Revr-36/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 36/17-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz P., K., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Veterinarski fakultet Sveučilišta u Z. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici L. A. i J. R. A., odvjetnici u Odvjetničkom društvu A. & P. iz Z., radi poništenja odluka te vraćanja u radni odnos i isplate plaća, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2143/13-2 od 5. srpnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-6207/10-114 od 2. travnja 2012., u sjednici održanoj 12. rujna 2017.,

r i j e š i o j e :

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2143/13-2 od 5. srpnja 2016. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, poništena je Odluka tuženika, klasa: 112-02/94-01/32, ur.br. 61- 01-94-1 od 27. siječanja 1994.,

- u stavku II. izreke, odbijeni su zahtjevi tužitelja:

a) na poništenje rješenja tuženika klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-4 od 25. veljače 1994. (datirano s 8. ožujka 1994.) i Odluke tuženika klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61- 01-94-9 od 7. travnja 1994. (datirano s 18. travnja 1994.),

b) na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja u radni odnos i rasporediti ga na radno mjesto tajnika, odnosno komparativno ili drugo odgovarajuće radno mjesto,

c) na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime dospjele i neisplaćene bruto plaće i razlike mjesečnih bruto plaća 1,313.574,55 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja od 16. kolovoza 1994. s tužbenim zahtjevom na poništenje rješenje tuženika klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-1 od 28.06.1994. i na utvrđenje da (slijedom toga) navedeno rješenje ne stvara "za tužitelja nikakve valjane pravne učinke"."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen (u odluci iz stavka II. izreke) - dok je drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim su odbijeni njegovi zahtjevi "za poništenje disciplinskih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa, vraćanje u radni odnos i isplatu bruto plaća" tužitelj je podnio reviziju "sukladno odredbama iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. i st. 4. te čl. 388. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. - 148/2011. pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013. i 89/2014., dalje: ZPP-a) "iz svih razloga predviđenih u čl. 385. st. 1. toč. 1.-3. ZPP-a". Predlaže da se "prihvati revizija i donese odluka u skladu s zakonom".

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj u radnom odnosu obavljao poslove tajnika tuženika, a odlukom tuženika klasa: 112-02/94-01/32, ur.br.: 61-01-94-1 od 27. siječnja 1994. raspoređen je na radno mjesto pravnog referenta kod tuženika,

- da je 17. veljače 1994. dekan tuženika zatražio pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja jer da: (u točki 1. zahtjeva) „u razdoblju od nekoliko posljednjih mjeseci izostaje s radnog mjesta 2-3 sata svakodnevno, a da o razlozima izostanka nikoga nije obavijestio niti od bilo koga dobio suglasnost za takav postupak, dakle neopravdano napuštao radno mjesto u toku radnog vremena“; (u točki 2. zahtjeva) je „često prijetio suradnicima i ponašao se na način kojim je izazivao nemir i narušavanje radne discipline, dakle grubo i nepristojno se ponašao prema ostalim djelatnicima“; (u točki 3. zahtjeva) je „u više navrata odbio izvršiti naloge Povjerenstva, iako ih je upravo on bio dužan sprovesti, dakle odbijao izvršiti poslove i radne zadatke kada za to ne postoje opravdani razlozi“, pa da je time učinio, i to dijelom iz točke 1., lakšu povredu radnih obveza, a ostalim djelima - teže povrede, sve opisane u čl. 28. i 31. Pravilnika o odgovornosti,

- da je 25. veljače 1994. Disciplinska komisija tuženika „riješila“ (rješenjem klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-4) da je tužitelj disciplinski odgovoran za ono što mu je zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka stavljeno na teret, pa je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je na poništenje rješenja tuženika klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-4 od 25. veljače 1994. i Odluke tuženika klasa: 114-04/94- 01/05, ur.br. 61-01-94-9 od 7. travnja 1994., kojima je odlučeno o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja u radni odnos i rasporediti ga na radno mjesto tajnika, odnosno komparativno ili drugo odgovarajuće radno mjesto - te zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime dospjele i neisplaćene bruto plaće 1,313.574,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Revizijski sud revizijom osporenu presudu u odnosu na odluku o tim zahtjevima - u odluci kojom su ti zahtjevi odbijeni, ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ta odluka pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je u reviziji tužitelja istaknut revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (...) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika".

