Pž-3055/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

16 Pž-3055/2015-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, OIB ..., Z., protiv tuženika T. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 952.952,52 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5398/2008 od 17. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 19. srpnja 2018.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5398/2008 od 17. ožujka 2015. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5398/2008 od 17. ožujka 2015. u točki III. izreke.

Obrazloženje

Presudom poslovni broj P-5398/2008 od 17. ožujka 2015. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik plati iznos od 952.952,52 kn sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnica (točka I. izreke), naložio je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 61.857,50 kn sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2015. do isplate (točka II. izreke), te je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 53.480,00 kn (točka III. izreke).

Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor iscrpljene svote osiguranja. Sud je iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka utvrdio da je izvršenim isplatama oštećenim osobama već iscrpljena ugovorena svota osiguranja i da je isplatom iznosa od 185.313.170 HRD po pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7996/00 od 22. svibnja 2007. tuženik već isplatio tužitelju veći iznos od ugovorenog iznosa osigurane svote. S obzirom na to da je ugovorena svota osiguranja iscrpljena sud je zaključio da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je zasnovao na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu ukine ili preinači. U žalbi je, u bitnom, naveo da se pobijana presuda ne može ispitati ukazujući time na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je prekoračen limit osiguranja jer, prema tužiteljevom shvaćanju, takav zaključak ne proizlazi iz provedenog vještačenja.

Protiv točke III. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga te je predložio presudu u pobijanom dijelu preinačiti uz naknadu troška žalbe u iznosu od 3.342,50 kn. U žalbi je, u bitnom, naveo kako smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženiku priznati troškove postupka koji se odnose na sastav podnesaka od 23. srpnja 2009., 17. svibnja 2012., 10. kolovoza 2012. te 22. veljače 2013. Osim toga smatra da je sud neosnovano tuženiku dosudio za trošak sastava podneska od 5. ožujka 2014. iznos od 500,00 kn uvećano za PDV umjesto pune naknade propisane Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12).

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i u skladu sa zakonom.

U postupku donošenja pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, pa tako niti one iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u žalbi istaknuvši da se presuda ne može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i zakonite razloge o odlučnim činjenicama, za ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Osim toga, ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev za isplatu razmjernog iznosa obiteljske mirovine koju je tužitelj u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. listopada 2008. isplatio djeci svog pokojnog osiguranika D. R. u iznosu od 394.633,53 kn po osnovi obiteljske mirovine te razmjerni iznos obiteljske mirovine u kapitaliziranom (jednokratnom) iznosu od 558.318,99 za razdoblje od 1. studenog 2008., dakle ukupno iznos od 952.952,52 kn.

Među strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je osiguranik tužitelja D. R. smrtno nastradao u prometnoj nezgodi koju je 5. listopada 1991. skrivio M. P., upravljajući vozilom osiguranim kod tužitelja,

- da je osiguranik tuženika pravomoćno proglašen krivim za tu nezgodu,

- da je tužitelj na temelju predmetnog štetnog događaja supruzi i djeci pokojnog osiguranika priznao pravo na obiteljsku mirovinu te ju isplaćivao od 5. listopada 1991.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7996/00 naloženo ovdje tuženiku da ovdje tužitelju isplati iznos od 185.313,17 kn sa zateznim kamatama,

- da je tuženik s osnove predmetnog štetnog događaja već isplaćivao naknadu štete te da je postojalo više oštećenih kojim je šteta isplaćena.

No, između stranaka je sporno je li iscrpljen limit osiguranja, visina štete te je li nastupila zastara predmetnog potraživanja.

