I Kž-885/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 885/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. R. i dr., zbog kaznenog djela otmice, iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika P. R. i U. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 2. ožujka 2009. broj K-77/07-182, u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2010. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. P. R. i U. L. kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Osijeku proglasio krivima optuženike P. R., R. M., Z. N. i U. L. zbog kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ) za koja im je, temeljem čl. 125. st. 2. KZ-a izrekao kazne zatvora i to opt. R. P. u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, opt. R. M. u trajanju od jedne godine, opt. Z. N. u trajanju od jedne godine i opt. U. L. uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b) KZ-a u trajanju od pet mjeseci. Na ove kazne sud je svim optuženicima primijenio temeljem čl. 67. st. 2. i 5. KZ-a uvjetnu osudu tako da je izvršenje izrečenih kazni optuženiku P. R. odgodio na rok od četiri godine, opt. R. M. i opt. Z. N. na vrijeme od tri godine, a opt. U. L. na vrijeme od dvije godine, pod uvjetom da u navedenim rokovima ne počine nova kaznena djela.

I Kž 885/09-3

Temeljem čl. 63. KZ-a sud je optuženicima u izrečene kazne uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. P. R. od 14. ožujka do 22. ožujka 1999., opt. R. M. od 14. ožujka do 22. ožujka 1999., opt. Z. N. od 14. ožujka do 22. ožujka 1999. i od 8. studenog do 22. studenog 2004.

Temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP) sud je oštećenika G. Đ. sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a sud je optuženike P. R. i R. M. oslobodio dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka, a temeljem čl. 122. st. 3. ZKP-a optuženike Z. N. i U. L. obavezao je da na ime troškova postupka plate svaki po 1.000,00 kn paušala.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženik P. R. putem svoga branitelja A. Č. i opt. U. L. putem branitelja Z. D., odvjetnika iz O.. Optuženik R. pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga sud oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a opt. L. pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovan Šantek u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-1857/09, od 23. prosinca 2009., predložio je da se odbiju žalbe obojice optuženika i potvrdi pobijana presuda, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pri čemu opt. P. R. tvrdi da je pobijana presuda „nerazumljiva u bitnome i kontradiktorna sama sebi“ te da sud nije „adekvatno obrazložio relevantne činjenice“ što u žalbi uopće nije obrazložio, dok opt. U. L. tvrdi da su izreka presude i obrazloženje proturječni u odnosu na odlučnu činjenicu jesu li optuženici djelovali po prethodnom dogovoru da ograniče slobodu kretanja ošt. G. Đ. s obzirom da se u opisu izreke presude to tvrdi, dok se u obrazloženju navodi da je G. Đ. dobrovoljno krenuo od kuće s njim i opt. P. R..

Točna je tvrdnja žalitelja L. da je tijekom postupka utvrđeno da je oštećenik bez ikakve fizičke prisile ušao u automobil žalitelja L.. Međutim, zaključak da su optuženici postupali dogovorno i zajednički da ošt. Đ. ograniče slobodu kretanja i prisile ga da im on ili njegovi roditelji predaju 3.000,00 DEM sud prvog stupnja ne obrazlaže navodom o načinu na koji je oštećenik ušao u automobil optuženika R., već svim drugim radnjama koje su žalitelji i optuženici R. M. i Z. N. poduzeli od trenutka kada je G. Đ. dovezen tijekom poslijepodneva u krčmu „Č. m.“ pa do trenutka dolaska policije oko 21,00 sat, što je sve detaljno obrazloženo

I Kž 885/09-3

na str. 11 i 12 presude, pa u odnosu na tu okolnost izreka i obrazloženje presude nisu proturječni.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa ni onu iz toč. 11. st. 1. čl. 367., na koju u svojoj žalbi upućuje opt. R., jer presuda sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, a sadržaj provedenih dokaza interpretiran je u skladu sa sadržajem kako on proizlazi iz sudskih zapisnika i drugih provedenih dokaza.

Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju obojica žalitelja prigovaraju zaključcima suda prvog stupnja o tome da su oni na prijevaran način namamili ošt. Đ. da krene s njima i da su prema njemu primijenili u bilo kojem trenutku silu ili prijetnju kao i da su postupali dogovorno. Analizirajući provedene dokaze na drugačiji način nego što to čini sud prvog stupnja, žalitelji zaključuju da nema dokaza da su počinili kazneno djelo za koje ih je sud pobijanom presudom proglasio krivim.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja u ponovljenom postupku temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i međusobno ih uspoređujući, pri čemu je vodio računa i o svim okolnostima na koje mu je ukazano u ukidnoj odluci ovog suda broj I-Kž-876/06-5 od 10. srpnja 2007., te je pravilno zaključio da su žalitelji, zajedno sa optuženicima R. M. i Z. N., počinili kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a, o čemu je u presudi na str. 10 – 12 naveo jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Tvrdnju da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim opt. R. temelji na okolnosti da je oštećenik dobrovoljno ušao u automobil, a u žalbi ponavlja obranu da nije oštećenika obmanuo da su mu osobe iz B. donijele novac, dok svjesno prelazi preko niza okolnosti koje je sud prvog stupnja utvrdio i iz kojih je s pravom zaključio da je obrana optuženika koju je iznio tijekom postupka i na koju se poziva u žalbi, neprihvatljiva.

