Revr-51/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 51/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice A. C. iz O., koju zastupa punomoćnik R. V., odvjetnik u O., protiv tuženika B. V., vlasnika obrta ,,B." krojačko trgovačka djelatnost, V., kojeg zastupa punomoćnica A. K.-K. odvjetnica iz O., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-238/12-2 od 14. lipnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr- 162/11-7 od 4. listopada 2011., u sjednici održanoj 5. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice A. C., kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku je presudom poslovnog broja Pr-162/11-7 od 4. listopada 2011., presudio na slijedeći način:

„1. Utvrđuje se da je Odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2008., kojom je tuženik otkazao tužiteljici Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2006., nezakonita i nedopuštena.

II. Budući je radni odnos između tužitelja i tuženika postao nemoguć zbog poremećenih odnosa, radni odnos prestaje tužiteljici danom donošenja ove presude tj. 19. rujna 2011.

III. Tuženik je dužan tužiteljici na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplatiti iznos od sedam prosječnih mjesečnih plaća odnosno 18.214,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja tj. od 19. rujna 2011. do isplate.

IV. Tuženik se obvezuje priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa i po osnovi rada a osnovom Ugovora o radu od 1. prosinca 2006. i to počevši od 14. ožujka 2008. do 19. rujna 2011., kao i isplatiti tužitelju plaće u bruto iznosu za razdoblje od 14. ožujka 2008. do 19. rujna 2011. i to za ožujak 2008. iznos od 1.272,29 kn bruto, a za svaki naredni mjesec iznos od 2.850,69 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na svaku neisplaćenu plaću tekuću od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.510,00 kn, a sve to u roku od 8 dana.“

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-238/12-2 od 14. lipnja 2012., prihvatio žalbe tuženika kao osnovane, te je prvostupanjsku presudu preinačio tako da je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložio tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.842,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbe tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu te da tuženika obveže na plaćanje troškova revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Tužiteljica u reviziji neosnovano prigovara i ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka. Suprotno navodima revizije u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama.

Tužiteljica u reviziji ističe i revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski razlozi kojima se prigovara činjenicama utvrđenim pred nižestupanjskim sudovima, kao ni oni kojima se prigovara načinu na koji je drugostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica zaključio o postojanju drugih činjenica, nisu mogli biti ispitani u povodu predmetne revizije. Između ostalog, ovo se naročito odnosi na navode revizije kojima tužiteljica opravdava svoje ponašanje (koje je drugostupanjski sud kvalificirao kao tešku povredu ugovora o radu) navodeći kako je 14. ožujka 2008. došlo do sukoba i svađe tužiteljice s majkom tuženika, „koja je neovlašteno i nepotrebno boravila u poslovnim prostorijama, te neutemeljeno verbalno napadala tužiteljicu i na taj način je ometala u radu“, pa da je uslijed tog sukoba došlo i do sukoba s poslodavcem koji je "podržavao" svoju majku, što je kod tužiteljice uzrokovalo znatnu psihičku uznemirenost uslijed koje tužiteljica tada nije bila u stanju obavljati svoje poslove, te je morala potražiti liječničku pomoć. Činjenični prigovor predstavlja i revizijska tvrdnja o tome da tuženik - poslodavac pobijanu Odluku o otkazu „očito nije donio“ 14. ožujka 2008., jer je iz poštanske omotnice razvidno da je poslana tužiteljici tek 19. ožujka 2008., odnosno u vrijeme kada je tuženik znao za privremenu nesposobnost za rad tužiteljice. Dakle, osnovanost ovih navoda revizije zbog njihove činjenične naravi nije mogla biti ispitana u ovom revizijskom postupku, pa ne mogu ni utjecati na ocjenu pravilnosti primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju ukazuje tužiteljica. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o radu („Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, odnosno je li drugostupanjski sud postupanje tužiteljice pravilno svrstao pod osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje poslodavac, na temelju odredbe čl. 114. st. 1. ZR, može (izvanredno) otkazati ugovor o radu. Podredno, revizijom se dovodi u pitanje ovlaštenje suda da sam kvalificira otkaz ugovora o radu (kao izvanredan) suprotno onome kako ga je poslodavac imenovao (kao redovan).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica s tuženikom imala sklopljen ugovor o radu od 1. prosinca 2006., na neodređeno vrijeme, radi obavljanja poslova krojačice i šivačice;

- da je tuženik 14. ožujka 2008. donio odluku o otkazu ugovora o radu uz obrazloženje da radnica odbija raditi svoj osnovni posao i sama želi određivati što će i kako raditi;

