I Kž-641/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-641/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednika vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Josipa Budinskog, Vesne Vrbetić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 16. listopada 1997. godine broj K-26/97, u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2001. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe opt. A.K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri, te izriče da je opt. A.K. djelom za koje je oglašen krivim pobijanom presudom počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, pa se na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

II. Po čl. 78. st. 1. i 2. KZ optuženiku se izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, pa mu se zabranjuje da upravalja osobnim automobilom na period od jedne godine.

III. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku proglašen je krivim opt. A.K. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi sa čl. 156. st. 1. KZRH, te osuđen, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

Po čl. 63. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju Ž.Ž., odvjetniku iz Š., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te odluke o kazni, koje se osnove tako uvodno naznačuju, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se u stvari žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da mu se kazna ublaži.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Naime, žalitelj smatra da sud u dovoljnoj mjeri nije cijenio uzroke destabilizacije vozila, kao šljunak na cesti, uz okolnost da vodovodne cijevi izvan kolnika nisu bile označene floroscentnim trakama, kao i da na mjestu nezgode nije bilo prometne signalizacije, niti rubnog ivičnjaka, te žute trake, koje okolnosti nisu prihvatljive, kada iz provedenih dokaza, posebno provedenog prometnog vještačenja proizlazi suprotno. Pritom, treba reći, da je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka, kao i na temelju iskaza preslušanih svjedoka A.S., T.Č., te I.C., posebno ovog potonjeg koji je na vrijeme upozorio optuženika da smanji brzinu prije dolaska u oštri lijevi zavoj, ali nema saznanja da li je optuženik to upozorenje pravovremeno čuo, sve relevantne činjenice koje su bile odlučujuće za utvrđivanje uzroka ove prometne nezgode pravilno i potpuno utvrdio.

U tom sklopu pravilno je ocijenjeno postupanje optuženika, koji vozeći brzinom od 78 km/h (koja je doduše granična brzina u oštrom lijevom zavoju preporučena brzina je 56 km/h), bez kočenja i zaustavljanja, a u uvjetima kada mu se na kolniku nije nalazilo ni jedno vozilo, te uz prethodno primljeno upozorenje od svjedoka C., pri ulasku u zavoj, desnim dijelom vozila se zanio i izletio izvan kolnika, pri čemu je udario u vodovodne cijevi, te se odbio i prevrnuo na krov i zaustavio na sredini kolnika.

Razloga za ovakovu vožnju optuženika nije bilo, posebno s obzirom na ocjenu onog dijela nalaza prometnog vještaka iz kojeg proizlazi da je optuženik mogao na vrijeme uočiti vodovodne cijevi na zemljanom proširenju prije mjesta nesreće, stoga što je cesta u tom dijelu bila u blagom padu u pravcu od 800 m, pa su cijevi za svakog vozača prosječnih vozačkih sposobnosti bile uočljive.

Sve to, dakle, upućuje na zaključak da uzrok ovoj prometnoj nesreći je utvrđeno psihofizičko stanje optuženika koji upravo zbog utvrđene g/kg vrijednosti apsolutnog alkohola u krvi od 1,56 (kako je krv vađena četiri sata poslije prometne nezgode, očito je utvrđena g/kg vrijednost apsolutnog alkohola u vrijeme prometne nezgode bila veća, zbog toga što se nakon proteka ovog vremena alkohol u krvi kod njega nalazio u fazi eliminacije), nije mogao svladati oštri lijevi zavoj, pa je, dakle, negativni utjecaj utvrđenog stupnja optuženikove alkoholiziranosti na njegove vozačke sposobnosti bio primaran zbog čega je s pravom sud prvog stupnja utvrdio postojanje direktne uzročne sveze između optuženikove alkoholiziranosti i opisanog načina njegove vožnje.

Ovime se ujedno i otklanja prigovor žalitelja o postojanju svih onih drugi uvjeta koji su postojali na kolniku a koji se odnose na nedostatak prometne signalizacije, na nepostojanje rubnog ivičnjaka, kao i žute trake i sl., kao mogućega uzroka ovoj prometnoj nezgodi.

Iz izloženih razloga žalba optuženika zbog utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Međutim, potrebno je reći da je 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu novi Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97), prema kojem je kazneno djelo za koje je optuženik oglašen krivim, sada kazneno djelo iz čl. 272. st. 3. KZ, koje je blaže za optuženika, jer propisuje blažu kaznu (od jedne do deset godina zatvora), pa je trebalo sukladno čl. 3. st. 2. KZ prvostupanjsku presudu preinačiti i u pravnoj oznaci djela kao pod toč. I. izreke ove presude.

Neovisno o tome što je optuženikovo djelo po zakonu, sada, blaže kazneno djelo, uzimajući u obzir sve one utvrđene olakotne i otegotne okolnosti koje je cijenio i sud prvog stupnja, a posebno podatak da je i sam optuženik zadobio tri teška prijeloma kostiju u prometnoj nezgodi, da do sada nije osuđivan posebice ne za kaznena djela izazivanja prometne nesreće, u kom sklopu je pravilno vrednovan i podatak da je u prometnoj nesreći pored jedne smrtne posljedice, nastupila jedna teška tjelesna povreda, te dvije lake tjelesne povrede različitih oštećenika, to ovaj drugostupanjski sud nalazi da se zakonska svrha kažnjavanja može ostvariti samo izricanjem kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, neovisno o proteku vremena od učina djela, nalazeći da je takva kazna nužna i adekvatna težini djela, stupnju kaznene odgovornosti, te okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega u tom dijelu nije prihvaćena žalba optuženika. Kako se odluka o sigurnosnoj mjeri iz čl. 78. st. 1. i 2. mora u izričaju, sadržaju i načinu izvršenja uskladiti s odredbama kaznenog zakona, to je u odnosu na toč. II. izreke ove drugostupanjske presude postupljeno sukladno čl. 390. KZ, pri čemu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ona na žalbu osnovana.

Slijedom svega izloženog presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 25. siječnja 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.