Prvostupanjski sud je ovdje prijeporne zahtjeve ocijenio neosnovanim i odbio polazeći i od zaključaka:

- da je tužitelj "tijekom postupka povukao dio tužbenog zahtjeva za vraćanje u radni odnos",

- da tužitelj "osporava zakonitost rješenja i odluke tuženika iz razloga što su iste donesene u nepravilno vođenom postupku i po nenadležnim tijelima tuženika, uz retroaktivnu primjenu Pravilnika o odgovornosti radnika", ali da "međutim ne osporava razloge zbog kojih su navedeno rješenje i odluka doneseni".

Drugostupanjski sud je osporenom presudom potvrdio prvostupanjsku presudu uz shvaćanje:

- da u prvostupanjskom sudovanju nije "počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP koju ističe žalitelj, jer obrazloženje pobijane presude sadrži sve što je potrebno prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, a ni ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuje žalitelj, jer koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka",

- da "nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj u žalbi, a kako u postupku prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, to nije osnovan taj žalbeni razlog",

- da "nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud, raspravivši sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija, kao i one odlučne okolnosti na koje je ovaj sud upozorio u svom rješenju, poslovni broj Gžr-387/08-2 od 1. lipnja 2010., na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom radnom sporu za koje je naveo potpune i jasne razloge",

- da stoga, a kako "prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava", to se, temeljem odredbe čl. 375. st. 5. ZPP, presuda neće posebno obrazlagati, već se žalitelj, umjesto posebnog obrazloženja upućuje na razloge pobijane presude",

- da tužitelj u žalbi samo "preocjenjuje izvedene dokaze, posebno iskaze svjedoka, pa kako stoga njegova žalba predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, i jer je na ocjenu dokaza ovlašten jedino sud (čl. 8. ZPP)", to se žalba "ne može prihvatiti osnovanom".

Revident pravilno u reviziji ističe da su u osporenoj presudi, u dijelu njezina obrazloženja odluke kojom su (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbijeni njegovi zahtjevi, izostali bilo kakvi a pogotovo jasni i prihvatljivi razlozi koji bi opravdavali izloženo shvaćanje na kojemu se temelji.

Tako, prije svega, osporenoj presudi nedostaju razlozi ocjene žalbenog navoda tužitelja da je tijekom postupka povukao tužbu sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad (jer da je po sili zakona izgubio pravo zahtijevati vraćanje u radni odnos kod tuženika zbog navršenih 65 godina života i potrebnog broja godina mirovinskog staža) - i da se tuženik tome nije protivio, ali i da je pored toga (i odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a) prvostupanjski sud odlučio o tome njegovom zahtjevu - i odbio ga kao neosnovanog. Izostanak tih razloga pogotovo dobiva na značaju kraj činjenice da je prvostupanjski sud u svojoj presudi čak i konstatirao da je tužitelj poduzeo navedenu radnju (konkretno: podneskom od 8. travnja 2011. povukao tužbu s navedenim zahtjevom) - ali je na toj konstataciji i ostao: o tome povlačenju tužbe nije odlučio - a u presudi nije iznio ocjenu svog postupka i te konstatacije (da li je uopće ocijenio i kako je ocijenio tu radnju tužitelja, odnosno zbog kojeg je razloga ostao samo na toj konstataciji).

U ničemu manje bitno, osporena presuda u svome obrazloženju ne sadrži nikakve, pa time niti određene razloge: kako je ocijenjen žalbeni navod tužitelja da je u prvostupanjskoj presudi pogrešno ili neistinito naznačeno da "ne osporava razloge zbog kojih su navedeno rješenje i odluka doneseni" - iako (da) je tijekom cijelog postupka isticao (i na tome ustrajao) da nije počinio ono što mu je tuženik stavio na teret i na čemu je temeljio rješenje klasa: 114- 04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-4 od 25. veljače 1994. (datirano s 8. ožujka 1994.) i Odluku klasa: 114-04/94-01/05, ur.br. 61-01-94-9 od 7. travnja 1994. (datiranu s 18. travnja 1994.), kojima je odlučeno o njegovoj disciplinskoj odgovornosti, ali i da je na okolnost nepostojanja tih razloga koje mu je tuženik stavio na teret u postupku već provedeno cijeli niz dokaza - koji (logično: upravo kao posljedica navedene pogrešne ili neistinite naznake) nisu ocijenjeni.

Drugostupanjski sud nije imao osnove (obzirom da je ovaj radni spor - spor pune jurisdikcije, pa je u njemu potrebno utvrditi, ako tužitelj to čini spornim: da li je disciplinski postupak pravilno proveden i da li je tužitelj počinio povrede radne obveze koje su mu stavljene na teret) otkloniti obvezu obrazložiti razloge ocjene i tog žalbenog navoda tužitelja jer njegova relevantnost (važnost i ozbiljnost) za odluku o predmetu spora proizlazi iz zapisnika i podnesaka u spisu - iz sadržaja kojih se ne može izvući shvaćanje da tužitelj nije osporavao ili ne osporava da je počinio one povrede zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera.

