Gzp-755/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gzp 755/07-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Aleksandru Peruzoviću, u pravnoj stvari predlagatelja M. M. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u S., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, rješavajući o zahtjevu predlagatelja od 25. svibnja 2007., dana 19. prosinca 2008.,

r i j e š i o j e:

I. Općinski sud u Splitu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom (raniji posl. br. II P-380/95) u roku od 5 (pet) mjeseci računajući od dana nastavka prekinutog postupka.

II. Određuje se primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku predlagatelju M. M. u iznosu 16.000,00 kn (šesnaesttisućakuna).

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj isplatiti primjerenu naknadu iz toč. II. izreke ovog rješenja u roku od 3 (tri) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva predlagatelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

Obrazloženje

Predlagatelj je 25. svibnja 2007. podnio Županijskom sudu u Splitu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, temeljem odredbe čl. 27. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', br. 150/05, 16/07 i 113/08, dalje: ZS), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku zbog nedonošenja sudske odluke i dugog trajanja postupka, koji se prema navodima predlagatelja u vrijeme podnošenja zahtjeva vodio kod Općinskog suda u Splitu pod posl. br. II P-380/95. Ujedno se dokazuje da je predlagatelj sukcesor prvotnih tužitelja sad pok. P. M. i M. M..

Županijski sud u Splitu se rješenjem posl. br. Gzp-212/07 od 3. rujna 2007. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te je spis ustupljen stvarno nadležnom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na daljnji postupak.

Zahtjev je osnovan.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZS stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

U provedenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju navoda predlagatelja iz zahtjeva, pribavljenog preslika spisa Općinskog suda u Splitu posl. br. II P- 380/95, rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gzp-212/07 od 3. rujna 2007. te očitovanja Županijskog suda u Splitu od 7. studenoga 2008. utvrdio slijedeće pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi prava predlagatelja na suđenje u razumnom roku, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', br. 56/90, 135/97, 113/00 i 28/01, dalje: Ustav):

Predmetni parnični postupak pokrenut je 14. veljače 1995. pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. II P-380/95, podnošenjem tužbe tužitelja P. M., M. M. i A. K., protiv tuženika G. Š., G. Š., G. Š. i G. Š., radi utvrđenja i uknjižbe.

Prije pravno relevantnog razdoblja, koje počinje 6. studenoga 1997., nakon što je 5. studenoga 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'', br. 18/97, 14/02 i 1/06, dalje: Zakon o potvrđivanju Konvencije) tužitelji su podnijeli prijedlog za određivanje privremene mjere, a sud je pozvao tužitelje na dostavu tužbe i prijedloga za određivanje privremene mjere u dovoljnom broju primjeraka, te je održano 1 ročište (21. siječnja 1997.) na kojem je tužiteljima naloženo dostaviti dokaz o platežu sudske pristojbe kao i priložiti isprave na koje se tužitelji pozivaju.

U pravno relevantnom razdoblju poduzete su i provedene slijedeće radnje:

- podneskom od 24. rujna 1999. tužitelji su djelomično udovoljili raspravnom rješenju od 21. siječnja 1997. i dostavili dokaz o platežu sudske pristojbe;

- na ročištu 7. listopada 1999. utvrđeno je da tužitelji nisu u cijelosti udovoljili raspravnom rješenju od 21. siječnja 1997. pa je stoga tužiteljima ponovo naloženo dostaviti u dovoljnom broju primjeraka zatražene isprave;

- na ročištu 3. studenoga 1999. utvrđeno je da tužitelji nisu u cijelosti udovoljili raspravnom rješenju od 21. siječnja 1997. odnosno 7. listopada 1999. pa je stoga tužiteljima ponovo naloženo dostaviti u dovoljnom broju primjeraka zatraženu ispravu;

- podneskom od 30. studenoga 1999. tužitelji su dostavili zatraženi zk. izvadak;

- ročište 18. travnja 2000. odgođeno je zbog neuredne dostave;

- podneskom od 16. lipnja 2000. I. i II-tužitelj su predložili saslušanje III-tužitelja osobno;

- podneskom od 16. lipnja 2000. III-tužitelj je povukao tužbu;

- na ročištu 16. lipnja 2000. naloženo je tuženicima da se očituju o povlačenju tužbe III-tužitelja;

- na ročištu 29. kolovoza 2000. I. i II-tužitelj su iznijeli nove činjenice i predložili nove dokaze te predali daljnje isprave, tuženik se izjasnio da se ne protivi povlačenju tužbe III-tužitelja pa je sud utvrdio da je III-tužitelj povukao tužbu, a s obzirom da su tuženicima predane pravno relevantne isprave, sud je naložio tuženicima da u roku od 15 dana podnesu odgovor na tužbu;

