Revt-95/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-95/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D. iz R., kojeg zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u R., protiv tuženog J. d.d. R., kojeg zastupaju punomoćnici Z. V., S. J. i V. Š., odvjetnici u R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. studenog 2001. godine, posl.br. Pž-3580/00, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 29. ožujka 2000. godine, posl.br. P-1094/99, u sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je odlučeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Poništava se otkaz ugovora o radu tuženika bez broja od 29. svibnja 1997.god. i odluka Uprave tuženika bez broja od 14. lipnja 1997.god., te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove zapovjednika I – kapetana duge plovidbe, u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak."

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi prouzrokovani trošak postupka u iznosu od 2.076,00 kn sve u roku od osam dana.".

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske odluke ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U ovom sporu tužbenim zahtjevom se pobija zakonitost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju po odredbama čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95

– dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 107. st. 1. ZR poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, jer je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja, s obzirom na sve okolnosti, onemogućuje nastavak radnog odnosa i da je izvanredni otkaz dan u skladu s odredbama Zakona o radu.

Revident u reviziji ne navodi izričito o kojoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka bi se radilo u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Međutim, iz navoda revizije bi se moglo razabrati da revident prigovara slijedeće:

- da drugostupanjski sud nije u obrazloženju svoje odluke naveo razloge o odlučnim činjenicama, dakle da bi na taj način u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP,

- prigovor da nije odlučeno o protutužbenom zahtjevu.

Na takve revidentove prigovore treba reći da su u obrazloženju drugostupanjske presude ocijenjeni svi relevantni žalbeni prigovori i da su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama za primjenu odredaba čl. 107. ZR. Posebno, revident neosnovano navodi da se drugostupanjski sud nije očitovao o odlučnoj činjenici da li je tužitelj u konkretnom slučaju kažnjen u prekršajnom postupku, da li je narušio ugled firme i sl., jer je drugostupanjski sud izričito izrazio stav da te činjenice nisu od značaja – već da je odlučno "da li se radi o teškoj povredi radnog odnosa koji je regulirao Zakon o radu" (str. 3 obrazloženja – 4. odjeljak).

Također, treba dodati da okolnost što nije odlučeno o protutužbenom zahtjevu ne predstavlja bitnu povredu odredaba postupka koja bi bila na štetu tužitelja, pa ne predstavlja razlog na koji bi se revident mogao s uspjehom pozivati u reviziji.

Kako u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nadalje, dio revizijskih navoda (str. 3 – toč. IV revizije) sadrži prigovore utvrđenom činjeničnom stanju u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa takvi revidentovi navodi nisu niti uzeti u razmatranje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženog kao zapovjednik broda,

- da je 15.5.1997. u prostoru brodske garaže i kuhinje broda kojim je zapovijedao tužitelj pronađena veća količina hrane i pića (48 kg sira, 216 boca piva, 21 boca žestokog pića, 24 kg kokoši, 8 kg hrenovki i dr.), a koja se nije nalazila evidentirana u brodskoj dokumentaciji,

- da je roba smještena po nalogu tužitelja, a nije bila pokrivena ni ulaznom dokumentacijom, niti zavedena u brodske dokumente,

- da je tuženi zatražio od zaposleničkog vijeća mišljenje o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog naprijed navedenog dana 23.5.1997.,

- da je tuženi donio odluku o izvanrednom otkazu dana 29.5.1997.,

- da je zaposleničko vijeće svoje mišljenje dostavilo tek 9.6.1997.

Imajući u vidu naprijed navedene utvrđene činjenice nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 107. st. 1. ZR kad su odbili tužbeni zahtjev.

Prije svega, neosnovano revident smatra da bi u konkretnom slučaju bile povrijeđene zakonske odredbe o obvezi savjetovanja sa zaposleničkim vijećem, pa da bi to rezultiralo nezakonitošću otkaza.

Naime, prema odredbi čl. 117. ZR namjeru da otkaže određeni ugovor o radu poslodavac je dužan priopćiti zaposleničkom vijeću te je dužan savjetovati se sa zaposleničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Prema odredbi čl. 145. st. 4. ZR u slučaju izvanrednog otkaza zaposleničko vijeće je dužno u roku od tri dana dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, a prema odredbi čl. 145. st. 5. ZR ako se zaposleničko vijeće u roku iz st. 4. ovog članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.

Kako je vidljivo iz naprijed navedenih utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju poslodavac je postupio u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, a zaposleničko vijeće se nije očitovalo u zakonom predviđenom roku – nego tek nakon 14 dana, pa su se ispunili uvjeti za zakonsku presumpciju iz čl. 145. st. 5. ZR. Zbog toga je otkaz ugovora o radu dat šest dana nakon zatraženog mišljenja od zaposleničkog vijeća potpuno u skladu s navedenom odredbom Zakona o radu.

Također, neosnovano revident prigovara da pravilnikom o radu tuženog nije bilo predviđeno što se smatra osobito teškom povredom ugovora o radu. Prema odredbama Zakona o radu ne postoji obveza poslodavca da unaprijed propiše povrede iz radnog odnosa koje se smatraju osobito teškim povredama iz radnog odnosa za koje se može dati izvanredni otkaz ugovora o radu. Poslodavac to može učiniti pravilnikom o radu, ali ako to nije učinio, tada u svakom konkretnom slučaju poslodavac odlučuje o kakvoj se povredi iz radnog odnosa radi, a u eventualnom sudskom postupku sud ocjenjuje da li je odluka poslodavca u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. ZR. Prema tome, okolnost što poslodavac u vrijeme predmetnog otkaza nije regulirao svojim pravilnikom pitanje što se smatra osobito teškim povredama obveze iz radnog odnosa nije od značaja.

Konačno, pravilno je stanovište nižestupanjskih sudova da se utvrđeno ponašanje tužitelja može smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja uvjetuje nemogućnost nastavka radnog odnosa. Pri tome treba imati u vidu da je tužitelj bio zapovjednik broda i osobno je omogućio i naložio smještaj neprijavljene robe u brodski prostor bez unošenja podataka o tome u brodsku dokumentaciju. Tužitelj je kao zapovjednik broda bio dužan takve radnje i ponašanja sprječavati – a ne ih sam činiti, pa zbog toga postupak tužitelja ima posebnu težinu.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.