Croatian Supreme Court dismissed appeal on wrongful dismissal due to employee's unjustified absence. The court rejected claims of procedural error and misapplication of labor law. The decision upheld the employer's right to terminate for serious breach of duty.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling confirming the employer's right to terminate the employment contract. The appellant argued for reinstatement and back pay, claiming the employer failed to follow procedural rules and misapplied labor law regarding the 15-day notice period. The court found no procedural violations and ruled that the employee's unjustified absence constituted a serious breach justifying immediate termination, thereby upholding the dismissal.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Članak 107. stavak 2. Zakona o radu: The Supreme Court held that an appeal based on alleged procedural errors or misapplication of law is inadmissible if the lower courts provided sufficient reasoning and the facts clearly support the employer's decision to terminate for serious breach of duty.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 2341/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz S., zastupanog po punomoćniku E. S., odvjetniku u S., protiv tuženika I. B., vlasnika Obrta za prijevoz i usluge L.-A. L.-O., zastupanog po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-81/13 od 24. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-158/10 od 16. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 5. siječnja 2016.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto, a odbijen je i zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćene plaće u ukupnom iznosu od 288.696,05 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te od dospijeća i u visini kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojim je tužitelju otkazan ugovor o radu sklopljen između stranaka 16. srpnja 2007., a slijedom toga predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto, kao i zahtjev za isplatu plaće u spornom razdoblju nezaposlenosti.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj s tuženikom zasnovao radni odnos temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozača 16. srpnja 2007.,
- da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu navedenog ugovora o radu tužitelju dana 12. prosinca 2009. iz razloga što tužitelj nije dolazio na posao niti je opravdao svoj izostanak u razdoblju od 8. prosinca 2009. pa do 12. prosinca 2009.,
- da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju istome poslao tek 18. siječnja 2010., a koju odluku je tužitelj zaprimio 21. siječnja 2010.,
- da je tužitelj unutar zakonskog roka stavio zahtjev za zaštitu prava,
- da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće niti djeluje sindikalni povjerenik,
- da tužitelj zaista nije od 8. prosinca 2009. pa nadalje došao na posao i svoje radno mjesto.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši kako je tuženik u konkretnom slučaju zakonito donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sukladno čl. 107. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR), odnosno da je tuženik zaista neopravdano izostao s posla u razdoblju od 8. do 12. prosinca 2009. što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa slijedom čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.
Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći da postoji proturječnost između obrazloženja presude prvostupanjskog suda i sadržaja zapisnika o ročištu za glavnu raspravu od dana 1. lipnja 2011., a isto tako i da je drugostupanjska presuda nerazumljiva, jer iz obrazloženja iste nije razvidno od kada zapravo drugostupanjski sud smatra da je počeo teći prekluzivni rok za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu iz čl. 107. st. 2. ZR. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident u biti smatra da pobijana odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nije donesena unutar roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, odnosno da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju antidatirana obzirom da je ista tužitelju poslana tek 18. siječnja 2010., a istu je tužitelj zaprimio 21. siječnja 2010.
Suprotno navodima revidenta prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odnosno ne postoji proturječnost između obrazloženja prvostupanjske presude i stanja spisa, a isto tako je drugostupanjski sud naveo dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može u cijelosti zaključiti zbog čega drugostupanjski sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pogrešno revident navodi da je prvostupanjski sud naveo da bi tuženik tek 2. siječnja 2010. saznao za činjenicu na kojoj temelji odluku o izvanrednom otkazu, već naprotiv, prvostupanjski sud navodi kako je tuženik saznao tog dana da tužitelj nije dolazio na posao jer je smatrao da mu je odobren godišnji odmor u spornom razdoblju. Također je iz obrazloženja drugostupanjske odluke potpuno razvidno da taj sud prihvaća kako tužitelj je neopravdano izostao s posla u razdoblju od 8. do 12. prosinca 2009., pri čemu nije od značaja što taj sud smatra kako su pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR postojale sve do zadnjeg dana kada bi se tužitelj trebao vratiti na posao, odnosno od zadnjeg dana kada je prestalo izbivanje s posla. Slijedom navedenog ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je u postupku utvrđeno da je tuženik spornu odluku o otkazu ugovora o radu donio 12. prosinca 2009., a tužitelj navodima u reviziji ne dovodi u sumnju takav zaključak. Kod toga treba napomenuti tužitelju da u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR u prekluzivnom roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, ugovor o radu se može izvanredno otkazati, ali to ne znači da sama dostava odluke o otkazu ugovora o radu mora uslijediti u istom tom roku. Stoga sama činjenica što je tužitelj tek 21. siječnja 2010. zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sama po sebi ne znači da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena protekom prekluzivnog roka od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR. Stoga nisu osnovani navodi revidenta u svezi toga da je sporna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu antidatirana i da je tuženik spornu odluku donio protekom prekluzivnog roka iz čl. 107. st. 2. ZR.
Kako je tužitelj neosnovano izostao s posla u spornom razdoblju od 8. do 12. prosinca 2009., a to obzirom da mu u spornom razdoblju nije bio odobren godišnji odmor od strane tuženika, bile su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 107. st. 1. i 2. ZR za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu obzirom da se radi o neopravdanom izostanku radnika u trajanju od više dana što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i gdje nastavak radnog odnosa nije moguć. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 5. siječnja 2016.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.