Legislator Case Law & Legislation
Rev-1335/1992-2 AI generated

Court dismissed appeal claiming interest calculation error, ruling delay in delivery triggers different statutory interest rules.

Case Number Rev-1335/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court's judgment rejecting a claim for interest on a prepaid car purchase price. The appellant argued that interest should be calculated under the Obligations Act for late payment, while the court found the seller was not in default of payment but delayed delivery of the vehicle. Consequently, the court applied the Commercial Code, which governs interest for delayed delivery of goods, and rejected the claim for statutory interest under the Obligations Act.

Legislator headnote

AI generated

čl. 16. st. 3. ZOP; čl. 277. ZOO; čl. 153. st. 3. ZPP; čl. 393. ZPP: When a seller delays the delivery of goods rather than failing to pay a monetary sum, the buyer's claim for interest is governed by the Commercial Code regarding delayed delivery, not the Obligations Act regarding late payment of debts.

Keywords

AI generated
delayed delivery of goods statutory interest calculation Commercial Code provisions Obligations Act distinction prepaid purchase price commercial transaction interest appellate review dismissal

Cited Legislation

AI generated
čl. 16. st. 3. ZOP
čl. 277. ZOO
Dakle,u slučaju docnje dužnika sa ispunjenjem neke novčane obveze vjerovnik ima pravo na zatezne kamate obračunate temeljem čl. 277. ZOO.
čl. 153. st. 3. ZPP
čl. 393. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj:Rev 1335/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Stanislava Plazonić i Augusta Husinec, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. N. iz V., zastupanog po F. E., odvjetniku iz S., protiv tužene Z. a. Z., zastupan po M. G., odvjetniku iz Z. i umješača na strani tuženog J. K., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 21. siječnja 1992. br. Gž-10405/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26.ožujka 1991. br. P-5076/90, u sjednici održanoj dana 30. rujna 1992.godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom na isplatu 101,50 dinara sa zakonskim zateznim kamatama te zatraženim troškovima spora. Naprotiv obvezan je da tuženom isplati parnične troškove u iznosu od 1.800 dinara.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužitelja i presudu suda prvog stupnja potvrdio.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene revizijske razloge tužitelj upućuje na navode žalbe, posebno naglašavajući kako je potpuno sporedno da li sud. obračun kamata vrši po čl. 277. Zakona o obveznim odnosima ili pak po čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja OUR-a; da tužitelj utuženje temelji na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka J. C., angažiranog po tužitelju prije pokretanja spora, pa ako je tuženi osporio nalaz i mišljenje tog vještaka da je upravo tuženi trebao tražiti drugo vještačenje. Ovo posebno s obzirom na rješenje suda od 4. X 1990. Smatra nadalje revizija da odbijanje plaćanja predujma za novo vještačenje ne opravdava i odluku suda o odbijanju tužbenog zahtjeva.

Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio od tuženog isplatu 1,015.175 dinara (101 HRD) sa zakonskom zateznom kamatom od tužbe do isplate. Tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je obrazlagao činjenicom da je sa tuženim zaključio ugovor o prodaji osobnog automobila, da je unaprijed platio kupoprodajnu cijenu (dana 15. IX 1988. godine), da mu vozilo, nije bilo isporučeno u ugovorenom roku (15. XII 1988.) već tek 5. I 1989. Smatra da mu na uplaćenu cijenu pripadaju temeljem odredbe čl. 324. st. 1. i .2. Zakona o obveznim odnosima kamate obračunate po 61.277 st. 1. Zakona o obveznim odnosima što da predstavlja utuženu novčanu vrijednost.

Tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka J. C. angažiranog po tužitelju prije spora.

S obzirom da je riječ o zahtjevu za isplatu kamata na unaprijed uvjetovanu i plaćenu cijenu za kupljeni osobni automobil temeljem ugovora iz 1988.godine jer prodavalac nakon isporuke robe pri konačnom obračunu nije priznao odnosno obračunao tužitelju (kupcu) odgovarajuće kamate na uplaćeni iznos kupcu u toj činjeničnoj situaciji pripadaju odgovarajuće tzv. zakonske kamate utvrđene u čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja organizacije udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta (dalje: ZOP).

Odgovarajućim kamatama u smislu čl. 16. st. 3. ZOP- a razumijeva se kamata koja bi u času obračuna između kupca i prodavaoca pripadala kupcu da je uplaćeni iznos sredstava uložio kod banke i to do tri mjeseca kamate utvrđene na sredstva po viđenju, a preko tri mjeseca kamate utvrđene na oročena sredstva srazmjerno dužini vremena od časa uplate do časa isporuke robe.

Odredbom čl. 277. zakona o obveznim odnosima koji je kao propis Republike Hrvatske preuzet na temelju čl.1. Zakona o obveznim odnosima, međutim, regulirano je pitanje zateznih kamata koje je u obvezi platiti dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pri čemu je dužnik pored glavnice dužan platiti i zatezne kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge utvrđene preko godinu dana bez posebne namjene (prema dikciji čl. 277. st. 1. ZOO u vrijeme nastanka obvezno-pravnog odnosa stranaka). Dakle,u slučaju docnje dužnika sa ispunjenjem neke novčane obveze vjerovnik ima pravo na zatezne kamate obračunate temeljem čl. 277. ZOO. U konkretnom slučaju, međutim, tuženi - prodavatelj prema tužitelju kupcu nije bio u zakašnjenju s plaćanjem novčane obveze već u ugovorenom roku nije isporučio stvar (predao kupcu osobni automobil). Dakle, kasnio je sa predajom pokretne stvari.

Stoga je bez osnova tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu kamate obračunatu upravo na temelju čl. 277. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, prigovor revizije o irelevantnosti pitanja obračuna kamata nije osnovan. Ovo zato jer kamatna stopa a i

;

način obračuna kamata nisu istovjetni u primjeni čl. 16. ZOP- a i čl. 277. ZOO, što nužno dovodi i do drugačijeg rezultata.

Radi utvrđivanja odlučnih činjenica - ukupne visine novčane svote koja pripada tužitelju na temelju obračunatih tzv. zakonskih kamata, sud je na prijedlog tužitelja odredio da se provede vještačenje po knjigovodstvenom vještaku (list 22 spisa). U tom rješenju je doduše pogrešno naveden predmet vještačenja. Međutim, na ročištu od 26. III 1991.godine na kojem je osobno bio prisutan tužitelj upozoren je na potrebu provođenja financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine pripadajućih kamata obračunatih po čl. 16. ZOP-a. Tužitelj je izričito izjavio da neće platiti predujam.

Odredbom čl. 153. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji je kao propis Republike Hrvatske preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku propisano je da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud s obzirom na sve okolnosti po svom uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

Kada je stoga sud u gore navedenoj procesnoj situaciji odustao od izvođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem nije povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku, a kako tužitelj nije uspio dokazati osnovanost istaknutog zahtjeva, što međutim nije i učinak počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka proizlazi da je sud s osnovom odbio tužbeni zahtjev i da prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije osnovan (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 30. rujna 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.