo u identifikaciji pravnog odnosa o kojem je odlučeno izrekom. Stoga obrazloženje presude ne postaje pravomoćno, a njegov sadržaj bitan je pri ispitivanju da li je riječ o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno (vidi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1640/86 od 21.11.1986.g.). Ovaj sud ukazuje i na to da svojstvo pravomoćnosti ne stječu ni razlozi o činjeničnom stanju, a ni o pravnoj osnovi na koju se pozvao raniji sud, a kao što je to navedeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-177/82 od 13.03.1984.g.

Slijedom svega navedenog, pravomoćnost se, naime, odnosi na dio presude u kojem se odlučuje o osnovanosti zahtjeva za pružanje pravne zaštite, tj. samo izreku presude, a ne i na njezino obrazloženje. Stoga ovaj sud smatra da je zadatak suda da nakon pravomoćno dovršenog postupka radi poništenja nezakonite odluke o otkazu, vrati radnika, tj. tužitelja u onu pravnu poziciju kakova je bila u trenutku nezakonitog prestanka radnog odnosa.

Budući je osim pravnog osnova u postupku bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, to je sud po prijedlogu tužitelja odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R., sa zadatkom vještačenja da temeljem spisu priležeće dokumentacije i po potrebi druge dokumentacije kod stranaka, a posebice kod tuženika, utvrdi visinu plaće koja bi eventualno pripadala tužitelju, a za razdoblje od 01.01.1994.g. do 13.07.2005.g.

Vještak R. u knjigovodstveno-financijskom vještačenju od 10.02.2010.g. navodi da je obavio uvid u spis predmeta i priležeću dokumentaciju i da je od tuženika pribavio podatke o isplaćenim plaćama dva usporedna radnika (za J. M. i D. K.), koji su radili na sličnim poslovima kao i tužitelj u spornom razdoblju. Vještak u nalazu navodi da je obavio uvid u spisu priležeću presliku radne knjižice tužitelja te podatke o plaći tužitelja za razdoblje od 1988.g. do 1990.g., kao i podatke o plaći za usporedne radnike J. M. i D. K. za razdoblje od 1994.g. do 2005.g. Vještak u nalazu navodi da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu "inženjer građevinarstva" kada je nepravomoćno otpušten s radnog mjesta, navodi da je tužitelj Odlukom ovoga suda br. Pr-6388/01 vraćen na posao s danom 14.07.2005.g. te da potražuje neisplaćene pripadajuće plaće za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g. Vještak u Tabeli 1 prikazuje obračun potencijalnih plaća tužitelja za utuženo razdoblje temeljem primanja spomenutih usporednih radnika te navodi da će izračun biti sačinjen tako da prosjek bruto plaće dvaju usporednih radnika (stupci "d" i "f") predstavljaju potencijalnu plaću koju bi ostvarivao tužitelj za vrijeme kada nije bio zaposlen (stupac "h"). Slijedom navedenog, vještak R. daje mišljenje da neisplaćena bruto plaća tužitelja za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g. iznosi ukupno 688.145,64 kn, a pri čemu je specifikacija pojedinih mjesečnih iznosa i datumi dospijeća dana u stupcu "i" u Tabeli 1.

Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke te je sukladno istome i konačno uredio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 26.02.2010.g. Tuženik je nalazu i mišljenju prigovorio u cijelosti te smatra da je vještačenje bilo nepotrebno te navodi da je vještak u nalazu i mišljenju obuhvatio plaće radnika tuženika J. M. i D. K. koji rade na radnom mjestu tehnologa. Tuženik ukazuje da je tužitelj bio raspoređen na radno mjesto inženjera građevinarstva, pa da radnici J. M. i D. K. i njihove plaće nisu i ne mogu biti komparanti za utvrđivanje visine tužitelju eventualno pripadajuće plaće.

Vještak R. uz suglasnost stranaka dodatno se pisao očitovao u dopunskom nalazu i mišljenju od 05.10.2010.g. Vještak ističe da je nalaz i mišljenje u ovom predmetu sačinio na temelju podataka koje je na traženje vještaka dostavio tuženik, a da je vještak zatražio podatke o plaćama dvaju usporednih radnika građevinskih inženjera s višom stručnom spremom. Dakle, vještak nije zatražio podatke o plaćama radnika J. M. i D. K., već je tuženik te radnike sam odabrao kao odgovarajuće usporedne radnike. Vještak navodi da istaknutim prigovorom tuženik u stvari prigovara sam sebi, pa slijedom svega, vještak ostaje u cijelosti kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja.

Tuženik je ipak predložio usmeno saslušanje vještaka R. i to u podnesku od 05.11.2010.g., pa je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava izveden dokaz usmenim saslušanjem financijskog vještaka. U svezi primjedbe da se u konkretnom slučaju ne radi o odgovarajućim usporednim radnicima i to stoga što se ne radi o istom radnom mjestu, vještak ističe da se u konkretnom slučaju radi o velikom vremenskom razdoblju između prvotne odluke o otkazu i razdoblja za koje se on očitovao o visini pretpostavljenih plaća tužitelja. Pri tome navodi da i sam tuženik ističe da potpuno isto radno mjesto kao tužiteljevo ne postoji. Vještak također ističe da je upravo na njegovo traženje tuženik dopisom od 03.02.2010.g. dostavio dokumentaciju za usporedne radnike, koji prema navodima voditeljice tuženikovog Odjela za plaće odgovaraju u smislu da su radili na istim ili sličnim poslovima kao tužitelj. Stoga je upravo na temelju tih podataka vještak i sačinio predmetne izračune, pa stoga ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja.

