Croatian Supreme Court partially allows tort claim for pain and suffering, adjusting damages based on comparative fault.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the defendant's appeal and modified the first-instance judgment regarding compensation for physical and mental pain. The court found that while the plaintiff suffered secondary fear and reduced activity, the defendant contributed to the incident, warranting a reduction in damages. Consequently, the court rejected the plaintiff's remaining claim for 77,000 Kuna and awarded the defendant 10,022.48 Kuna in court costs.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; The court must adjust damages for pain and suffering based on the comparative contribution of each party to the occurrence of the harm.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 900/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz G. zastupanog po punomoćniku E. F., odvjetniku iz S., protiv tuženika Đ. Č. iz G., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 30. studenog 2000. godine, br. Gž-668/00-3, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku od 14. listopada 1999. godine, br. P-1353/96, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se prihvaća revizija tuženika i presuda Županijskog suda u Sisku od 30. studenoga 2000. godine, br. Gž-668/00-3, djelomično preinačava i to u odluci o visini naknade s naslova pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te parničnog troška i sudi:
Tužitelj se odbija s preostalim tužbenim zahtjevom preko dosuđenih 77.000,00 kn po osnovi pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti s pripadajućom kamatom na te iznose.
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.022,48 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Tužitelj se odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu mu parničnog troška.
U preostalom se dijelu revizija tuženika kao i u cijelosti revizija tužitelja, kao neosnovane, odbijaju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju plati 119.980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 1999. godine, pa do isplate i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 13.082,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
U ostalom dijelu tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom od 120.420,00 kn kao neosnovanim.
Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tužitelja i tuženika, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja djelomično preinačena, tako što je naloženo tuženiku da tužitelju na ime ukupne naknade štete plati iznos od 107.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 14. listopada 1999. godine, do isplate, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 13.082,00 kn u roku od 15 dana.
S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva od 133.300,00 kn tužitelj je odbijen. Istom je odlukom odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj i tuženik. U reviziji tužitelj se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa predlaže da se pobijana presuda preinači tako što bi se u cijelosti udovoljilo postavljenom tužbenom zahtjevu i sukladno tome udovoljilo i njegovom zahtjevu za naknadu parničnog troška zajedno i s troškovima revizije.
Tuženik se u reviziji poziva na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se pobijana presuda preinači tako što bi se u cijelosti odbilo tužitelja s tužbenim zahtjevom i obvezalo na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno i sa troškovima revizije.
Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika dok tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.
U odgovoru tužitelj se reviziji tuženika usprotivio smatrajući ovu neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije.
Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.
Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika djelomično osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03. – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se upire revizijom tužitelja. Naime, određena proturječja u pisanju dosuđenih iznosa naknada s naslova pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti nisu takve prirode da se odluka suda ne bi mogla ispitati. Ovo sve kada se imaju na umu iznosi pripadajuće naknade tužitelju po ovim oblicima štete, a u kontekstu i visine ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva s naslova pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti. Da takve nejasnoće nisu utjecale na mogućnost ispitivanja pravilnosti pobijane presude biti će vidljivo u daljnjem slijedu ovoga obrazloženja.
Prije svega valja istaknuti da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je i tužitelj pridonio nastanku štete s time da je u tome pravcu pobijanom presudom pravilno primijenjena odredba iz čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91 i 73/91 – dalje ZOO), kada je zaključio da je doprinos tužitelja u nastanku štete 50%.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je tužitelj dana 4. listopada 1992. godine, pod utjecajem alkohola, ispalio iz vojničkog karabina oko 30-tak metaka, galameći da će u susjednoj kući sve pobiti i kuću dignuti u zrak, te da je aktivirao i jednu ručnu bombu, pokraj dvorišne ograde kuće vlasništvo V. K. u kojoj je tada boravila njegova supruga i dvoje malodobne djece, te tuženik, s time da od takvih djelovanja tužitelja nitko od tih ukućana nije nastradao.
Utvrđeno je da je zbog ovog učina tužitelj oglašen krivim u predmetu Općinskog suda u Sisku br. P-127/93. presudom od 26. svibnja 1994. godine, zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH, kada mu je izrečena uvjeta osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci sa odgodom izvršenja od jedne godine ukoliko u tom roku ne počini novo kazneno djelo.
Utvrđeno je da se tuženik kada je začuo galamu i detonacije, te lom stakala i roleti na prozoru sobe u kojoj je tog trenutka spavao, probudio, a da je sva ova galama i pucnjevi kod tuženika izazvalo strah za sebe i ukućane, budući da je u tom trenutku bio jedini muškarac u kući, a događaj se odvijao iza ponoći. Utvrđeno je da je u takvoj situaciji tuženik, koji se tog popodneva vratio sa bojišnice na slobodne dane, zbog takvih okolnosti posegnuo za oružjem pucavši u tužitelja pri čemu ga je teško tjelesno povrijedio.
Slijedom takvih utvrđenja bez osnove je tvrdnja tužitelja da bi tuženik bio isključivo odgovoran za nastup štetnog događaja i naknadu mu nastale štete. Naime, nesumnjivim proizlazi da je upravo tužitelj, pa iako u znatno alkoholiziranom stanju, ali upravo i zbog toga, svojim ponašanjem izazvao predmetnu incidentnu situaciju ugrozivši ukućane susjedne zgrade u kojoj se zatekao i tuženik, gdje je bio smješten kao prognanik. Ovo sve i unatoč zamolbe supruge V. K. upućene tuženiku da ne poseže za oružjem. Naime, u takvoj konkretnoj situaciji izazvanog straha i ugroženosti, ne čudi posebno tuženikova reakcija posezanja za oružjem u svrhu obrane sebe i ukućana.
