Gž-2/1998 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U KOPRIVNICI

Broj: Gž-2/98-2.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, te Damira Ronića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz K., zastupane po pun. L. J.-P., odvj. u K., protiv tuženika S. B. iz K., kojega zastupa pun. mr. M. M., odvj. u K. i A. d.o.o. B., zastupane po pun. M. C., odvj. u B., radi plateža 9.925,34 kn, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj P.401/96-29 od 13. svibnja 1997. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 1998. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana a prvostupanjska presuda od 13. svibnja 1997. godine broj P.401/96-29. s e p o t v r đ u j e.

Trošak odgovora na žalbu se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici A. d.o.o. B. da plati tužiteljici iznos od 9.925,34 kn sa zakonskom zatzenom kamatom od 5. srpnja 1996. godine pa do plateža te naknadi parnični trošak u iznosu od 4.880,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 1997. godine do plateža dok je sa identičnim tužbenim zahtjevom prema tuženiku S.B. tužiteljica odbijena.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužiteljica i to u dijelu u kojem je odbijena s tužbenim zahtjevom prema tuženiku S.B. Žalbu podnosi iz svih razloga navedenih u čl. 353. ZPP-a i predlaže da drugostupanjski sud njenu žalbu uvaži te preinači prvostupanjsku presudu tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice ili da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem poriče navode žalbe te predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužiteljice odbije a prvostupanjsku presudu potvrdi.

Žalba tužiteljice nije osnovana.

Tužiteljica u žalbi iznosi i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali ne navodi u čemu bi se sastojala ta bina povreda. Zbog toga je u odnosu na ovaj žalbeni razog ovaj sud ispitivao prvostupanjsku presudu samo u odnosu na

Broj: Gž-2/98-2.

bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a). Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio kakvu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni navod nije osnovan.

Prvostupanjski sud je također tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku S.B. odbio.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica sa tuženikom imala zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija a koji ugovor je zaključen 28. siječnja 1992. godine i prema kojem ugovoru je tuženik kao zakupoprimac uzeo u zakup poslovne prostorije, vlasništvo tužiteljice, a koje se poslovne prostorije nalaze u kući tužiteljice. S obzirom na vrijeme kada je taj ugovor sklopljen, zakup poslovnog prostora svojim odredbama regulirao je Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama. Prema odredbi čl. 39. istoga Zakona, zakupac može dio zakupljenih poslovnih prostorija dati u podzakup drugome ukoliko to nije ugovorom isključeno. Uvidom u citirani ugovor pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije isključeno da tuženik kao zakupac može poslovne prostorije dati u podzakup, pa sama činjenica što je tuženik poslovne prostorije dao u podzakup nije od utjecaja na zahtjev tužiteljice prema tuženiku. Kod toga nije od utjecaja niti eventualno protivljenje tužiteljice da se predmetne prostorije daju u podzakup jer to protivljenje više ne utječe na mogućnost davanja poslovnih prostorija u podzakup jer je to protivljenje moralo biti navedeno već u ugovoru o zakupu.

Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio daje obveznik plaćanja električne energije za predmetne poslovne prostorije bio II. tuženik A. d.o.o. B. na koju je kod Hrvatske elektroprivrede bilo upisano električno brojilo pa je upravo II. tužena kod Hrvatske elektroprivrede bila evidentirana kao dužnik za utrošenu a nenaplaćenu električnu eneregiju.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je doista tužiteljica platila dug za utrošenu a nenaplaćenu električnu energiju u utuženom iznosu, ali je pri tom pravilno utvrdila da zbog tog tužiteljica ne može tražiti od tuženika S.B. povrat tog iznosa. Naime, plaćajući utrošenu a nenaplaćenu struju za koju je obveznik bio II. tuženik A. d.o.o. B. tužiteljica je učinila kakav izdatak ili nešto drugo što je netko drugi po zakonu bio dužan učiniti, pa povrat takvog izdatka tužiteljica prema odredbi čl. 218. Zakona o obveznim odnosima ima pravo zahtijevati od onoga umjesto kojega je takav izdatak učinila. Taj izdatak nesporno je tužiteljica učinila umjesto tužene A. d.o.o. B. jer je upravo ona bila dužna platiti utuženi iznos i upravo je ona bila obveznik prema Hrvatskoj elektroprivredi za utrošenu struju u poslovnom prostoru. Pri tome, po ocjeni ovoga suda, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da to nije bila obveza I. tuženika i da on nije bio dužan vratiti tužiteljici izdatak za električnu energiju već da je za to obvezan samo II. tuženik.

Po ocjeni ovoga suda, I. tuženik bi bio obvezan tužiteljici naknaditi kakvu štetu koja bi proistekla tužiteljici zbog učinjenog podzakupa od strane I. tuženika, no međutim, utuženi iznos ne predstavlja štetu tužiteljici s naslova ugovora o zakupu već se radi o izdatku kojeg je tužiteljica podmirla umjesto II. tuženika a koji izdatak je II. tuženik po zakonu bio dužan učiniti. Kako tužiteljica zbog neplaćene električne energije nije mogla iznajmiti lokal trećoj osobi, taj iznos izgubljene dobiti zbog nemogućnosti iznajmljivanja lokala bi tužiteljici predstavljao štetu prouzročenu ugovorom o zakupu i podzakupu, i samo tada bi tužiteljica od I. tuženika mogla tražiti naknadu štete dok ovaj utuženi iznos ne proizlazi iz ugovora o zakupu i to iz razloga što prema odredbi čl. 36. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama taj trošak predstavlja trošak tuženika kao zakupca i samo ukoliko je taj trošak uračunat u zakupninu, tuženik bi ga bio dužan plaćati direktno tužiteljici.

Radi svega naprijed navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je obveznik prema tužiteljici samo II. tužena a ne i I. tuženi te je pravilno primijenio i materijalno pravo iz čl. 218. Zakona o obveznim odnosima, iako se ne poziva na taj propis, kada je odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom prema I. tuženiku S.B.

Zbog toga je žalbu tužiteljice vajalo odbiti kao neosnovanu a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Trošak odgovora na žalbu nije dosuđen jer nije bio nužan za vođenje ove parnice.

U Koprivnici, 26. veljače 1998. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Veljko Kučeković v.r.