Rev-3612/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3612/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Vjere Delić, mr. Jasne Brežanski i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.Š. iz O., koga zastupa D.M., odvjetnik u O., protiv tuženika DP D. iz O., koga zastupa M.D. odvjetnik u O., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju izjavljenu od strane tuženika, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 13. srpnja 1995. godine, br. Gž- 1347/95., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. svibnja 1995. godine, br. P-369/91., u sjednici održanoj dana 14. svibnja 1996. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika prihvaća se kao osnovana, te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 13. srpnja 1995. godine, br. Gž-1347/95. i presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. svibnja 1995. godine, br. P- 369/91. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom poništene su odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelju te je naloženo tuženiku da tužitelju prizna sva prava iz radnog odnosa za razdoblje od 18. veljače 1991. godine do 21. listopada 1992. godine, kao da mu i za taj period isplati osobni dohodak u utvrđenim iznosima te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 2.970 kn, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu osobnog dohotka tužitelj odbijen. Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika da se obveže tužitelja da mu na ime naknade štete isplati iznos od 167,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 1990. do isplate. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava predloživši njihovo preinačenje na način da se tužbeni zahtjev odbije odnosno njihovo ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

U skladu sa odredbom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, dalje ZPP) primjerak potupne pravovremene i dopuštene revizije dostavljen je na odgovor protivnoj stranci i radi izjašnjenja nadležnom Državnom odvjetništvu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o njoj izjasnilo nadležno Državno odvjetništvo. Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da se kao nezakonite ponište odluke disciplinske komisije tuženika i radničkog savjeta tuženika kojima mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog počinjenih težih disciplinskih povreda radne obveze. Naime, izvanrednom inventurom kod tuženika u rujnu 1990. godine utvrđen je manjak. Stoga je tužitelj, zaposlen na radnom mjestu skladištara, proglašen odgovornim za neispostavljanje dokumentacije u utvrđenim rokovima, te zbog osnovane sumnje da u skladišnom poslovanju ima otuđivanja društvene imovine i utvrđenog manjka po navedenoj inventuri.

Tužitelj tvrdi da su odluke tuženika nezakonite jer u disciplinskom postupku nisu izvedeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na otuđenje društvene imovine, inventurna komisija je radila nestručno, a inventura je rađena po normativima koji su primijenjeni retroaktivno.

Prema odlukama tuženika tužitelj je proglašen odgovornim za počinjene teže povrede radnih obveza iz čl. 21. toč. 1. i 2. Pravilnika o radnim odnosima tuženika. Toč. 1. navedene odredbe kao teža povreda radne obveze propisano je: "neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza (ako se radi o učestalom neizvršavanju naloga pretpostavljenog rukovodioca, ako se ometa proces rada ili upravljanja u poduzeću, ako je uzrokovana materijalna šteta u poduzeću u iznosu većem od prosječnog osobnog dohotka radnika u poduzeću ostvarenog u mjesecu kada je nastala šteta)". Toč. 2. iste odredbe kao teža povreda radne obveze je propisano "nezakonito raspolaganje sredstvima u namjeri pribavljanja osobne materijalne koristi u iznosu većem od jednog prosječnog osobnog dohotka radnika u poduzeću ostvarenog u mjesecu kada je nastala šteta."

Nesporno je da je tuženik dana 29. rujna 1990. godine proveo izvanrednu inventuru centralnog skladišta kojom prilikom je utvrđen manjak. Odlukom disciplinske komisije tuženika od 17. siječnja 1991. godine tužitelju je za prethodno navedene disciplinske povrede izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Ova odluka je potvrđena odlukom radničkog savjeta tuženika od 18. veljače 1991. godine.

Nesporno je da je inventura tuženika provedena primjenom kalkulativnih stopa otpisa utvrđenih odlukom direktora tuženika od 8. lipnja 1990. godine, koje su u ovom slučaju retroaktivno primijenjene za razdoblje od 1. siječnja 1990. godine. Inače je u 1990. godini kod tuženika bio na snazi Pravilnik o gubicima - manjkovima na materijalu i gotovim proizvodima iz 1979. godine sa normativima usvojenim 1985. godine. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da bi, da je inventura provedena po normativima iz 1985. godine, tužitelj ostvario višak. Nadalje spornom inventurom tuženik je utvrdio manjak kao računski rezultat prebijanja svih manjkova s viškovima. Međutim, mišljenje je vještaka da se u konkretnom slučaju kada se roba vodi po artiklima ne mogu prebijati manjkovi s viškovima. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno da se za razdoblje od 7. do 9. mjeseca 1990. godine, niti primjenom novih stopa otpisa ne može napraviti ispravan obračun inventurnih razlika sa stanjem na dan 29. rujna 1990. godine i to stoga što nedostaje početna inventura od 1. srpnja 1990. godine.

Slijedom ovih utvrđenja sudovi su ocijenili da tuženik nije mogao utvrditi na valjani način manjak za koji bi tužitelj bio odgovoran, te su kao nezakonite poništili odluke tuženika i odbili protutužbeni zahtjev tuženika za naknadu štete u iznosu manjka.

Donoseći ovakvu odluku sudovi su očito polazili od pravnog shvaćanja da je konstitutivni element i jedne i druge teže povrede radne obveze koja se tužitelju stavlja na teret prouzrokovanje štete u propisanom iznosu.

Međutim, ovakvo je pravno shvaćanje sudova pogrešno. Odlukama tuženika tužitelju se stavljalo na teret i neispostavljanje dokumenata u utvrđenim rokovima kao povreda neizvršavanja, nesavjesnog i nemarnog izvršavanja radnih i drugih obveza (čl. 21. toč. 1. Pravilnika).

Polazeći od pogrešnog pravnog shvaćanja da je i za postojanje ove disciplinske povrede u smislu navedene odredbe Pravilnika konstitutivni element šteta, sudovi nisu niti utvrđivali činjenice koje se odnose na navedene propuste tužitelja, a na koje je tijekom postupka i sada u reviziji ukazivao tuženik predlažući i provođenje dokaza.

Slijedom iznesenog, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava sudovi nisu utvrdili sve odlučne činjenice u pogledu izvršenja težih povreda radnih obveza od strane tužitelja pa je u skladu s odredbom čl. 395. st. 2. nižestupanjske presude valjalo ukinuti i vratiti predmet sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. U ponovnom postupku taj će sud utvrditi ove činjenice i ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U Zagrebu, 14. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/