Appeal dismissed; new Criminal Law does not retroactively allow combining sentences if first instance court lacked conditions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the prisoner's appeal against a lower court's refusal to impose a combined sentence. The prisoner argued that the new Criminal Law, effective in 1998, allowed for longer sentences and thus justified combining two prior judgments totaling over 30 years. The court held that the first instance court correctly determined no conditions existed for combining the penalties at the time of judgment. Consequently, the new law's provisions could not be applied retroactively to alter the first instance decision.
Legislator headnote
AI generatedčl. 409. st. 1. ZKP; čl. 3. Kaznenog zakona: The new Criminal Law cannot be applied retroactively to allow the combination of sentences if the first instance court found no conditions met at the time of judgment, even if the new law permits longer terms.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-887/01-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. A. R., zbog kaznenog djela iz čl. 83. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 5. listopada 2001. godine broj K-19/88. (Kv-301/01), u sjednici održanoj 4. rujna 2003. godine,
r i j e š i o j e:
Žalba os. A. R. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 409. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP), odbačen je zahtjev os. A. R. da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora, koji je podnio, jer su mu dvjema presudama izrečene dvije kazne.
Protiv tog rješenja žali se os. A. R. osobno, s prijedlogom da se isto rješenje preinači i da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pismenom prijedlogu, stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
Osuđenik u žalbi ističe, da je presudom Okružnog suda u Rijeci od 27. lipnja 1988. godine broj K-19/88. koja je preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. svibnja 1990. godine broj I Kž-985/88. osuđen zbog kaznenih djela iz čl. 83. st. 1. KZRH i čl. 35. st. 2 toč. 4. KZRH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, te mu je ta kazna snižena zakonom o općoj amnestiji na jedanaest godina i tri mjeseca zatvora. Osim toga, presudom Okružnog suda u Rijeci od 12. listopada 1992. godine broj K- 53/92. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. siječnja 1993. godine broj I Kž-1027/92. osuđen je zbog kaznenih djela iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZRH i čl. 87. st. 3. KZRH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina. Prilikom odmjeravanja kazne, u presudi broj K-53/92., nisu primijenjene odredbe čl. 49. st. 1. OKZRH o izricanju jedinstvene kazne s obrazloženjem da se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, jer se u to vrijeme nije mogla izreći kazna zatvora u trajanju duljem od dvadeset godina. Osuđenik smatra da je ta zapreka, za izricanjem jedinstvene kazne, stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona (1. siječanj 1998. godine) nestala, jer isti zakon predviđa kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset godina, a zbroj njegovih kazni iznosi trideset jednu godinu i tri mjeseca zatvora.
Suprotno navodima žalbe, ovaj sud smatra, da je sud prvog stupnja pravilno odlučio da, u konkretnom slučaju, nema uvjeta za objedinjavanje kazne osuđeniku.
Naime, činjenica da je, nakon pravomoćnosti presuda, kojima je osuđen osuđenik, stupio na snagu novi Kazneni zakon, koji za najteže i najpogibeljnije oblike teških kaznenih djela propisuje kaznu zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset godina, nije od utjecaja na odluku prvostupanjskog suda o objedinjavanju kazne osuđeniku, jer se upravo zbog navedene činjenice, isti ne ukazuje blažim za osuđenika u smislu čl. 3. Kaznenog zakona (ranije je OKZRH predviđao da se za najteže oblike kaznenih djela može izreći kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina), te se zbog toga ne može primijeniti.
Slijedom izloženog, riješeno je kao u izreci, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP.
U Zagrebu, 4. rujna 2003. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Jasmina Dolmagić, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.