Legislator Case Law & Legislation
Rev-266/1995-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses labor dispute appeal regarding foreign worker's right to employment permit.

Case Number Rev-266/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final labor court decision terminating the employment relationship. The appellant, a foreign national with a residence permit, argued he was a daily migrant entitled to a work permit, while the employer claimed no permit was required. The court ruled that lower courts correctly treated the work permit status as a preliminary issue and found the employer had no obligation to request the permit, rendering the employment termination lawful under the Law on Foreigners. Consequently, the appeal was rejected as unfounded because no procedural violations occurred and the factual findings were legally sound.

Legislator headnote

AI generated

čl. 12. st. 1. ZPP; čl. 375. st. 1. ZPP; čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 18. st. 2. ZZS; The court may decide preliminary questions before a competent authority; factual findings on foreign worker status cannot be challenged in appeal; employment termination is lawful if statutory conditions for permit absence are met.

Keywords

AI generated
labor dispute appeal foreign worker status work permit requirement preliminary question ruling termination of employment procedural violation claim residence permit holder

Cited Legislation

AI generated
čl. 12. st. 1. ZPP
Ovaj Vrhovni sud upućuje revidenta na odredbu čl. 12. st. 1. ZPP po kojoj odredbi sud može s učinkom u parnici koja se pred tim sudom vodi odlučiti o svakom prethodnom pitanju (da li postoji neko pravo ili pravni odnos) ako o tom pitanju nije odlučio nadležni organ ili sud.
čl. 375. st. 1. ZPP
To stoga, jer nije ostvarena bitna povreda iz čl. 375. st. 1. ZPP na koju upućuje revizija budući da je u pobijanoj odluci odgovoreno na sve žalbene navode revidenta koji su od odlučnog značenja, a ne postoji ni ona bitna povreda iz čl.
čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP
čl. 385. st. 3. ZPP
ZPP - iscrpljuju se u biti u prigovorima na utvrđeno činjeničo stanje pred nižim sudovima, a takav se razlog (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) ne može s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).
čl. 386. ZPP
Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl.
čl. 393. ZPP
ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
čl. 1. st. 2. ZZS
čl. 2. st. 2. ZZS
i čl. 2. st. 2. ZZS) najkasnije sa danom 30.
čl. 7. ZZS
čl. 18. st. 2. ZZS
ZZS) te ističe, da je on i zatražio tu dozvolu od nadležnog Zavoda za zapošljavanje, ali o tom zahtjevu da nije odlučio spomenuti Zavod kao nadležno tijelo, pa da stoga sudovi nisu bili ovlašteni prije odluke nadležnog tijela cijeniti da li je revident osoba iz čl. 18. st. 2. ZZS odnosno dnevni radni migrant.
čl. 18. st. 4. ZZS
čl. 9. ZZS
ZZS odnosno iz čl. 9. ZZS.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 266/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.V. iz D., U.B. br. …, koga zastupa punomoćnik A.M., odvjetnik iz D., protiv tuženice D.N. poduzeće za unutarnju i vanjsku trgovinu D., koju zastupa punomoćnik N.M., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 29. rujna 1994. godine br. Gž-497/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 29. ožujka 1994. godine P-814/93, u sjednici održanoj dana 13. studenoga 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništenje odluke tuženika od 31. 7. 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja i vraćanje na rad te raspoređivanje na radno mjesto skladišno-transportnog radnika.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva, odnosno podredno predlaže da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelja protivnoj stranici i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorilana reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer nije ostvarena bitna povreda iz čl. 375. st. 1. ZPP na koju upućuje revizija budući da je u pobijanoj odluci odgovoreno na sve žalbene navode revidenta koji su od odlučnog značenja, a ne postoji ni ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP označena u reviziji, budući da ovaj Vrhovni sud nije našao da bi nižestupanjski sudovi nezakonitim postupanjem onemogućili tužitelja da raspravlja pred sudom. Ostali navodi iz revizije u kojima se ukazuje na navodno bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 5. i 7. ZPP - iscrpljuju se u biti u prigovorima na utvrđeno činjeničo stanje pred nižim sudovima, a takav se razlog (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) ne može s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Kod toga treba navesti, da je sud ovlašten odlučiti koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), te koje će činjenice uzeti kao dokazane a prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog posutpka (čl. 8. ZPP).