No, ipak izvjesna upornost tuženika za posezanjem oružja unatoč upozorenja supruge V. K. da to ne čini, pretpostavljajući da postoji tendencija smirivanja stanja u ponašanju tužitelja, te kraj činjenice da je tuženik izravno pucao u tužitelja bez pokušaja samo zastrašivanja, eventualno pucnjem u zrak, ovaj sud, suprotno reviziji tuženika, učvršćen je u uvjerenju o ravnomjernoj odgovornosti i tuženika nastaloj šteti.
Utoliko nije tužitelj u pravu kada tvrdi da bi tuženik bio isključivo kriv, ali niti tuženik da bi to bio tužitelj. Naprotiv, sve upućuje na pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je ovaj omjer odgovornosti stranaka ravnomjeran tj. za svakoga 50%.
Glede pak visine dosuđenih naknada navodi se slijedeće.
U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužitelj predmetne prigode zadobio strijelnu ranu desnog prsišta, strijelnu ranu desne nadlaktice s prijelomom nadlaktične kosti, ozljedu arterije, vene i živca desne nadlaktice.
Zbog ove je povrede tužitelj trpio boli jakog intenziteta u trajanju od 30 dana vezano za operativne zahvate i rane postoperacijske prirode, te bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 90 dana, a potom lakog tj. slabog intenziteta u trajanju od daljnjih 90 dana.
Ocjenjujući stoga intenzitet i trajanje pretrpljenih fizičkih boli ovaj sud smatra da je primjerena naknada tužitelju po ovoj osnovi 34.000,00 kn.
Kako je tužitelju po toj osnovi drugostupanjskom, a pobijanom presudom dosuđen veći iznos to je, a umanjenjem ovako utvrđenog iznosa za doprinos tužitelja od 50%, valjalo tužitelja preko dosuđenih 17.000,00 kn odbiti.
Slijedom utvrđenja da je tužitelj predmetne prigode, unatoč tome što je on sam izazvao incidentnu situaciju, pretrpio primarni strah jakog intenziteta, ali je nakon toga bio u nesvijesti, ali je po buđenju trpio sekundarni strah vezan za ishod liječenja, te prisutnu zabrinutost zbog određenog nepovoljnog ishoda liječenja, nalazi se u tom dijelu primjerenom naknada tužitelju po ovoj osnovi od 8.000,00 kn, odnosno dosuđenih drugostupanjskom presudom 4.000,00 kn s obzirom na ravnomjeran doprinos tuženika nastanku i ove štete.
Zaostale posljedice umanjuju životnu aktivnost tužitelja za 65%. Kada se imaju na umu sve zaostale posljedice u vidu ukočenja ramenog zgloba, lakatnog i ručnog zgloba i ukočenja prstiju u savinutom položaju zbog povrede tetive i nemogućnosti služenja desnom rukom kod svakodnevnih aktivnosti primjerenom se nalazi, suprotno odluci drugostupanjskog suda, naknada za ovaj oblik štete u iznosu od 120.000,00 kn. Utoliko je po toj osnovi, a cijeneći ravnomjeran doprinos tuženika nastanku i ove štete tužitelju pravilno dosuđeni iznos od 60.000,00 kn, pa je preko tog iznosa tužitelja valjalo odbiti. Zbog navedenog povređivanja kod tužitelja su zaostali ožiljci na desnoj strani prsnog koša, desnoj ruci iznad palčane kosti, zatim na lijevoj preponi i lijevoj potkoljenici koji čine naruženje težeg stupnja. Sve to upućuje na primjerenost naknade za naruženje u iznosu od 20.000,00 kn, pa je uvažavajući ravnomjeran doprinos tuženika nastanku ove štete tužitelju pravilno dosuđen iznos od 10.000,00 kn. Tužitelju je bila potrebna i tuđa pomoć u trajanju od šest mjeseci tri sata dnevno, pa se primjerenom ukazuje utvrđeni iznos od 5.400,00 kn za ovaj oblik štete. Slijedom toga uvažavajući ravnomjeran doprinos tuženika i ovoj šteti tužitelju je zato valjano dosuđen iznos po ovoj osnovi od 2.700,00 kn.
Valjalo je zato, sukladno gore navedenom, djelomično prihvatiti reviziju tuženika i presudu suda drugog stupnja djelomično preinačiti, te tužitelja preko dosuđenog iznosa od 77.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a dosuđenima po osnovi pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, kao neosnovanim odbiti, a u preostalom dijelu reviziju tuženika odbiti.
Slijedom svega navedenog valjalo je pak reviziju tužitelja kao neosnovanu u cijelosti odbiti.
Budući da je djelomično prihvaćena revizija tuženika, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku pozivom na odredbu iz čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je cijenjen srazmjeran uspjeh tužitelja u parnici, a u kontekstu i srazmjernog uspjeha stranaka u žalbenom postupku, te smrazmjernog uspjeha tuženika u revizijskoj fazi postupka.
Utoliko je pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 10.022,48 kn.
U svemu je zato odlučeno kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, 27. siječnja 2004.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.