Uzz-21/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz 21/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, mr. sc. Jadranka Juga i Renate Šantek, kao članova vijeća, u upravnom sporu tužiteljice B. B. iz Z., zastupane po punomoćniku M. Č., odvjetniku iz Z., protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/03-01/79, ur. broj: 514-03-03/03-1-05-2 od 16. svibnja 2005., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO- 15/09 od 3. ožujka 2009. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us- 7187/2005-7 od 22. listopada 2008., u sjednici održanoj 2. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom uvažena je tužba tužiteljice B. B. iz Z., te je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942- 01/03-01/79, ur. broj: 514-03-03/03-1-05-2 od 16. svibnja 2005. kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove, Odjela za upravno pravne poslove, IV. područni odsjek, klasa: UP/I-942-01/97- 07/300, ur. broj: 251-18-02/504-02-20 od 18. prosinca 2002., a kojim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice i D. V. za povrat odnosno naknadu za oduzetu imovinu 2 , upisane u zk.ul. broj 283 k.o. J.. Prvostupanjskim i to za kč. br. 268 u površini od 503 m

rješenjem zahtjev za naknadu za oduzetu imovinu je ocijenjen neosnovanim jer je za to zemljište utvrđena i isplaćena naknada, zbog čega je zahtjev odbijen pozivom na odredbe 6. i 17. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi).

Protiv te presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači pobijana presuda Upravnog suda Republike Hrvatske na način da se odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Tužiteljica nije dostavila odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pobijana presuda u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZUS) ispitana samo u granicama navedenim u zahtjevu.

U upravnom postupku je utvrđeno da je predmetno zemljište označeno kao kč. br. 268 ukupne površine 1098 čhv upisano u zk. ul. broj 283 k.o. J. nacionalizirano, odnosno preneseno u društveno vlasništvo rješenjem Skupštine Općine Novi Zagreb broj UP/I-05/1-1- 5678/6-1977 od 7. srpnja 1978. i to dio kč. br. 268 u površini od 503 čhv B. V., odnosno faktičnim korisnicima te nekretnine M. V. i L. V. koji su je kao zakonski nasljednici (sin i suprug) naslijedili nakon što je B. V. umrla 8. studenog 1975.

Nadalje je u postupku utvrđeno da je za navedenu deposediranu imovinu navedenima dana na korištenje novo formirana kč. br. 275/10 u površini od 134 čhv iz k.o. J., a pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj R1-782/79 od 30. listopada 1979. V.

V. je za dio kč. br. 268 u površini 503 čhv određena naknada u novčanom iznosu koja je imenovanome i isplaćena.

Također je u postupku utvrđeno da je predmetno zemljište privedeno namjeni, jer su na istom izgrađeni stambeni objekti s okućnicom, dok je dio neizgrađen, ali je opremljen potrebnom infrastrukturom i mrežom prometnica, zbog čega se kako to utvrđuju upravna tijela također može smatrati privedenim namjenama u smislu odredbe čl. 17. st. 5. Zakona o naknadi. Za dio čestice u površini od 503 čhv korisnicima je dodijeljena druga građevinska čestica površine 134 čhv na kojoj su imali prvenstveno pravo korištenja i na koje D. V. izgradila kuću, a za ukupnu površinu od 503 čhv koja je deposedirana joj je isplaćena utvrđena naknada primjenom odredaba Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine", broj 10/78, 5/80, 30/82 i 46/82 – dalje: Zakon o eksproprijaciji iz 1978.).

Sporno je u ovom stadiju postupka, a povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, da li se sukladno čl. 6. Zakona o naknadi može ponovno određivati naknada za oduzeto zemljište u odnosu na nekretnine za koje je već ranije isplaćena naknada temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. godine.

Prema odredbi čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu bez obzira da li je za oduzetu imovinu primio naknadu po ranijim propisima. Moguća primljena naknada ne može se na bilo koji način potraživati od prijašnjeg vlasnika, ako Zakonom o naknadi nije drugačije propisano. U čl. 2. Zakona o naknadi navedeni su neki od propisa temeljem kojeg je oduzeta imovina prijašnjim vlasnicima i gdje isti imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Između ostalog pravo na naknadu za oduzetu imovinu imaju prijašnji vlasnici kojima su nekretnine oduzete temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, broj 52/58) i koji su kasnije deposedirani rješenjima nadležnih skupština općina.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o naknadi odredbe tog zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978. Konkretna nekretnina nije prešla u društveno vlasništvo temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978., slijedom čega temeljem čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Ne može se prihvatiti pravno stajalište Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da bi odredba čl. 6. Zakona o naknadi se trebala tumačiti na način da se ista odnosi i na nekretnine koje nisu oduzete temeljem citiranog zakona ali u odnosu na koje je samo određena naknada prema Zakonu o eksproprijaciji iz 1978. Odredba čl. 6. Zakona o naknadi je potpuno jasna, i da je zakonodavac želio primjenu kao što to tumači Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, tada bi ta odredba glasila na način da se isključuje mogućnost ponovne naknade i za nekretnine koje su po zakonu o eksproprijaciji iz 1978. prenesene u društveno vlasništvo ali i za one oduzete nekretnine u odnosu na koje je vlasnicima određena naknada upravo prema tom zakonu. Međutim, kao što je navedeno odredba čl. 6. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu je potpuno jasna i odnosi se samo na nekretnine koje su temeljem tog zakona prenesene u društveno vlasništvo, a ne i na one u odnosu na koje su prijašnji vlasnici obeštećeni temeljem tog zakona.

Stoga je pravilno Upravni sud Republike Hrvatske primijenio materijalno pravo iz čl.

6. i čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi kada je uvažio tužbu tužiteljice i poništio rješenje tuženog drugostupanjskog upravnog tijela.

Slijedom navedenog, zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen temeljem čl. 50. st. 1. ZUS.

U Zagrebu, 2. prosinca 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.