I Kž-59/2009-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 59/09-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. prosinca 2008., broj K-21/08, u javnoj sjednici održanoj 17. ožujka 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća žalba opt. M. M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da mu se za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona, zbog kojeg je proglašen krivim pod toč. 1. pobijane presude, temeljem istog propisa, uzima kao utvrđena kazna zatvora iz te presude u trajanju od 8 (osam) godina, dok mu se za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona, zbog kojeg je proglašen krivim pod toč. 2. izreke pobijane presude, temeljem istog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, te se opt. M. M., uz primjenu čl. 60. st. 1. i st. 2. toč. c Kaznenog zakona, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se temeljem čl. 63. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. lipnja 2008. godine pa nadalje.

II U preostalom dijelu odbija se žalba opt. M. M. i u pobijanom, a uje se presuda suda prvog stupnja.

nepreinačenom dijelu potvrđ

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-21/08 od 1. prosinca 2008., opt. M. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05

I Kž 59/09-7

i 71/06 - u daljnjem tekstu: KZ), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, te za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina i šest mjeseci. U izrečenu kaznu, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ, optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. lipnja 2008. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br.110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP), optuženik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka, koji su pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude žali se opt. M. M. osobno i po branitelju M. U., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna i ukine pritvor.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u svom mišljenju od 4. veljače 2009., broj KŽ-DO- 175/09, ocijenio je da žalba optuženika nije osnovana, te je predložio da se ona odbije.

Branitelj optuženika je u svojoj žalbi tražio da se obavijesti o sjednici vijeća, što je, na temelju odredbe čl. 374. st. 1. ZKP, učinjeno, no unatoč urednoj dostavi obavijesti, branitelj nije pristupio sjednici. U svom naknadnom dopisu od 24. veljače 2009. optuženik je također zatražio da bude pozvan na sjednicu vijeća, međutim vijeće nije našlo svrsishodnim dovođenje optuženika iz pritvora, uzimajući u obzir da ima branitelja. Stoga je, temeljem čl. 374. st. 2. i 4. ZKP, sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Premda se u žalbi optuženika podnesenoj po branitelju kao žalbeni razlozi ističu bitna povreda odredaba kaznenog postupka i povreda kaznenog zakona, u obrazloženju žalbe se ne navodi u čemu bi se ove povrede sastojale, pa ovaj sud kao sud drugog stupnja nije mogao ispitati pobijanu presudu u odnosu na navedene žalbene osnove izvan onih povreda na koje je, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, dužan paziti po službenoj dužnosti. Ispitujući, dakle, pobijanu presudu sukladno obvezi iz citirane odredbe, ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti ili povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi žalitelj nalazi u ocjeni iskaza oštećenice, koja je pred istražnim sucem rekla da je došlo i do analnog odnosa, dok je na glavnoj raspravi porekla da bi do takvog odnosa došlo. Međutim, sud prvog stupnja u pobijanoj presudi obrazlaže zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećenice na glavnoj raspravi i zašto smatra da je oštećenica, koja je u vrijeme iskaza pred istražnim sucem, nepunih mjesec dana od događaja, bila pod psihičkim stresom, dala pogrešan opis događaja u odnosu na taj

I Kž 59/09-7

detalj. Osim toga, ispravno se zaključuje u pobijanoj presudi da iskazom oštećenice na glavnoj raspravi, kada tvrdi da je optuženik nad njome izvršio samo spolni odnos, a ne i spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnosom, ona je u stvari pogodovala optuženiku smanjujući na taj način kriminalnu količinu, što njezin iskaz čini još uvjerljivijim.

Premda je žalbu uložio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj navodi razloge i za nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ističući da sud prvog stupnja nije saslušao svjedoke koje je predložio na glavnoj raspravi i to D. i Đ. O., bivšeg tasta i punicu, na okolnost potječe li novac od njihove posudbe za kupnju automobila ili od kaznenog djela, te svjedoke M., V. i B. V. na okolnost njegovog kretanja kritičnog dana iz kojeg bi proizlazilo da nije bio u kući oštećenice.

Sud prvog stupnja je i u ovom slučaju obrazložio razloge zbog kojih je odbio saslušanje navedenih svjedoka, smatrajući ih nevažnima s obzirom da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno ne samo iskazom oštećenice nego i rezultatima sudsko-medicinskog i biološkog vještačenja, a te razloge prihvaća i ovaj sud. Tako je prvostupanjski sud u odnosu na svjedoke D. i Đ. O. pravilno zaključio da i u slučaju kada bi ovi svjedoci potvrdili da su optuženiku posudili novac za kupnju automobila, to ne znači da on nije i uzeo novac od oštećenice, kako to ona iskazuje, dok je u odnosu na posjetu obitelji V. iz obrane optuženika vidljivo da je kod ovih svjedoka svratio nakon 15,00 sati, dakle iza inkriminiranog događaja.

Stoga je neutemeljena tvrdnja žalitelja da sud prvog stupnja nije obrazložio zbog čega je odbio prijedlog za saslušanjem navedenih svjedoka, kao i zbog čega nije prihvatio obranu optuženika da on kritičnog dana uopće nije bio u kući oštećenice niti je s njome bio u kontaktu, pa da nije niti počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret.

