Revr-490/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 490/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik iz S., protiv tuženika S. b. d.d. S., sada HVB S. b. d.d., zastupane po punomoćniku A. L., odvjetnici iz S., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1515/05. od 13. travnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2840/03. od 11. studenoga 2004., u sjednici održanoj dana 14. veljače 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika HVB S. b. d.d. S. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja poništena je kao nezakonita odluka glavnog direktora S. b. d.d. br. 470 od 10. srpnja 1992., te odluka stručne komisije za zaštitu prava radnika od 17. i 18. kolovoza 1992., a s kojim je odlukama tužiteljici S. B. utvrđen prestanak radnog odnosa 30. studenoga 1992. odnosno odbijen prigovor, te je tuženici naloženo vratiti tužiteljicu na rad i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 8.786,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13., odnosno sada toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju tuženika osporava njene navode i predlaže da se kao neosnovana odbije.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a).

Tužiteljici je temeljem Odluke tuženika od 10. srpnja 1992. prestao radni odnos kod tuženika iz razloga što je trajno prestala potreba za njenim radom.

Sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je navedena Odluka nezakonita iz razloga što je u suprotnosti s odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92. – pročišćeni tekst – dalje ZRO), jer tuženik prethodno nije utvrdio kriterije kojima će se rukovoditi kod donošenja odluke o prestanku radnog odnosa radnicima za čijim je radom prestala potreba, a nije im u mogućnosti osigurati ni jedno od prava po osnovi rada propisanih odredbom čl. 25. st. 1. ZRO.

Zbog toga što ti kriteriji nisu prethodno utvrđeni, pa ni kriterij kojem će se dati prednost prilikom utvrđivanja i ocjene za kojim je od zaposlenih radnika trajno prestala potreba, sud nije bio u mogućnosti ni usporediti rad tužiteljice u odnosu na druge radnike zaposlene na istom ili odgovarajućem radnom mjestu, a koji nisu utvrđeni "tehnološkim viškom".

Stoga se tuženik neosnovano poziva u reviziji na sudsku praksu u odnosu na autonomna prava poslodavaca kojem će kriteriju dati prednost kao i da su ostala ne raspravljana pitanja koja dovode tužiteljicu u povoljniji položaj u odnosu na radnike za čijim radom na istom radnom mjestu nije prestala potreba, i u tome neosnovano nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, ta pitanja iz navedenih razloga nisu ni mogla biti raspravljena, jer tuženik prilikom odlučivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba nije prethodno ni utvrdio zakonske kriterije koje je bio dužan primijeniti kod donošenja odluke tj. uspješnost u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika (čl. 25. st. 3. ZRO).

Neosnovani su i navodi revizije, da sudovi nižeg stupnja nisu obrazložili razloge, zbog kojih ne smatraju vjerodostojnim iskaze svjedoka koji su potvrdili da su kod donošenja odluka o prestanku radnog odnosa radnicima primijenjeni svi kriteriji propisani odredbom čl. 25. st. 3. ZRO, pa da bi i time bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U razlozima prvostupanjske presude, koje je prihvatio i drugostupanjski sud, obrazloženo je da sud ne poklanja vjeru svjedocima koji su sudjelovali u donošenju odluka o prestanku radnog odnosa, jer su izravno zainteresirani za ishod ovog parničnog postupka, a tuženik nije priložio u spisu ni jedan dokaz kojim bi potkrijepio njihove iskaze, pa čak ni zabilješke koje svjedoci spominju, a u kojima bi se nalazile navodne ocjene o radu radnika.

Kako presude nižih sudova sadrže razloge o odlučnim činjenicama i na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev prihvaćen, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a), jer ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena.

U Zagrebu, 14. veljače 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.