Revr-1328/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz O., kojega zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ogulinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1519/2011-2 od 15. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-145/10-17 od 11. ožujka 2011., u sjednici održanoj 6. rujna 2016.,
Legislator headnote
AI generatedRevr-1328/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Predlaže preinačiti ili ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1328/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz O., kojega zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ogulinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1519/2011-2 od 15. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-145/10-17 od 11. ožujka 2011., u sjednici održanoj 6. rujna 2016.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku troškova međumjesnog prijevoza u iznosu od 14.362,00 kn, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.150,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci presude.
Drugostupanjskom presudom žalba tuženice odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Predlaže preinačiti ili ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili ju odbiti kao neosnovanu.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).
Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu naknade troškova međumjesnog prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada i obrnuto, za razdoblje od lipnja 2006. do svibnja 2007.
Nižestupanjski sudovi su pozivom na odredbu čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04 - u daljnjem tekstu: KU/04), tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim uz obrazloženje:
- da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave ... od 31. srpnja 2006. tužitelju odobrena naknada troškova prijevoza na relaciji D. - M. i obrnuto i to u visini stvarnih izdataka za trošak prijevoza mjesečne, odnosno, pojedinačne karte;
- da ne postoji direktna autobusna veza na relaciji D. - M., već da autobus prometuje preko K.;
- da tuženica isplaćuje tužitelju manje iznose od stvarne cijene koštanja mjesečne karte za međumjesni prijevoz na relacijama D. - O. - K. - M.
Tuženica u reviziji naznačuje materijalnopravno pitanje koje glasi:
„Ima li tužitelj pravo na isplatu troškova međumjesnog prijevoza u skladu s vlastitim zahtjevom i pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, te sa stvarnim troškovima prijevoza na posao i s posla?“
Važnost postavljenog pravnog pitanja tuženica obrazlaže različitom praksom drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Karlovcu, u odluci broj Gž-1549/10 od 15. rujna 2010., te nepodudarnošću shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo revizijski sud u odlukama broj Revr-442/07 od 27. veljače 2008., Revr-441/07 od 3. listopada 2007. i Revr-417/07 od 27. rujna 2007.
U navedenim presudama izraženo je shvaćanje da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova mjesnog javnog prijevoza, jer je čelnik tijela osnovano zaključio da s obzirom na udaljenost od stanice međumjesnog javnog prijevoza do mjesta rada, tužitelj nema stvarnih troškova prijevoza.
Materijalnopravna odredba na kojoj nižestupanjski sudovi u ovom postupku temelje zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva glasi:
Službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je mjesto stanovanja udaljeno do 100 km od mjesta rada (čl. 52. st. 6. KU/04), dok se u slučaju udaljenosti mjesta stanovanja od mjesta rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom, utvrđuje posebnom odlukom čelnika državnog tijela (čl. 52. st. 7. KU/04).
U konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je o naknadi troškova međumjesnog javnog prijevoza odlučio čelnik tijela rješenjem od 31. srpnja 2006., kojim je tužiteljici priznata naknada u visini stvarnih izdataka troškova prijevoza po cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte i da ti troškovi tužitelju nisu isplaćeni u cijelosti, pa da mu stoga pripada razlika troškova međumjesnog prijevoza u visini zahtijevanog iznosa.
Stoga činjenična i pravna situacija u pobijanoj presudi nije usporediva s činjeničnom i pravnom situacijom u predmetu broj Gž-1549/10, te u odlukama revizijskog suda, broj Revr- 442/07, Revr-441/07 i Revr-417/07, u kojima su sudovi, ocjenjujući pravilnim zaključak čelnika tijela da službenik, s obzirom na udaljenost stanice međumjesnog javnog prijevoza do mjesta rada, nema pravo na troškove mjesnog prijevoza.
Budući da slijedom iznesenog naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, revizija nije dopuštena, te je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a valjalo reviziju odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 6. rujna 2016.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.