Rev-260/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 260/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Gordane Matasić Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz V., ul. …, zastupanog po punomoćniku J. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika „K.“ d.o.o. iz V., zastupanog po punomoćnici B. T., odvjetnici iz V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, posl. br. Gž-924/06-3, od 9. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-593/05, od 5. prosinca 2005., u sjednici održanoj 9. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-593/05, od 5. prosinca 2005., tuženiku je naloženo da tužitelju nadoknadi štetu isplatom 181.400,00 kuna (od čega za duševne boli koje trpi zbog smanjenja životne aktivnosti 110.000,00 kuna, za pretrpljene fizičke boli 22.000,00 kuna, za pretrpljeni strah 21.000,00 kuna, za duševne boli koje trpi zbog naruženosti 20.000,00 kuna, te za troškove pružane mu tuđe pomoći i njege 8.400,00 kuna), sa zakonskim zateznim kamatama računatim na taj iznos od 5. prosinca 2005. pa do isplate, dok je kao neosnovan odbijen „preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 15.600,00 kuna“, a tuženiku je naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak od 29.042,56 kuna.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-924/06-3, od 9. studenoga 2007., odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ta presuda ukine i da se predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07- dalje: ZPP), a u svezi sa odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje revizijom.

Prema stajalištu ovoga suda osporena presuda, kao i presuda suda prvog stupnja sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 338. st. 4 ZPP-a), s razlozima iz kojih se može provjeriti, a budući je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora te su neosnovani navodi revidenta da je nerazumljiva i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporno je pitanje ove parnice je li tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu koju je trpio i koju trpi u svezi posljedica štetnog događaja od 17. siječnja 2002., kada je na groblju u Vukovaru pao i pritom zadobio prijelom desne palčane kosti sa odmakom ulomaka i natučenje desnog koljena uz odlom koštanog ulomka na desnoj goljeničnoj kosti, zbog čega se kod njega razvio posttraumatski upalni proces mekog tkiva koljena, hrskavice i koštanih struktura, a sporna je i visina pripadajuće naknade štete tužitelju.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tuženik preuzeo obvezu obavljanja komunalne djelatnosti održavanja groblja, a u okviru vršenja koje komunalne djelatnosti je bio dužan održavati sve staze i sva mjesta namijenjena za kretanje ljudi na groblju („N. groblje“) u V. sigurnim, dakle prohodnim za posjetitelje groblja,

- da je 17. siječnja 2002. tuženik nepostupajući prema preuzetoj obvezi uz ostalo ostavio neočišćen od snijega i leda plato ispred centralnog križa na groblju, a na kojemu posjetitelji groblja uobičajeno pale svijeće,

- da je tužitelj toga dana, kao posjetitelj groblja došao i do toga platoa, na kojemu se, na zaleđenom tlu pokrivenom tankim slojem snijega, poskliznuo i pao te zadobio spomenute ozljede,

- da je isključivi uzrok pada tužitelja neočišćeni plato (skliska površina uslijed leda i neočišćenog snijega),

- da se kritične prigode tužitelj kretao grobljem i navedenim platoom s potrebnom pažnjom, po dijelovima upravo namijenjenim za kretanje pješaka, s time što je na nogama imao adekvatnu obuću za hod u zimskim uvjetima (tzv. kanađanke),

- da je kod tužitelja, a vezano za zadobivene ozljede i zaostale posljedice, životna aktivnost umanjena 50% (zbog nastale potpune i praktično neizlječive destrukcije svih struktura koljenog zgloba njegove desne noge i zbog uzrokovane trajne slabosti i deformiteta desne šake, kojoj je bitno ograničena gibljivost), s time što je u svezi sa zadobivenim ozljedama i dugotrajnim i kompliciranim liječenjem trpio fizičke boli jakog intenziteta 10 dana, srednjeg intenziteta 30 dana i lakog intenziteta 90 dana, te strah, od čega primarni jaki u trajanju od par minuta, te sekundarni u vidu zabrinutosti za ishod liječenja od čega jaki 30 dana, srednji 60 dana i laki 90 dana. Zaostalo mu je trajno naruženje u vidu deformiteta desnog ručnog zgloba sa izraženom radijalnom devijacijom šake, te u izraženom deformitetu (prije amputacije) povrijeđene noge. Zbog nastalih posljedica ozljeđivanja u razdoblju 60 dana je trebao tuđu pomoć i njegu po drugoj osobi u punom opsegu, te kroz daljnjih 60 dana po 4 sata dnevno.

Na ta su činjenična utvrđenja, koja se revizijom ne mogu pobijati (argument iz odredbi čl. 385 ZPP-a), nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je plato na groblju u stanju u kakvom je bio: neočišćen od leda i snijega i zato sklizak, predstavljao povećanu opasnost za posjetitelje groblja i bio opasna stvar (čl. 173. Zakona o obveznim odnosima,"Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/99 i 88/01 – dalje: ZOO-a).