- na ročištu 11. listopada 2000. saslušan je I-tužitelj osobno, a iduće ročište određeno je za 27. studenoga 2000.;

- podneskom od 27. studenoga 2000. tužitelji su se očitovali na dotadašnji tijek postupka i ujedno specificirali tužbeni zahtjev;

- na ročištu 27. studenoga 2000. raspravljalo se o predmetu spora, a s obzirom da I- tuženica nije odazvala pozivu suda, njezino saslušanje određeno je za iduće ročište 20. prosinca 2000.;

- ročište 20. prosinca 2000. ponovo je odgođeno zbog nedolaska I-tuženice, koja je opravdala svoj izostanak, te je iduće ročište određeno za 7. veljače 2001.;

- na ročištu 7. veljače 2001. tuženici su usmeno iznijeli odgovor na tužbu i predali na uvid pravno relevantnu ispravu, saslušana je I-tuženica osobno, raspravljalo se o predmetu spora, te je tuženicima naloženo dostaviti ispravu na koju se pozivaju kao i relevantne podatke o postupku izvlaštenja predmetne nekretnine;

- na ročištu 24. listopada 2002. utvrđeno je da tuženici nisu udovoljili traženju suda iz prethodnog raspravnog rješenja od 7. veljače 2001. pa je sud ponovio nalog tuženicima i odredio iduće ročište za 6. prosinca 2002.;

- ročište 6. prosinca 2002. odgođeno je na prijedlog tuženika iz razloga mogućeg mirnog rješenja spora te je ponovljen nalog tuženicima od 7. veljače 2001.;

- na ročištu 17. veljače 2003. utvrđeno je da tuženici nisu udovoljili traženju suda od 7. veljače 2001., tuženicu su iznijeli detaljno očitovanje na navode tužbe, te je sud prihvatio prijedlog tuženika i odredio zatražiti spis od nadležnog tijela uprave;

- na traženje suda iz dopisa od 24. veljače 2003. i 8. ožujka 2004., odgovorilo je nadležno tijelo uprave dopisom od 24. ožujka 2004., pa je sukladno uputi iz potonjeg dopisa sud dopisom od 30. ožujka 2004. zatražio od Grada Splita spis, no kako je isti dopis bio nepotpun, sud je ponovio traženje dopisom od 12. srpnja 2004.;

- rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. br. II P-380/95 od 19. listopada 2004. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je I-tužitelj P. M. umro te je riješeno da će se postupak nastaviti kad nasljednici preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine;

- protiv navedenog rješenja od 19. listopada 2004. žalbu je podnijela tužiteljica M. M.

25. listopada 2004.;

- rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. br. II P-380/95 od 1. prosinca 2004. ispravljeno je rješenje istog suda posl. br. II P-380/95 od 19. listopada 2004.;

- radi odlučivanja o navedenoj žalbi od 19. listopada 2004. spis je dostavljen 22. veljače 2005. Županijskom sudu u Splitu, koji je rješenjem posl. br. Gž-755/05 od 30. listopada 2008. odbio žalbu tužiteljice M. M. kao neosnovanu i potvrdio navedeno ispravljeno rješenje od 19. listopada 2004., a spis je otpremljen Općinskom sudu u Splitu.

Iz navedenih utvrđenja proizlazi da predmetni parnični postupak još nije pravomoćno završen.

Pravno relevantno razdoblje razmatranja odlučno za ocjenu pripada li predlagatelju pravo na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, smatra se, u pravilu, razdoblje od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke povodom zahtjeva predlagatelja u ovom predmetu. Slijedom navedenog, predmetni postupak traje od 14. veljače 1995., kada je podnijeta tužba Općinskom sudu u Splitu pod posl. br. II P-380/95, do 19. prosinca 2008., kada je ovaj sud donio odluku o zahtjevu predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, što iznosi 13 godina, 10 mjeseci i 5 dana. Međutim, pravno relevantno razdoblje za ocjenu osnovanosti zahtjeva predlagatelja počinje tek 6. studenoga 1997., nakon što je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije i teče do 19. prosinca 2008., kao dana kada je donesena odluka povodom zahtjeva predlagatelja u ovom predmetu, što, pak, sveukupno iznosi 11 godina, 1 mjesec i 13 dana.