- da je odluka o otkazu ugovora o radu napisana na tiskanici - obrascu odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu;

- da je tužiteljica bila zadužena za vođenje evidencije materijala propustila evidentirati jednu balu platna što je majka tuženika primijetila kao manjak;

- da je tužiteljica zbog toga 14. ožujka 2008. došla u verbalni sukob s majkom tuženika, pri čemu je vrlo burno reagirala,

- da je tuženik kao poslodavac došao u poslovni prostor na poziv tužiteljice i zatražio od nje da nastavi raditi - krojiti;

- da je izričito odbila raditi svoj osnovni posao zbog kojeg je sklopila ugovor o radu i da je pritom inzistirala na tome da će peglati;

- da je tražila da joj tuženik da otkaz što je tuženik odbijao i dalje zahtijevao od nje da nastavi krojiti;

- da se tužiteljica u poslovnim prostorijama zadržala do isteka stanke za užinu koju je iskoristila, a nakon toga napustila radno mjesto bez obrazloženja i nije se više vratila na posao;

- da je tužiteljica bila jedini krojač zaposlen kod tuženika i da bilo je neophodno iskrojiti neke stvari da bi se posao završio, pa su njen posao napravile ostale četiri zaposlene šivačice.

Polazeći od navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica svojim ponašanjem dana 14. ožujka 2008., počinila tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, time što je samovoljno odbila raditi radne zadatke zbog kojih je zasnovala ugovor o radu, te zbog toga što je nakon stanke za doručak bez obrazloženja napustila radno mjesto.

Prethodno treba naglasiti kako je i po pravnom shvaćanju ovoga suda za ocjenu valjanosti odluke o otkazu ugovora o radu nije odlučno kako je poslodavac nazvao odluku niti na kojem ju je formalnom obrascu dao. Pravno relevantan je sadržaj odluke o otkazu kao i činjenice na kojima je odluka utemeljena. Pravilan je stav drugostupanjskog suda kako pri tome nije bitno ako poslodavac pogrešno navede naslov odluke ili pak, ako odluku napiše na neodgovarajućem obrascu, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju.

Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac ima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog i l i ugovorenog otkaznog roka ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i l i neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Poslodavac je u ovom slučaju otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog toga što nije poštovala nalog poslodavca za obavljanje posla („odbila raditi svoj osnovni posao, za obavljanje kojega je i sklopljen ugovor o radu, te sama želi određivati što će i kako raditi“). Ovo ponašanje tužiteljice, uz uvažavanje svih okolnosti slučaja, i po ocjeni ovoga suda predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja opravdava izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

Kad radnik odbije raditi po nalogu poslodavca (krojiti da bi ostale četiri zaposlenice – šivačice mogle obaviti svoj posao u ukupnom procesu rada), a nakon toga samovoljno (bez odobrenja poslodavca) napusti radno mjesto, upravo je tim postupanjem počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Pritom nije potrebno da je takvo ponašanje radnika prouzročilo neku konkretnu štetu, jer ono samo po sebi dovodi do poremećaja u procesu rada. Stoga je opravdan zaključak suda i o tome da je posljedica takvog ponašanja tužiteljice gubitak poslodavčevog povjerenja u nju, zbog čega nastavak radnog odnosa nije moguć.

Kako iz sadržaja provedenih dokaza ne proizlazi postojanje kakvih ozbiljnih razloga za odbijanje tužiteljice da nastavi raditi svoj posao, to ovaj sud prihvaća i razloge zbog kojih je drugostupanjski sud otklonio opravdanje tužiteljice da obavlja svoj posao (krojenja) po nalogu poslodavca. I po mišljenju ovoga suda opravdanje tužiteljice da je nakon verbalnog sukoba bila uzrujana te nije mogla obavljati svoj posao krojačice zbog čega je bila spremna raditi na glačanju kao manje odgovornom poslu koji ne može izazvati štetu tuženiku, nije odlučno za ocjenu zakonitosti i dopustivosti otkaza ugovora o radu zbog toga što se tužiteljica sama dovela u stanje uzrujanosti i unatoč nagovaranju i poslodavca i drugih zaposlenica održavala u tom stanju.

Slijedom navedenog ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao opravdane razloge za (izvanredni) otkaz ugovora o radu tužiteljici i zbog toga smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 114. ZR. S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužiteljica u predmetnoj reviziji valjalo je njenu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP.

Zagreb, 5. studenoga 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.