Prvostupanjski sud je zbog prigovora tuženika da je iscrpljena svota osiguranja zbog dosadašnjih isplata iz ovog štetnog događaja te radi utvrđenja visine isplaćenih mirovina u periodu od 1. ožujka 2004. do 31. listopada 2008. kao i visine kapitaliziranog iznosa mirovine izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije mr. sc. I. T. od 23. srpnja 2014. (list 159. - 168. spisa), koji je prvostupanjski sud prihvatio jer je stručan, obrazložen i u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu, a kojemu ni parnične stranke nisu prigovorile, proizlazi da je ukupna šteta svih oštećenih po predmetnoj polici iznosila 211.539.669,56 HRD, a da je po predmetnoj polici limit osiguranja 2.000.000 HRD ili 4.000,000 HRD. S obzirom na to da u konkretnom slučaju ima više oštećenika iz istog štetnog događaja vještak je utvrdio da svakom pripada razmjerni dio naknade iz osiguranja koji je za svakog oštećenika iznosio 0,95%, ako je svota osiguranja po polici 2.000,00 HRD ili 1,89%, ako je svota osiguranja po polici 4.000,00 HRD. Stoga je zaključio da su unutar svote osiguranja iznosi štete tužitelja pri čemu je tuženik tužitelju već isplatio iznos od 185.313.170 HRD pa je tužitelj u cijelosti namiren.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda materijalna šteta se uzima u iznosu u kojem je nastala, dok se nematerijalna šteta utvrđuje prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja, s tim da ukoliko je riječ o materijalnoj šteti u obliku novčane rente (bilo po osnovi izgubljene zarade ili/i po osnovi tuđe pomoći i njege) visina štete utvrđuje se kapitaliziranjem rente prema kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Ako postoji više oštećenika iz istog štetnog događaja, svakom od njih pripada razmjeran dio naknade iz osiguranja, ali tako da zbroj svih tih razmjernih iznosa ne prijeđe limit obveze osiguranja. Iznos kamata i troškovi postupka ne uzimaju se u obzir prilikom izračuna iscrpljenosti svote osiguranja.

S obzirom na to da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka u dijelu u kojem je vještak utvrdio materijalnu štetu u iznosima u kojima je nastala, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor iscrpljene svote osiguranja te zaključio da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa. Pritom je prvostupanjski sud propustio, suprotno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, u obrazloženju pobijane presude navesti materijalno pravni propis (čl. 965. ZOO-a) iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu obveze isplate glavnog duga (ugovoreni iznos osigurane svote), a koji utvrđuje pravo oštećene osobe da može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Međutim, taj propust prvostupanjskog suda ne čini pobijanu odluku nezakonitom, jer iz smisla obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud odluku o tužbenom zahtjevu zasnovao na ovom propisu.

Neosnovano tužitelj smatra da je tuženik bio dužan razmjerno smanjiti prava oštećenih jer je znao da iz predmetnog štetnog događaja ima više oštećenih.

Naime, odredbom čl. 965. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.

Prema tome, opseg naknade štete kod osiguranja od odgovornosti (kao u konkretnom slučaju) je ograničen najviše do iznosa osigurane svote po štetnom događaju, bez obzira na to koliko ima oštećenika u tom štetnom događaju. Stoga je pogrešno tužiteljevo shvaćanje prema kojem bi tužitelj i nakon iscrpljenja svote osiguranja imao pravo na naknadu štete.

Pogrešno tužitelj smatra da je vještak izradio nalaz i mišljenje koje nije bilo u okviru zadataka koje mu je sud naložio metodom koju stranke nisu usuglasile. Naime, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka koje je izrađeno u skladu sa zauzetim pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem se materijalna šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a koje prihvaća i ovaj sud.

Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) i Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), a prvostupanjski je sud podrobno obrazložio koje je troškove priznao tuženiku.

Pogrešno tuženik smatra da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati nagradu koja se odnosi na sastav podnesaka od 23. srpnja 2009., 17. svibnja 2012., 10. kolovoza 2012. te 22. veljače 2013. te iznos pune nagrade za trošak sastava podneska od 5. ožujka 2014. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda o razlozima radi kojih tuženiku nije priznat parnični trošak u iznosu od 53.480,00 kn pa se tuženika, sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 19. srpnja 2018.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać, v.r.