Prema ocjeni ovog suda, unatoč tome što je prvostupanjski sud tijekom postupka poduzimao brojne procesne aktivnosti, vođenje postupka u trinaestogodišnjem trajanju, koji do trenutka donošenja odluke povodom zahtjeva predlagatelja u ovom predmetu nije pravomoćno završen, daje osnova za zaključak da je ovaj postupak dugotrajno vođen. Dugotrajnost postupka, u konkretnom slučaju, posljedica je prije svega izrazito neučinkovitog i ne posve ažurnog postupanja Općinskog suda u Splitu. Unatoč tome što je sud prvog stupnja zakazivao ročišta u pravilnim vremenskim razmacima, zamjećuju se u pravno relevantnom razdoblju dva dulja razdoblja neaktivnosti i to od ročišta 7. veljače 2001. do ročišta 24. listopada 2002. (1 godina i 8 mjeseci) te od ročišta 17. veljače 2003. do donošenja rješenja o prekidu postupka 19. listopada 2004. (1 godina i 8 mjeseci). Nadalje, iz navedenih utvrđenja glede radnji poduzetih u postupku, nameće se zaključak kako je postupanje suda bilo izrazito neučinkovito. To stoga što je sud u pravno relevantnom razdoblju zakazao 12 ročišta (odnosno ukupno 13 ročišta), slijedom čega proizlazi da se sud nije povodio načelima koncentracije glavne rasprave (čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, dalje: ZPP) i ekonomičnosti postupka (čl. 311. st. 2. ZPP).

Također, valja istaknuti da je dugotrajnosti postupka pridonio i Županijski sud u Splitu, koji je o žalbi protiv postupovnog rješenja od 19. listopada 2004. odlučio nakon 3 godine i 8 mjeseci.

Međutim, ovaj sud ocjenjuje da su predlagateljevi prednici - prvotni tužitelji P. M. i M. M. u parničnom postupku, svojim ponašanjem pridonijeli duljini trajanja predmetnog parničnog postupka. To stoga što predlagateljevi prednici nisu odmah u tužbi naveli sve odlučne činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, niti su odmah predložili sve dokaze kojima bi se utvrdile te činjenice, odnosno jer nisu uz tužbu dostavili sve relevantne isprave kojima bi dokazali svoje navode (čl. 186. st. 1. ZPP), niti su se odmah izjasnili o o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, odnosno nisu ažurno stavili sve dokazne prijedloge i iznijeli sve činjenice kojima obrazlažu svoje prijedloge i pobijaju prijedloge protivnika, već su isto predlagatelji činili naknadno i u više navrata. Tako, valja istaknuti da su raspravnom rješenju od 21. siječnja 1997. tužitelji udovoljili u cijelosti tek podneskom od 30. studenoga 1999. (protekom 2 godine i 10 mjeseci), te da su tužitelji tek na ročištu 29. kolovoza 2000., odnosno nakon više od 5,5 godina od podnošenja tužbe (14. veljače 1995.), dostavili sve relevantne isprave i iznijeli sve odlučne činjenice i tako omogućili tuženicima da podnesu odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, proizlazi zaključak da prednici predlagatelja svojim držanjem u parnici nisu u dovoljnoj mjeri pokazali nastojanje da se predmetni postupak provede bez odugovlačenja i u razumnom roku.

Po ocjeni ovog suda predmetni postupak je donekle činjenično složen, s obzirom da su u tijeku postupka ponuđene i službeno pribavljane mnogobrojne isprave za dokaz navoda stranaka, saslušani su osobno I-tužitelj i I-tuženica, dok je u postupku sudjelovalo 3 tužitelja i 4 tuženika, III-tužitelj je povukao tužbu, a I-tužitelj je umro pa je utvrđen prekid postupka, te su tužitelji ujedno predložili određivanje privremene mjere. No, unatoč tome što je sud trebao ispitati opsežan dokazni materijal, tako utvrđena složenost ne opravdava duljinu postupka u trinaestogodišnjem trajanju.

Slijedom navedenog, a imajući na umu duljinu sudskog postupka u navedenom pravno relevantnom razdoblju, koje je posljedica, u pretežitom dijelu, neučinkovitog i neažurnog postupanja Općinskog suda u Splitu, kao i Županijskog suda u Splitu, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je predlagatelju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava.

Visinu naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku ovaj sud je utvrdio u iznosu 16.000,00 kn, imajući na umu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, a poglavito istaknuti doprinos predlagateljevih prednika (a time i predlagatelja) te složenost postupka, kao i gospodarske i socijalne prilike u Republici Hrvatskoj.

Stoga je temeljem odredbe čl. 28. st. 1. i 2. ZS odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 19. prosinca 2008.

Sudac:

Aleksandar Peruzović, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena, ali se može podnijeti ustavna tužba.