Nadalje, slijedom utvrđenja da tuženik nije dokazao da je utužena šteta nastala zbog uzroka koji nije u svezi sa opisanim stanjem platoa, odnosno da nije dokazao postojanje okolnosti iz odredbi čl. 177. st. 1. do 3. ZOO-a koje bi ga (makar i djelomice) oslobodili od objektivne odgovornosti za utuženu štetu, a polazeći od istaknute odredbe čl. 173. ZOO-a, po kojoj se „ima smatrati“ da štete nastale od opasne stvari potječu od te stvari - izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, te od odredbi čl. 176. st. 1. i 174. st. 1. i 2. ZOO-a, po kojima za štete nastale od opasne stvari odgovara na načelu objektivne odgovornosti i onaj kojemu je imalac tu stvar povjerio da se njome služi - te onaj koji ju je dužan nadgledati, dakle i onaj kojemu je povjereno da je održava sigurnom za korištenje – i to umjesto imaoca i isto kao i on, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik odgovoran za nastanak te štete i da ju je dužan naknaditi tužitelju.

Paušalna tvrdnja tuženika, na kojemu je bio teret dokazivanja razloga koji bi ga mogli ekskulpirati odgovornosti za štetu koja je nastala tužitelju u svezi opasne stvari, da se tužitelj grobljem kretao neoprezno i izvan postojećih staza (koje se nisu ni mogle vidjeti ispod leda i snijega), ne dovodi u sumnju pravilnost ovih zaključaka nižestupanjskih sudova.

Valja kod toga imati u vidu da bi tuženik za istu štetu odgovarao tužitelju i primjenom odredbi čl. 184. ZOO-a, opet po strožem kauzalnom principu odgovornosti (propisanom za organizacije koje obavljaju komunalnu djelatnost), i to zbog onog već spomenutog: jer nije dokazao niti jedan razlog koji bi ga opravdavao za neizvršenje preuzete obveze održavanja groblja, za propust u čišćenju prostora na groblju namijenjenog za kretanje ljudi i za njegovo održavanje “… u stanju funkcionalne sposobnosti“ (prema odredbi čl. 2. st. 2. i čl. 3. st. 1. toč. 9. i st. 7. i 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu, "Narodne novine", broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01 i 26/03), a sve polazeći od toga da groblja čine (prema odredbi čl. 7. st. 1. i 2. Pravilnika o grobljima, "Narodne novine", broj 99/02) i „unutarnje prometnice“ za posjetitelje groblja (staze koje povezuju grupe grobova u grobnom polju i glavne staze koje povezuju grobna polja sa odmorištima i proširenjima) te sklop sa otvorenim oproštajnim prostorom.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i kada su tužitelju na ime naknade nematerijalne štete (prema odredbama čl. 200. st. 1. i 2. ZOO-a, cijeneći da ta naknada mora biti realna i pravična, u skladu sa svim okolnostima konkretnog slučaja – pa i sa činjenicom da je tužitelj nastradao u svojoj 41. godini života) dosudili 110.000,00 kuna na ime duševnih boli koje trpi zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti, 22.000,00 kuna na ime fizičkih boli koje je trpio (pored svih neugodnosti koje su pratile njegovo dugotrajno i komplicirano liječenje), 21.000,00 kuna na ime pretrpljenog straha, te 20.000,00 kuna na ime duševnih boli koje trpi zbog zaostale mu naruženosti, odnosno na ime materijalne štete koju je trpio na ime troškova pružane mu tuđe pomoći i njege 8.400,00 kuna, rukovodeći se cijenom sata pružane mu pomoći i njege u iznosu 10,00 kuna (čl. 223. ZPP-a).

Suprotno navodima revidenta, okolnost što je nakon štetnog događaja, a zbog razloga koji nisu sa njime u svezi, tužitelju amputirana prethodno povrijeđena noga, ne može utjecati na visinu naknade nematerijalne štete dosuđene tužitelju, budući se ta naknada utvrđuje prema posljedicama štetnog događaja, dakle i prema onima koje bi se u svezi ozljeda iz toga događaja sa izvjesnošću mogle očekivati u budućnosti - ali po redovnom tijeku, a ne i zavisno od novih i neočekivanih posljedica koje nisu uzrokovane štetnim događajem.

Tuženikove činjenične ocjene, s argumentima kojima u reviziji prigovara utvrđenom činjeničnom stanju (glede načina i razloga nastanka štetnog događaja, te glede posljedica koje je tužitelj trpio i koje trpi u svezi toga događaja), se u ovome stadiju postupka, kada se drugostupanjska odluka ne može pobijati revizijom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , ne mogu uzeti u razmatranje.

Stoga je reviziju tuženika, jer ne postoje razlozi zbog kojih je podnijeta, valjalo odbiti kao neosnovanu (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu 9. rujna 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.