U svezi toga revizijski sud tek ukazuje na sadržaj, primjerice (obzirom na brojnost podnesaka tužitelja u kojima upućuje na iste okolnosti):

- podneska od 1. ožujka 2002., u kojemu tužitelj jasno navodi: "...punomoćnik tuženika...paušalno navodi neistine da je tužitelj počinio teže povrede radnih obveza, te da je njegovo ponašanje postajalo sve gore...također neistinito navodi da tužitelj nije postupio po dopisu dekana...time tužitelju, bez dokaza, imputira težu povredu radne obveze kvalificiranu kao "odbija izvršiti poslove i radne zadatke...Odgovornost tužitelja za navedenu lakšu povredu radne obveze ("neopravdano napuštao radno mjesto u toku radnog vremena...") iskonstruirana je bez dokaza, odnosno samo na temelju pristranog i neistinitog iskaza svjedoka...tužitelj nije počinio niti jednu povredu radnih obveza, što jasno proizlazi i iz drugih dokaza...povjerenstvo, spomenutim odlukama...unaprijed je pripremio montirani disciplinski postupak protiv tužitelja...",

- podneska od 11. rujna 2003., u kojemu tužitelj navodi: "...da iz činjenica iskazanih u podnesku tužitelja...od 15. ožujka 2002...te iz iskaza svjedoka...jasno proizlazi...da ne postoji niti indicija, a kamoli dokaz da je tužitelj počinio bilo koju povredu dužnosti i radne obveze...",

- podneska od 22. veljače 2007., u kojemu tužitelj navodi: "...iz iskaza svjedoka...te iskaza tužitelja...nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije počinio niti jednu povredu radne obveze koje su mu stavljene na teret, a posebno nije počinio teže povrede...",

- podneska od 13. travnja 2007., u kojemu tužitelj navodi: "...tužitelj je od početka ovog radnog spora predlagao saslušanje svjedoka na okolnost utvrđenja činjenica da nije počinio niti jednu povredu radne obveze koja mu je stavljena na teret, odnosno da nije izostajao s radnog mjesta, da nije prijetio suradnicima te da nije odbijao izvršiti naloge...pa u svezi s time nije postojala niti jedna okolnost ili uvjet za izricanje mjere prestanka radnog odnosa...".

Nejasnim stoga ostaje izložena konstatacija prvostupanjskog suda da tužitelj ne osporava razloge zbog kojih mu je izrečena disciplinska mjera, odnosno razloge na kojima je tuženik temeljio odluke iz disciplinskog postupka - a pogotovo, pored i očitog proturječja te konstatacije s sadržajem zapisnika sačinjenih u postupku i tužiteljevih podnesaka - ali i pored nepostojanja ocjene (odnosno razloga ocjene) u obrazloženju prvostupanjske presude bilo kojeg dokaza provedenog u postupku (pa i iskaza svjedoka...), nejasnim (neobrazloženim ili paušalno obrazloženim) ostaje i shvaćanje izloženo u osporenoj presudi:

- da "tužitelj u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, posebno iskaze svjedoka", te da "njegova žalba predstavlja samo drugačiju, i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza",

- da je prvostupanjski sud raspravio "sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija" i "na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom radnom sporu za koje je naveo potpune i jasne razloge",

- da su razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude "o odlučnim činjenicama potpuni i neproturječni o onome što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika".

Obzirom da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako njegova presuda ne sadrži jasne, uvjerljive, logične ili razumne razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora, to je ovdje za prihvatiti (budući da se drugostupanjska presuda ne može ispitati) da je propuštanjem iznošenja navedenih razloga drugostupanjski sud počinio upravo tu bitnu postupovnu povredu - i da na nju revident (tužitelj) pravilno ukazuje.

Valjalo je stoga (polazeći i od pravilnog shvaćanja revidenta da pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao jedno od važnih aspekata prava na pravično suđenje, podrazumijeva i "obvezu da sudovi u obrazloženjima svojih odluka iznesu i obrazlože dostatne i pravno relevantne razloge za njihovo donošenje") na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda i razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano - te ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude u odluci o zahtjevima glede kojih je predmet vraćen na ponovno suđenje, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 12. rujna 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.