Rev-1402/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1402/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. d.o.o. V., zastupan po punomoćnici K. K., odvjetnici iz V., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi isplate, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. prosinca 1997. godine broj XVIII Gž-7848/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. listopada 1996. godine broj P-2972/95, u sjednici održanoj dana 10. travnja 2001. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 9. prosinca 1997. godine broj XVIII Gž-7848/96 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. listopada 1996. godine broj P-2972/95 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je presuđeno da mu je tužena dužna isplatiti 10.120,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. prosinca 1994. godine pa do isplate kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 612,00 kn.

Odlučujući o žalbi tužene drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinaku na način da se odbije tužbeni zahtjev. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno da je tužena kasnila s ispunjenjem novčanih obveza plaćanja troškova smještaja i prehrane prognanika i izbjeglica te da zbog tog zakašnjenja u plaćanju duguje zateznu kamatu u iznosu od 10.120,25 kn koji je iznos dosuđen tužitelju.

Nižestupanjski sudovi smatraju da se u konkretnom slučaju radi o klasičnom obveznopravnom odnosu te da s obzirom na odredbu čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) tužena kao dužnik koja je zakasnila s ispunjenjem novčane obveze duguje zateznu kamatu.

Prihvatiti je stajalište nižestupanjskih sudova da su stranke bile u obveznopravnom odnosu po kome je tužena bila dužna platiti tužitelju troškove smještaja prognanika i izbjeglica. Uostalom te troškove je tužena i plaćala.

Međutim, tužena je tvrdila, a to i sada u reviziji zapravo tvrdi, da je postojao sporazum prema kojem bi ona trebala plaćati usluge tužitelju zavisno o prilivu sredstava u humanitarni fond K. iz kojeg su ti troškovi trebali biti podmireni odnosno kada se osiguraju sredstva za tu namjenu u proračunu.

Ukoliko bi doista tvrdnja tužene bila osnovana onda se može zaključiti da su stranke takvim sporazumom odredile dospjelost svake pojedine tražbine prema tuženoj.

Pitanje dospjelosti novčanih obveza tužene je ključno pitanje u ovom sporu jer tek utvrđivanjem te činjenice moći će se ocijeniti je li tužena u zakašnjenju s ispunjenjem svoje novčane obveze.

Da navodi tužene u svezi s plaćanjem dospjelih obveza imaju svoju težinu ukazuje i odredba čl. 14. st. 4., 5. i 6. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica ("Narodne novine", broj 96/93, 39/95 i 128/99).

Naime, prema citiranom propisu Ured za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske je mogao narediti hotelsko-turističkim organizacijama da organiziraju smještaj, prehranu i podmirivanje drugih životnih potreba prognanika te propisati visinu naknade za pružene usluge uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske time da ta naknada ide na teret sredstava fonda K.

Prema odluci o fondu K. ("Narodne novine", broj 2/92 i 67/96) sredstva Fonda se osiguravaju iz proračuna Republike Hrvatske te putem dobrovoljnih novčanih priloga.

Dakle, doista pritjecanje novčanih sredstava u spomenuti Fond može biti takovo da nekad u Fondu i nema dovoljno sredstava za ispunjenje svih obveza pa je stoga i moglo biti govora o tome da se obveze podmiruju prema prilivu novca u Fond.

Potraživanje tužitelja s osnove pružanja usluga oko smještaja prognanika i izbjeglica nije kako to ističe tužena potraživanje ratne štete, već kako je naprijed rečeno potraživanje iz obveznopravnog odnosa za učinjene troškove oko smještaja prognanika i izbjeglica koji su bili smješteni kod tužitelja na traženje tužene.

Sami izdaci koje je imala Republika Hrvatska oko zbrinjavanja protjeranog stanovništva predstavljaju ratnu štetu gledanu u odnosu između Republike Hrvatske i onog tko je odgovoran za ratnu štetu (toč. 3. Uputa za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete - "Narodne novine", broj 54/93).

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 324. ZOO) činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Radi naprijed navedenog temeljem odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99) odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. travnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.