Ocjenjujući s jedne strane obranu opt. R., a s druge iskaz ošt. G. Đ. sud pravilno polazi od nespornih činjenica da je oštećenik otišao sa žaliteljem od kuće oko 16,30 sati i da se nalazio s njim u krčmi „Č. m.“ do 21,00 sat kada su došli djelatnici policije, da kroz to vrijeme od pet sati i trideset minuta nisu došli ljudi iz B. koji su navodno trebali oštećeniku vratiti novac, niti su s njim došli u bilo kakav kontakt, da je oštećeni kroz to vrijeme dva puta nazivao roditelje i molio ih da pronađu 3.000,00 DEM i predaju osobama koje će po novac doći, jer da mu je život ugrožen, radi čega je njegov otac tražio pomoć policije, da oštećenik nije nikome bio dužan 3.000,00 DEM i da je policija od žalitelja R. oduzela pištolj marke „Crvena zastava“ call 7,65 mm koji u iskazu spominje oštećenik. Kod takvog stanja stvari potpuno je pravilno sud utvrdio da je upravo iskaz oštećenika uvjerljiv i na tom iskazu temeljio zaključak da su obojica žalitelja postupali na način opisan u izreci presude, dakle da su u namjeri da dođu do 3.000,00 DEM oduzeli G. Đ. slobodu kretanja i uz prijetnju da će ga teško tjelesne povrijediti tako da će mu odbiti jedini bubreg koji mu je, nakon zakazivanja njegovih bubrega, transplantiran, s ciljem da njega i njegove roditelje prisile da im predaju 3.000,00 DEM.

I Kž 885/09-3

To utvrđenje suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe opt. R. o tome da je oštećenik dobrovoljno krenuo s njim i žaliteljem U. L., jer sud utvrđuje da je sloboda kretanja oštećenika oduzeta nakon što su ga doveli u krčmu „Č. m.“ na način da je stalno bio pod kontrolom nekog od optuženika i za vrijeme boravka u objektu a i prilikom odlaska do telefonske govornice, a pogotovo postupkom opt. R. koji je u ruci držao pištolj „i njime stalno štreckao u prazno“ kako to tvrdi oštećenik, radi čega je bio u strahu. Utvrđene činjenice nisu dovedene u sumnju niti tvrdnjom žalitelja U. L. da je on ranije otišao iz ugostiteljskog objekta „Č. m.“, kod nesporne činjenice da je on već prethodnog dana u više navrata telefonski pozivao oštećenika, da je kritičnog dana išao sa opt. R. po njega i bio s njim u društvu i dok su im se u krčmi pridružili optuženici R. M. i Z. N., da je bio prisutan i kada je oštećenik na zahtjev optuženika R. i M. prvi puta nazivao roditelje i tražio da na ime nepostojećeg duga predaju osobi koja će do njih doći 3.000,00 DEM, pri čemu je, kao što navodi oštećenik „bilo nešto malo guranja“ od strane optuženika R. i M.. Konačno, nesporno je da je na zahtjev opt. R. i oštećenik ušao u vozilo kada je R. vozio kući žalitelja U. L., pa stoga žalbena tvrdnja da se iz provedenih dokaza može zaključiti da je on sa opt. R. samo „otišao do kuće oštećenika i vratio se u gostionicu i ništa više“ nije prihvatljiva.

Ovaj sud utvrđuje da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti obojice žalitelja pravilno utvrđeno, i da je sud na pravilno utvrđene činjenice pravilno primijenio zakon kada je radnje koje su obojica poduzeli pravno označio kao kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a.

Kako žalitelj U. L. nije obrazložio žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, a žalitelj P. R. ju veže isključivo uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ovaj je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio na štetu optuženika niti jednu povredu kaznenog zakona koja je propisana u čl. 368. ZKP-a.

Žalitelj P. R. nije obrazložio žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o kaznenoj sankciji, dok žalitelj U. L. u tom dijelu ne pobija presudu, ali kako žalbe optuženika podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona prema odredbi čl. 382. ZKP-a sadrže i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, ovaj je sud i u tom dijelu ispitao pobijanu presudu, te je ocijenio da izrečene kaznene sankcije žaliteljima nisu prestroge.

Opt. R., koji je idejni začetnik izvršenja ovog kaznenog djela, sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, dakle kaznu koja je tek nešto veća od zakonom zapriječenog minimuma za ovo kazneno djelo, dok je žalitelju U. L. izrekao kaznu primjenom propisa o ublažavanju kazne. Na obje kazne sud je optuženicima primijenio uvjetnu osudu, tako da je opt. R. odgodio izvršenje kazne na rok od četiri godine, a opt. L. na rok od dvije godine.

Obzirom na okolnosti pod kojima je ovo djelo počinjeno, pri čemu je oštećeniku više sati oduzeta sloboda kretanja, a optuženici su uporno nastojali doći do iznosa od 3.000,00 DEM i da je oštećenik oslobođen intervencijom policije, ovaj sud ocjenjuje da i pored utvrđenih olakotnih okolnosti koje su navedene u pobijanoj presudi ni izrečene kazne žaliteljima, a ni primijenjen rok kušnje nisu prestrogi, već predstavljaju adekvatnu mjeru a svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a. prijekora kojim se može postići opć

I Kž 885/09-3

Iz naprijed iznesenih razloga trebalo je odbiti žalbe obojice optuženika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, radi čega je presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 12. siječnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.