Revr-253/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 253/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. A. iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćnici S. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. & V., J.t.d. Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gžr-166/11-2 od 24. listopada 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-663/07-35 od 27. svibnja 2010., u sjednici održanoj 29. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gžr-166/11-2 od 24. listopada 2012. te presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-663/07-35 od 27. svibnja 2011. u odnosu na toč. I., II., III. i V. presude i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja C. A. iz Z. protiv tuženika S. d.o.o. Z. koji glasi:

„I. Utvrđuje se da Odluka tuženika od 30. siječnja 2007. o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je tužitelju raspoređenom na radno mjesto dispečera izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 31. siječnja 2005., a zbog počinjenih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa te zbog drugih osobito važnih činjenica, nije dopuštena, te da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika.

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, odnosno posao, na radno mjesto dispečera, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu bruto plaće u iznosu od 229.047,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 5.873,o2 kuna od 10.03.2007. do isplate,

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 04. 2007. do isplate,

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 05. 2007. do isplate,

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 06. 2007. do isplate,

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 07. 2007. do isplate,

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 08. 2007. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 09. 2007. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 10. 2007. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 11. 2007. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 12. 2007. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 01. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 02. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 03. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 04. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 05. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 06. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 07. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 08. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 09. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 10. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 11. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 12. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 01. 2008. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 02. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 03. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 04. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 05. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 06. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 07. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 08. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 09. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 10. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 11. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 12. 2009. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 01. 2010. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 02. 2010. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 03. 2010. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 04. 2010. do isplate

- na iznos od 5.873,02 kuna od 10. 05. 2010. do isplate

i to do 1. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04.), a od 01. siječnja 2008. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku plaćati naknadu buduće bruto plaće, od svibnja 2010. pa sve do povratka tužitelja na rad, u iznosu od po 5.873,02 kuna mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće, tj. od svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.223,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2010. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju C. A. iz Z. naknaditi tuženiku S. d.o.o. Z. parnične troškove u iznosu od 22.521,25 kuna (dvadesetdvije tisuće dvjestopedeset jednu kunu) u roku od osam dana.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Pr-663/07-35 od 27. svibnja 2010. utvrdio nedopuštenom Odluku tuženika od 30. siječnja 2007. o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojom je tužitelju, raspoređenom na radnom mjestu dispečera, izvanredno otkazan ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme, a zbog počinjenja osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa te zbog drugih osobito važnih činjenica, te je utvrđeno da radni odnos tužitelja nije prestao (toč. I. izreke). Tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na rad, odnosno posao, na radno mjesto dispečera, u roku od osam dana (toč. II. izreke).

Navedenom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju naknadu bruto plaće u iznosu od 229.047,78 kuna sa zateznim kamatama koje teku po stopi i za razdoblja kako je navedeno u presudi (toč. III. izreke), te naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.223,75 kuna sa zateznim kamatama navedenim u presudi (toč. V. izreke).

Tužbeni zahtjev je djelomično odbijen u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu naknade buduće bruto plaće od svibnja 2010. do povratka tužitelja na rad u mjesečnim iznosima od po 5.873,02 kune (toč. IV. izreke).

Županijski sud u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru je presudom poslovni broj Gžr- 166/11-2 od 24. listopada 2012. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (redovitu reviziju) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te da odbije tužbeni zahtjev. Podredno je predložio da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred drugim sucem na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine", broj 57/11) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je, suprotno tvrdnji tuženika, drugostupanjski sud iznio sveobuhvatne i neproturječne razloge na kojima temelji pobijanu presudu, izložio je činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i dao razloge za zaključke o postojanju drugih odlučnih činjenica.

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja i zaključci nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile donošenju odluke o otkazu te u odnosu na to što se smatra osobito teškom povredom radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Sudovi su se međutim izjasnili zbog čega smatraju, unatoč učinjenim propustima tužitelja, da se u ovom slučaju nije radilo o osobito teškoj povredi radne obveze, pa je presudu moguće ispitati.

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tuženik, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

U revizijskom stadiju postupka je sporna pravilna primjena odredbe čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/01, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 - dalje u tekstu: ZR) u odnosu na ocjenu sudova o nepostojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženik odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. siječnja 2007. godine otkazao tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. siječnja 2005. godine, za radno mjesto dispečera,

- da je tuženik tužitelja teretio za devet osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa i to da:

1. je 24. siječnja 2007. godine na neispravan način obradio alarm koji je došao s objekta korisnika P. t.,

2. 22. siječnja 2007. godine nije odgovarao na pozive iz operativnog centra,

3. je 19./20. siječnja 2007. godine išarao službeni raspored smjena,

4. je 19. siječnja 2007. godine pokrio kameru u operativnom centru,

5. je 19./20. siječnja 2007. godine zatečen kako spava na radnom mjestu, s nogama na stolu,

6. je 17. siječnja 2007. godine parkirao osobno vozilo na mjestu rezerviranom za službena interventna vozila,

7. je 17. siječnja 2007. godine zatečen kako puši u operativnom centru unatoč zabrani pušenja,

8. 17. siječnja 2007. godine nije evidentirano uključenje alarma korisnika L. T., niti kontaktirao korisnika,

9. 17. siječnja 2007. godine na zahtjev korisnika E. L. nije u sustavu C. unio tražene promjene,