Valja navesti da tuženik nakon usmenog očitovanja vještaka financijske struke Z. R. nije istaknuo nikakove daljnje primjedbe niti prigovore, pa ovaj sud nije imao niti jedan razlog zbog kojeg stručni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke ne bi prihvatio u cijelosti. Stoga sud izvedeni dokaz financijskim vještačenjem smatra objektivnim, nepristranim i izrađenim temeljem spisu priležeće dokumentacije, odnosno i dokumentacije koju je na traženje vještaka dostavio sam tuženik. Stoga je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza u ovoj pravnoj stvari, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, ovaj sud utvrdio da tužitelju osnovano pripada naknada plaće u bruto iznosu od 688.145,64 kn, za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g., a posebice stoga što se utvrđena visina tužbenog zahtjeva temelji na stručnom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je s uspjehom otklonio sve tuženikove prigovore. Slijedom toga sud je i prihvatio konačno uređeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je tužitelju i dosudio bruto iznos od 688.145,64 kn na ime naknade plaće za razdoblje od 01.06.1994.g. do 13.07.2005.g., u kojem razdoblju je tužitelj bio nezakonito izvan radnog odnosa. U svezi svih pojedinačnih mjesečnih iznosa glavnica koje su dosuđene tužitelju, ovaj sud ukazuje da se sve pojedinačne glavnice počam od lipnja 1994.g. s dospijećem 15.07.1994.g. po mjesecima, zaključno s naknadom plaće za srpanj 2005.g. koja dospijeva 15.08.2005.g., temelje na izračunu i utvrđenjima vještaka financijske struke Z. R., tj. Tabele 1 koja prileži sudskom spisu na listovima 86-89.

Također treba navesti da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze radnik kao vjerovnik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu čl. 277. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelju kao vjerovniku novčane obveze pripada pravo na potpunu naknadu, tj. tužitelj ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja, a sukladno čl. 278 st. 1 ZOO-a. Pri tome je zakonska zatezna kamata na plaću priznata tužitelju od 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec, tj. od dospijeća do isplate, a sukladno čl. 90. st. 4 ZR-a, a datumima početka tijeka zakonske zatezne kamate tuženik nije niti prigovorio. Tuženik nije prigovorio niti tome što je tužiteljevo potraživanje iskazano u bruto iznosima, a pravo tužitelja na bruto isplatu plaće temelji se na odredbi čl. 90. st. 5. ZR-a.

Slijedom svega navedenog, tužitelj kao radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca, tj. drugih okolnosti za koje tužitelj nije odgovoran, a sve u skladu s odredbom čl. 93 st.3 ZR-a. Ovo stoga što je sud u predmetnom postupku utvrdio da u razdoblju do pravomoćnosti presude ovoga suda Pr-6388/01 isključivo krivnjom tuženika tužitelju nije omogućeno obavljanje poslova inženjera građevinarstva.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbama čl. 1. Uredbe o izmjeni Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 50/94) i čl. 1. Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 36/96, NN 76/96, NN 72/02 i 153/04) i čl.29. st.2 ZOO-a (NN 35/05).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. st.1. ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po odvjetniku, i to: za sastav tužbe 500 bodova /tbr. 7 toč. 1/, podnesak 24.01.2006.g. 500 bodova /tbr. 8 toč. 1/, ročište 05.03.2007.g. 500 bodova /tbr. 9 toč 1/, podnesak 28.03.2007.g. 500 bodova /tbr.8 toč.1/, ročište 01.10.2007.g. 250 bodova /tbr. 9 toč. 2/, ročišta 06.02.2008.g. i 06.02.2009.g. svako po 500 bodova /tbr. 9 toč. 1/, podnesak 26.02.2010.g. 500 bodova /tbr. 8 toč. 1/ i ročište 11.03.2011.g. 500 bodova /tbr.9 toč.1/.

Tužitelju je priznato ukupno 4.250 bodova, tj. iznos od 42.500,00 kn. Nadalje je priznat i trošak PDV-a od 23% u iznosu od 9.775,00 kn, a priznat je i trošak financijskog vještačenja od 2.000,00 kn. Stoga sveukupno priznati trošak tužitelja u ovom postupku iznosi 54.275,00 kn.

Tužitelju nije priznat trošak ročišta 18.09.2006.g., jer punomoćnik tužitelja na isto ročište nije niti pristupio, tj. na tom ročištu je utvrđeno mirovanje postupka.

Tužitelj je temeljem čl. 172. st. 4. ZPP-a, a u svezi s čl. 16. st. 1. toč. 3 Zakona o sudskim pristojbama oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu, a kao posloprimac u radnom sporu.

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 25. ožujka 2011.g.

Sudac:

Melanija Centner, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Županijski sud u Zagrebu u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik:

Vesna Stančin