Da je kritičnog dana optuženik poduzeo sve radnje opisane u izreci presude potvrđuju dokazi provedeni u postupku. Oštećenica je u svome iskazu pred istražnim sucem i na glavnoj raspravi detaljno i okolnosno ispričala cijeli događaj opisujući kako je optuženik primijenio silu i citirajući oštećenikove verbalne prijetnje, a taj je iskaz potvrđen nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka o mogućem mehanizmu nanošenja povreda koje su konstatirane na njezinom tijelu. Jedina razlika u njezinom iskazu u istražnom postupku i na glavnoj raspravi odnosi se na detalj vezan za analni snošaj, što ni po ocjeni ovog suda ne dovodi u sumnju istinitost njezinog iskaza u cjelini.

Da je upravo optuženik osoba koja je počinila kaznena djela prema oštećenici potvrđuje nalaz Centra za kriminalistička vještačenja „I. V.“ iz kojeg proizlazi da su u vaginalnom brisu oštećenice dokazani tragovi krvi i sperme, a DNA analizom sperme identificiran je DNA profil koji se u potpunosti poklapa s profilom optuženika. Na gaćama oštećenice pronađeni tragovi koji potječu od krvi iz sperme, a analizom krvi identificirana je miješani DNA u kojem dominira DNA profil oštećenice, dok se preostali aleli u potpunosti podudaraju s DNA profilom optuženika, a isti je slučaj i s tragovima na odrezanim noktima lijeve ruke oštećenice.

Isto tako treba navesti da je oštećenica prilikom radnje prepoznavanja kod redarstvenih vlasti, s potpunom sigurnošću prepoznala optuženika kao osobu koja ju je napala.

I Kž 59/09-7

Dakle, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio obranu optuženika prema kojoj on kritičnog dana uopće nije bio u kući oštećenice niti je s njome bio u kontaktu, jer je takva obrana u suprotnosti s iskazom oštećenice kao svjedoka i provedenim materijalnim dokazima.

S obzirom na ovako provedeni dokazni postupak, po ocjeni ovoga suda kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio kaznena djela za koja je optužen i to kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, te kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, za koja ga je oglasio krivim, tako da žalbeni prigovori optuženika usmjeren i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu kaznenog zakona nisu prihvatljivi.

Međutim, osnovana je žalba optuženika u dijelu koji se odnosi na odluku prvostupanjskog suda o kazni, i to kako u odnosu na kazneno djelo razbojništva, tako i u odnosu na visinu jedinstvene kazne zatvora.

Naime, prilikom odmjeravanja kazne sud prvog stupnja je, temeljem odredbe čl. 56. st. 2. KZ, kao olakotne okolnosti na strani optuženika uzeo u obzir da je bio sudionik Domovinskog rata, da je primatelj socijalne pomoći, te da je, prilikom počinjenja kaznenog djela silovanja bio smanjeno ubrojiv u manjem stupnju, dok mu je kao otegotne okolnosti u obzir uzeo da je već ranije pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, te u više navrata zbog kaznenih djela protiv imovine i to u deset navrata zbog teške krađe iz čl. 217. st. 1. i 2. KZ, u tri navrata zbog krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, u tri navrata zbog krivotvorenja isprava iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, te u jednom navratu zbog oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. i 4. KZ, a što upućuje na zaključak da se radi o osobi sklonoj kriminalnom ponašanju. Osim toga, kao otegotno mu je cijenjeno da je u izvršenju kaznenih djela iskazao naročitu upornost, te postupao bešćutno i beskrupulozno prema oštećenici nanijevši joj višestruke tjelesne ozljede, koja je, kao osoba u poodmakloj životnoj dobi, u odnosu na optuženika kao mlađe osobe, bila potpuno inferiorna i po godinama i po tjelesnoj snazi.

Ovaj sud ocjenjuje da su navedene okolnosti pravilno utvrđene i ocijenjene kada je sud optuženiku za kazneno djelo silovanja utvrdio kaznu zatvora od osam godina i ta se kazna ne može smatrati prestrogom, kao što se tvrdi u žalbi. Međutim, u odnosu na kazneno djelo razbojništva, sud prvog stupnja je dao prevelik značaj otegotnim okolnostima, a podcijenio je značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i optuženiku za to kazneno djelo utvrdio prestrogu kaznu zatvora. Stoga je, uvažavajući žalbu optuženika zbog visine kazne, ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok je prihvatio kaznu zatvora u trajanju od osam godina, utvrđenu za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, te je opt. M. M. izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci.

Imajući u vidu sve navedene okolnosti, ovaj sud ocjenjuje da je, preinačenjem pobijane presude kako je izloženo, valorizirano načelo individualizacije kazne, a da pri tome nije dovedeno u pitanje i načelo generalne prevencije, niti je podcijenjen stupanj društvene opasnosti počinjenih djela, te da su optuženiku utvrđene primjerene kazne i izrečena odgovarajuća jedinstvena kazna koja će ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu odredbama čl. 6. i čl. 50. KZ.

I Kž 59/09-7

Kako je iz spisa predmeta vidljivo da se optuženik nalazi u pritvoru od 22. lipnja 2008. godine pa nadalje, trebalo je, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ, u jedinstvenu kaznu uračunati i to vrijeme.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.