Revr-649/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 649/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz S., kojega zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo obrane Zagreb) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1287/06 od 11. svibnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IV P-2/03 od 22. prosinca 2005., u sjednici održanoj dana 11. listopada 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženica dužna isplatiti iznos od 277.954,56 kn sa zateznom kamatom pobliže označenom u st. I. izreke te sa zahtjevom za naknadu troška postupka te je obvezan tužitelj naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 15.000,00 kn.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te pobijanu presudu i presudu Općinskog suda u Splitu broj IV P-2/03 od 22. prosinca 2005. preinači tako da bude prihvaćen tužbeni zahtjev odnosno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati Općinskom sudu u Splitu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Primjenom odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica za razdoblje od siječnja 2000. pa do konca prosinca 2002. isplati razliku manje isplaćene plaće u ukupnom iznosu od 277.954,56 kn, a svoj zahtjev temelji na Ugovoru o službi u Hrvatskoj vojsci - gardijskim brigadama (dalje: Ugovor) kojeg su stranke sklopile dana 30. ožujka 1994.

Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj djelatna vojna osoba, zaposlen kod tuženice, da mu tuženica kroz utuženi period nije isplaćivala naknadu za minuli rad u visini od 0,5% za svaku navršenu godinu staža, kao ni plaću prema odredbi čl. 6. Ugovora već da mu je tijekom utuženog perioda plaća obračunavana i isplaćivana sukladno Odluci o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika (dalje: Odluka o plaćama) koju je dana 11. svibnja 1995. donio Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske na prijedlog ministra obrane.

Odredbom čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95, 33/95 i 105/95 – dalje: ZSOSRH) propisano je da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Odluka o plaćama, koju je Predsjednik Republike Hrvatske donio 11. svibnja 1995. primjenjuje se na isplate plaća od 1. svibnja 1995. Odredbom toč. 23. Odluke je propisano da danom stupanja na snagu te Odluke prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovijedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano Odlukom.

Obzirom na spomenute zakonske odredbe pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužitelj, nakon stupanja na snagu spomenutih propisa nema pravo na isplatu plaće za utuženo razdoblje od siječnja 2002. do prosinca 2002. prema čl. 6.Ugovora koji je sklopio sa tuženicom već prema posebnim propisima koji su uređivali ova prava, budući da je ta ugovorna odredba bila protivna prisilnim propisima. Prema tome je tuženica pravilno isplaćivala tužitelju plaću primjenom spomenutih važećih propisa kojima se ta materija uređuje. To iz razloga što je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZSOSRH kao gardist (vojnik po ugovoru) djelatna vojna osoba, pa se i na njega odnose propisi o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba.

U toč. 24. Odluke o plaćama je propisano da ona stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se od isplate za mjesec svibanj 1995. godine. Dakle odluka ne stupa na snagu objavom u Narodnim novinama već danom donošenja, a spomenuta odluka nije stavljena izvan snage te je prema tome na pravnoj snazi, pa nije osnovan revizijski navod koji osporava valjanost odluke iz razloga što nije objavljena u Narodnim novinama. Osim toga tužitelju nije bila nepoznata činjenica da je Odluka o plaćama stupila na snagu jer je od svibnja 1995. pa nadalje primao plaću u visini propisanoj tom Odlukom, a ne određenu ugovorom.

Odredbom čl. 138. ZSOSRH prema kojoj plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane prisilni je propis, a odredbe ugovora nemaju prednost u primjeni u odnosu na prisilne propise. Kako je pravo tužitelja na plaću i ostala materijalna prava uređeno Zakonom o službi u oružanim snagama i Odlukom o plaćama koji nisu predviđali pravo djelatne vojne osobe na dodatak za vojni staž od 0,5% za svaku godinu radnog staža stoga je neosnovan i dio zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu dodatka za vojni staž i nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su i u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, presuđeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. listopada 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.