Rev-3329/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3329/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N.Č. sina M. iz S., … , koga zastupa punomoćnik M.V., odvjetnik u S., protiv tuženih 1/ I.S. pok. J., … iz S., koga zastupa punomoćnik B.V., odvjetnik u S. i 2/ Z.B., … , radi predaje u posjed nekretnina, te u povodu pravne stvari - protutužbe - protutužitelja I.S. iz S., protiv protutuženika N.Č. iz S., radi poništenja nagodbe, rješavajući reviziju prvotuženika i protutužitelja I.S., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. travnja 1995. br. Gž 723/95-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu od 2. lipnja 1994. br. P 2502/93, u sjednici održanoj 22. rujna 1998. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu prvotuženika i protutužitelja I.S. (u daljnjem tekstu: tuženik) i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

I. Dužni su tuženi u roku od 15 dana predati tužitelju na korištenje i nesmetani posjed dio k.č.zem. 5187/11 zk.ul.br. 12475 k.o. S. i baš dio predmetnog zemljišta koji je po nagodbi zaključen u postupku Općinskog suda u Splitu br. IR 68/86 od 22. lipnja 1986. godine pripao na isključivo korištenje za cijelo pravnoj prednici tužitelja A.B. pok. D. ž. A..

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.946,40 kn.

III. Odbija se protutužbeni zahtjev I.S. koji glasi:

"Ništavna je i bez svake pravne krijeposti nagodba zaključena pred Općinskim sudom u Splitu 27. lipnja 1986. pod br. IR 68/86 između protutužitelja i pravnog prednika tužitelja A.B. prema kojoj bi pravnom predniku pripao na korištenje dio čest.zem. 5187/11, što u naravi predstavlja vrt tužitelja položen sa istočne strane kuće stranaka."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju, te predlaže da se obje presude ili ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja ili da se preinače tako da

se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a prihvati njegov protutužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen, a državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Stranke su vlasnici etažnih dijelova zgrade koja leži na predmetnom zemljištu k.č. 5187/11 k.o. Split na kojem su zemljištu etažni vlasnici imali pravo korištenja, a od donošenja Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91) pravo vlasništva odnosno suvlasništva.

Tužiteljev tužbeni zahtjev je prihvaćen jer su sudovi utvrdili da su se prednici tužitelja i tuženih nagodili pred sudom (nagodba br. IR 68/86 od 27. lipnja 1986.) o načinu korištenja nacionaliziranog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade (u kojoj imaju stanove - etažno vlasništvo) na način da prednik tužitelja preda na korištenje dio zemljišta koje su tuženici dužni predati na korištenje i nesmetani posjed.

Drugotuženi Z.B. priznaje tužbeni zahtjev tužitelja.

Protutužbeni zahtjev tuženika odbijen je zbog prekluzije, jer je tužitelj ustao tužbom za poništenje nagodbe po proteku roka od 3 godine od zaključenja iste, a navodeći u tužbi i kasnije - što ponavlja i u reviziji navodeći da je kod njega postojala mana volje kada je potpisao nagodbu pred sudom. Također jer sudovi nalaze da ne postoje razlozi za ništavost nagodbe - koju tuženik traži u izreci, a u povijesti tužbe navodi razloge za pobijanje (poništenje) nagodbe.

Glavni razlog svog protivljenja tužbenom zahtjevu tužitelja i osnovi svoj protutužbe tuženik nalazi u činjenici da su stranke u nagodbi bili nositelji prava korištenja (tada društvenog vlasništva), a da je donošenjem Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (čl. 9. kojim je izmjenjen čl. 12. ZOVO) tuženi postao vlasnikom zemljišta, pa da tužitelj ne može sada tražiti predaju u posjed zemljišta prema nagodbi, koja je govorila o pravu korištenja nekretnina.

Temeljno je pitanje u ovom sporu da li je Zakon o preuzimanju ZOVO djelovao u pravcu ništavosti nagodbe zaključene pred sudom u 1986. godini.

Čl. 9. Zakona o preuzimanju ZOVO glasi:

"U čl. 12. st. 1. (ZOVO) riječ "korištenja" zamjenjuje se riječju "vlasništvo".

Odredba st. 2. čl. 12. mijenja se i glasi:

Pravo vlasništva na zemljištu i st. 1. ovog članka može se prenositi samo s prijenosom prava vlasništva na zgradi".

Prema toj odredbi pravo korištenja je prešlo u pravo vlasništva. Kako je tužitelj (kao i tuženik) do preuzimanja citiranog Zakona o preuzimanju ZOVO (1991. godine) bio korisnikom zemljišta, tako je i on postao vlasnikom (a ne samo tuženik kako tvrdi i smatra u reviziji) pa ima pravo na temelju nagodbe tražiti predaju u posjed djela nekretnina koje su nagodbom pripale na korištenje, a od 1991. godine i u vlasništvo.

Ako tužitelj pobija nagodbu zbog mane volje, onda je zaista zakasnio s tužbom (čl. 111. Zakona o obveznim odnosima), a za ništavost (koja se može tražiti uvijek - nema zastare za tužbu zbog ništavosti) tuženik ne navodi relevantne razloge iz čl. 103. Zakona o obveznim odnosima za ništavost.

Zakonito su dakle sudovi sudili kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, a odbili protutužbeni zahtjev tuženika, a kako nije utvrđeno da su se ostvarile bitne povrede odredaba parničnog postupka za koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. toč. 10. u vezi čl. 386. Zakona o obveznim odnosima) niti je sud prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, to je reviziju trebalo odbiti te presuditi kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 22. rujna 1998.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)