Kako su niži sudovi pri utvrđivanju odlučnih činjenica po ocjeni ovog suda postupali u skladu sa postupovnim ovlastima iz citiranih propisa, to prigovori revidenta izneseni u pravcu neprovođenja nekih po njemu predloženih dokaza ili njegove drugačije ocjene izvedenih dokaza u odnosu na ocjenu tih dokaza po nižim sudovima ne upućuju na zaključak koji predlaže revizija glede navodnog ostvarenja spomenute bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja i zahtjev radi povrata tužitelja na rad na radno mjesto kod tuženika na kojem je radio do odluke o prestanku radnog odnosa.

Nije sporno da je tužitelj stranac prema odredbama Zakona o zapošljavanju stranaca ("NN" br. 19/92, 33/92 i 89/92 - dalje: ZZS), a niži sudovi u provedenom postupku utvrdili su da je tužitelj kao strani državljan osoba koja ima odobren produženi boravak u Republici Hrvatskoj, da se ne radi o zaposlenom strancu bez boravka u Republici Hrvatskoj koja bi spadala u kategoriju dnevnih radnih migranata (čl. 18. st. 2. ZZS).

Tužitelj u reviziji ponavlja svoje tvrdnje iznijete u ranijem postupku da je on upravo dnevni radni migrant koji da je ovlašten zatražiti radnu dozvolu u koliko radnu dozvolu nije zatražio tuženik kao poslodavac (čl. 18. st. 4. ZZS) te ističe, da je on i zatražio tu dozvolu od nadležnog Zavoda za zapošljavanje, ali o tom zahtjevu da nije odlučio spomenuti Zavod kao nadležno tijelo, pa da stoga sudovi nisu bili ovlašteni prije odluke nadležnog tijela cijeniti da li je revident osoba iz čl. 18. st. 2. ZZS odnosno dnevni radni migrant.

Ovaj Vrhovni sud upućuje revidenta na odredbu čl. 12. st. 1. ZPP po kojoj odredbi sud može s učinkom u parnici koja se pred tim sudom vodi odlučiti o svakom prethodnom pitanju (da li postoji neko pravo ili pravni odnos) ako o tom pitanju nije odlučio nadležni organ ili sud.

Kako su niži sudovi utvrđujući o pitanju da li je tužitelj dnevni radni migrant ili stranac s produženim boravkom u Republici Hrvatskoj odlučili kao u prethodnom pitanju za odluku o tužbenom zahtjevu (a prije odluke drugog nadležnog tijela) to upućuje da su o tomu ovlašteno odlučiti kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP).

Kako su dakle niži sudovi pravilno na temelju utvrđenih činjenica zaključili da revident nije dnevni radni migrant, a pokraj druge utvrđene činjenice, da tuženik kao poslodavac nije do 30. 6. 1993. godine zatražio za revidenta izdavanje radne dozvole - to je pravno utemeljen i daljnji pravni zaključak nižih sudova o tome, da je tužitelju kao strancu radni odnos prestao temeljem zakona (čl. 1. st. 2. i čl. 2. st. 2. ZZS) najkasnije sa danom 30. 6. 1993. godine budući da tuženik nije smio zasnovati radni odnos sa tužiteljem niti ga zadržati u radnom odnosu nakon 30. 6. 1993. godine, ako tužitelj osim odobrena produženog boravka u Republici Hrvatskoj nema i radnu dozvolu koju je u ovokvom slučaju mogao zatražiti samo tuženik kao poslodavac (čl. 7. ZZS) koju međutim tuženik nije bio dužan zatražiti pri čemu tužitelj sam nije bio ovlašten zahtijevati dozvolu za rad jer nije osoba navedena u čl. 18. st. 2. i 3. ZZS odnosno iz čl. 9. ZZS.

Stoga je pravilno utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, da tužitelj iza dana 30. 6. 1993. godine od dva neophodna uvjeta koja treba kao stranac za rad u Republici Hrvatskoj (produženi boravak u Republici Hrvatskoj i radna dozvola) nije imao radnu dozvolu, a tuženik tu radnu dozvolu nije zatražio za tužitelja niti ju je morao u ovakvom slučaju ishoditi.

Stoga je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja koja ima deklaratorno značenje donesena u skladu sa odredbama ZZS, budući da su nastupile zakonske pretpostavke na temelju kojih radni odnos tužitelja prestaje po samom zakonu.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 13. studenoga 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.