Rev-297/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 297/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz B., kojeg zastupa punomoćnik A. B. odvjetnik u Z., protiv tuženika S. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i partneri sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1863/12-2 od 29. studenoga 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom selu broj P-2374/09-37 od 6. travnja 2012., u sjednici održanoj 6. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženik obvezan isplatiti tužitelju osnovom naknade štete 15.980,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 15.000,00 kuna teče od 8. srpnja 2009. godine, a na iznos od 980,00 kuna od 6. travnja 2112. (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). U više traženom zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod t. III. i IV prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 5.777,94 kune s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od presuđenja do isplate (izreka pod t. II. prvostupanjske presude).

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod t. II. izreke na način da je tuženik obvezan tužitelju isplatiti 6.113,60 kuna umjesto 5.777,94 kune, te pod t. IV. izreke na način da se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, dok je u preostalom pobijanom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj uz prijedlog da se ista preinači shodno navodima iznesenim u reviziji.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

Tužitelj pozivom na različitu praksu drugostupanjskih sudova postavlja pitanja: „1. Da li zatezna kamata na iznos tuđe pomoći, kao nenovčane imovinske štete teče od podnošenja odštetnog zahtjeva osiguravajućem društvu u mirnom postupku, a kada se oštećena osoba obrati osiguravajućem društvu sa odštetnim zahtjevom uz koji je priložena sva postojeća dokumentacija (koja je kasnije priložena uz tužbu), ili pak ista kamata teče tek od donošenja I-stupanjske presude? 2. Da li se, a u odnosu na tijek zateznih kamata u pogledu naknade za tuđu pomoć, kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (N.N. br. 151/05) ili se kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i 41/08)? 3. Da li se u odnosu na tijek zateznih kamata u pogledu naknade za totalnu imovinsku štetu na vozilu (koja je također nenovčana imovinska šteta) kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (N.N. br. 151/05) ili se kao lex specialis primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05 i 41/08)? 4. Da li tuženik ima pravo na naknadu troška tj. da li je isti uopće uspio u sudskom postupku ukoliko ne nadoknadi štetu u mirnom postupku te ukoliko tijekom čitavog sudskog postupka (od odgovora na tužbu pa do zaključenja glavne rasprave) osporava svoju odgovornost ili osporava vjerodostojnost dokumentacije priložene uz tužbu i osnov tužbenog zahtjeva, a tijekom sudskog postupka se dokaže da su ti prigovori bili neutemeljeni?“

Kada je riječ o prva dva pitanja koja se odnose na tijek zatezne kamate za dosuđenu naknadu imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege, valja reći da su nižestupanjski sudovi (u primjeni odredbe čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11/ i čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu /"Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14/), imajući u vidu da se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, dosudili tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete od dana donošenja prvostupanjske presude. Tako je odluka drugostupanjskog suda donesena u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda zauzetom u odlukama Rev-1193/10 od 18. 1. 2012. i Rev-1963/13 od 20. 1. 2016., pa se postavljena pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Treće pitanje tužitelja odnosi se na tijek zatezne kamate za naknadu imovinske štete po osnovu totalne štete na vozilu. Međutim, pobijanom presudom odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete, te imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege, ali predmet spora nije bio zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete po osnovu totalne štete na vozilu. Kako nije riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, to se i ovo pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Kada je riječ o četvrtom pitanju koje se odnosi na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a reviziju tužitelja trebalo odbaciti, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 6. rujna 2017.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.