- da je tuženik protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koji je primio 31. siječnja 2007. godine podnio, u roku od 15 dana, zahtjev za zaštitu prava 15. veljače 2007. godine, te u daljnjem roku od 30 dana, 5. ožujka 2007. godine predao tužbu sudu,

- da je u postupku tuženik dokazao da je tužitelj doista počinio četiri povrede radnih obveza (od ukupno devet koje su mu stavljene na teret u Odluci o otkazu) i to time što je:

1. dana 24. siječnja 2007. napravio očitu pogrešku u pisanju imena osobe koju je kontaktirao u vezi s dojavom alarma s objekta P. t.,

2. izvršio zamjenu smjena te na rasporedu rada za siječanj 2007. učinio vidljivim zamjenu svojih dnevnih smjena s noćnim smjenama A. R. za razdoblje od 22. do 29. siječnja 2007.,

3. dana 19. siječnja 2007. pokrio kameru u operativnom centru i ostavio je pokrivenu do kraja radnog vremena,

4. dana 17. siječnja 2007. propustio (nakon uključivanja alarma) kontaktirati L. T.,

- da je prije spornih događanja tužitelj samo jednom bio upozoren na kršenje radnih obveza 4. kolovoza 2006., kada mu je izrečena mjera smanjenja plaće za 150,00 kuna,

- da je tuženik postupak otkazivanja proveo u skladu s propisanom procedurom, a tužitelj je pravovremeno tražio zaštitu prava prigovorom poslodavcu i tužbom sudu.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su, cijeneći okolnosti i posljedice tužiteljevog ponašanja na poslu, zaključili da počinjene povrede radnih obveza svaka za sebe niti u cjelini ne predstavljaju osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, odnosno da tuženik nije imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, pa je presudom utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu.

Tuženik je u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazao na pogrešan zaključak sudova o težini povrede radne obveze tvrdeći da sudovi nisu dovoljno vodili računa o specifičnosti djelatnosti kojima se bavi tuženik, a to je zaštita ljudi i objekata. Zaposlenici tuženika na radnim mjestima operatera imaju obvezu striktno se pridržavati pravila radnog mjesta, dok odnosi između zaposlenika i poslodavca moraju biti odnosi povjerenja, a što da je u ovom slučaju izostalo. U prilog iznesenom shvaćanju tuženik se pozvao na shvaćanja iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 494/08, Revr-650/00 i Revr-129/09 i naveo da se obrazloženje pobijane presude temelji na shvaćanju koje nije sukladno shvaćanju iz navedenih presuda.

Osnovano je tuženik ukazao na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Prema odredbi čl. 107. ZR poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

U ovom slučaju je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, tuženik dokazao počinjenje osobito teške povrede radne obveze od strane tužitelja. Prema odredbi čl. ZR poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema tome poslodavac može dati izvanredni otkaz u slučaju ako je skrivljeno ponašanje zaposlenika povezano s teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa od strane zaposlenika, kao što su npr. odbijanje izvršenja ugovorenog rada, višestrukim kršenjem pravila rada, krivičnim djelima povezanim s radnim odnosom i dr. ili ako postoje neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Tuženik pravilno ističe da se u svakom konkretnom sporu moraju cijeniti okolnosti svakog konkretnog slučaja.

U ovom slučaju tuženik je pravna osoba koja je registrirana i obavlja poslove fizičke zaštite objekata svojih klijenata, pa po prirodi djelatnosti zaposlenici tuženika moraju ispunjavati visoke kriterije vezane uz specifičnu djelatnost pri čemu je pored valjanog ispunjavanja obveza potreban visok stupanj povjerenja između zaposlenika i poslodavca.

U ovom slučaju tužitelj je prema shvaćanju ovoga suda počinio tešku povredu radnih obveza time što je samovoljno sa kolegom mijenjao smjene i ispravljao objavljeni raspored smjenskog rada te time što je ignorirao upute poslodavca u vezi s postupanjem u slučaju uključivanja alarma na štićenom objektu tako što nije evidentirao uključivanje alarma korisnika L. T.. Kada se ima na umu utvrđenje nižestupanjskih sudova da je tužitelj neovlašteno pokrio kameru postavljenu u radnim prostorima tuženika, a što je samo po sebi povreda radne obveze, slijedi da je tužitelj svakom od nabrojanih radnji počinio tešku povredu radne obveze, a koja je s obzirom na specifičnu djelatnost tuženika dovela do gubitka povjerenja tuženika, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

Stoga je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 107 ZR, pa je slijedom iznijetih razloga valjalo prihvatiti reviziju tuženika te preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu po čl. 395. st. 1. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu, te zahtjev za vraćanje na sud i isplatu.

Tuženik je uspio u sporu pa je osnovan njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi parnične troškove primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženiku su priznati parnični troškovi za zastupanje po odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa) i to troškovi nagrade punomoćniku za sastav odgovora na tužbu po tar. broju 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 500,00 kuna, nagrade za zastupanje na šest ročišta po tar. broju 9. toč. 1. Tarife po 500,00 kuna svako, troškovi nagrade za sastav četiri podneska po tar. broju 8. toč. 1. Tarife, nagrade za sastav žalbe u iznosu od 3.842,75 kuna te za sastav revizije u iznosu od 4.687,50 kuna. Također su mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu, te na žalbu i reviziju, a što su bili opravdani troškovi i ukupno iznose 22.521,25 kuna.

U Zagrebu 29. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.