Revr-1073/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1073/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. I. iz P., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv I.-tuženika G. I. n. d.o.o. P., i II.-tuženika G. I. d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji I.-tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-433/12 od 26. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj P-892/10 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj 18. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana revizija I.-tuženika G. I. n. d.o.o. P. protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je u odnosu na tog tuženika potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I/I., II., III., V. i VI. izreke i toč. II. izreke

i

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija I.-tuženika G. I. n. d. o. o. kao nedopuštena u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I/IV. izreke kojom je utvrđeno da je ništavna odluka I.-tuženika broj 6-1/2-2010 od 1. ožujka 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor II.- tuženika, a čija se primjena kod I.-tuženika temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužitelju M. V. I. nedopušten te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 01.03.2010. kojim se otkazuje ugovor o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/55-2010.

II. Poništava se toč. I. odluke tuženika broj 2-3/26-2010 od 21.07.2010.g. te se utvrđuje da je ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 16.09.2009. sklopljen između tužitelja M. V. I. i G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj 6- 1/1-2010 od 01.03.2010.g. bio na snazi kod tuženika do 31.07.2010.

III. Utvrđuje se da je i dalje na snazi Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme broj 365/2004 od 30.08.2004.g. sklopljen između tužitelja P. G. i drugotuženika G. I. d.o.o P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj 6-1/1-2010 od 01.03. 2010.g.

IV. Utvrđuje se da je ništavna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o P. broj 6-1/2-2010 od 01.03.2010.g. kojom se otkazuje kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

V. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužitelju iznos od 2.271,46 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.03.2010.g. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku do 8 dana.

VI. Nalaže se prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2010.g. isplati bruto iznos plaće zajedno sa zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3.705,94 kn od 11.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 3.707,46 kn od 11.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 3.707,46 kn od 11.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 1.468,99 kn od 11.07.2010.g. do isplate,

a koja kamata teče po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 8. dana.

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 2.460,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I.-tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude I.-tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače odbijanjem tužbenih zahtjeva odnosno odbacivanjem dijela tužbe koji se odnosi na ništavost odluke o otkazivanju kolektivnog ugovora.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Revizija nije osnovana u dijelu kojim se utvrđuje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, te da je i dalje na snazi ugovor o radu od 30. kolovoza 2004. (kao i ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 16. rujna 2009. preuzet odlukom I-tuženika od 1. ožujka 2003.), zatim u dijelu kojim je tuženicima naložena solidarna isplata iznosa od 2.271,46 kn te u dijelu kojim je I.-tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznose neosnovano umanjene plaće, kao i u odluci o parničnom trošku.

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZID ZPP/11) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji je istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali pritom nije navedeno niti obrazloženo čime bi ta povreda konkretno bila učinjena (čl. 386. ZPP), pa stoga taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje.

U okviru tog revizijskog razloga revident zapravo prigovara ocjeni izvedenih dokaza te iznosi svoje (suprotno) viđenje ovoga spora, čime u suštini prigovara utvrđenom činjeničnom stanju (štoviše, u reviziji izričito navodi da ju podnosi i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), a što u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteni revizijski razlog, zbog čega ovaj sud takve navode revidenta nije ni razmatrao. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora su zahtjevi za utvrđenje nedopuštenom odluke kojom je I.-tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i ništavosti odluke I.- tuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor II.-tuženika – sve uz utvrđenje da ugovor kojeg je tužiteljica zaključila nije prestao, te na obvezivanje I.-tuženika i II.-tuženika solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 2.271,46 kn (na ime umanjene plaće za veljaču 2010.) a I.-tuženika još i da tužiteljici na ime neosnovanog umanjenja plaće za ožujak, travanj svibanj i lipanj 2010.) isplati bruto iznos od 3.705,94 kn, 3.707,46 kn, 3.707,46 kn i 1.468,99 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod II.-tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu urednik reporter, te je imala zaključen ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 16. rujna 2009. za obavljanje poslova uređivanja svijeta i zadnje stranice te po potrebi druge poslove u skladu s nalozima i uputama glavnog urednika,

- da je odlukom Uprave društva I-tuženika od 1. ožujka 2010. utvrđeno da ugovori o radu II.-tuženika smatraju prenesenim kod I.-tuženika kao novog poslodavca, s time da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor II.-tuženika,

- da je odlukom Uprave I.-tuženika od 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu „zbog gospodarskih razloga - potrebe smanjenja troškova poslovanja“ (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto operater za prijelom oglasa, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužiteljici,

- da je Odlukom uprave I.-tuženika od 1. ožujka 2010. otkazan i Kolektivni ugovor II.- tuženika, a čija se primjena kod I.-tuženika G. I. n. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu,

- da kod II.-tuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca (I.- tuženika) nije bilo utemeljeno radničko vijeće, a funkciju sindikalnog povjerenika za novinare obnašao je B. Ž. (čiji je ugovor 1. ožujka 2010. također preuzet kod I.-tuženika),

- da se I.-tuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nije savjetovao s sindikalnim povjerenikom,

- da I.-tuženik nije tužiteljici na ime pripadajuće joj plaće isplatio neosnovano umanjeni iznos od 2.271,46 kn (za veljaču 2010.), kao ni razliku plaće za ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2010. u bruto iznosu od 3.705,94 kn, 3.707,46 kn, 3.707.94 kn i 1.468,99 kn, a čija visina nije sporna.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljice ocijenili osnovanim te su po ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili nedopuštenom odluku kojom je I.-tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora, uz utvrđenje da ugovor o radu kojeg je tužiteljica zaključila (kao i ugovor o međusobnim pravima i obvezama) nije prestao, te kada su obvezali I.-tuženika na isplatu razlike neosnovanog umanjenja plaće, sve s zakonskim zateznim kamatama.

U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno li I.-tuženik (kao poslodavac) postupio u smislu odredaba čl. 149. Zakona o radu i prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 133. st.

1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji radi u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet rješenja. Prema st.

2. radnik čiji ugovor o radu je prenesen na način iz st.

1. ovog članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Prema st.

3. poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st.

1. ovog članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Prema st.

4. poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeće, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema st.

5. propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca. Prema st.

6. poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni. Prema st.

12. istog članka, ako u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s bavljenjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je prenesena sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema st.

13. istog članka, ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja. Prema st. 2. istog članka u slučaju iz st. 1. ovog članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

Prema st. 12. istog članka odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna. Prema odredbi st. 3. istog članka važnim odlukama iz st. 1. ovog članka između ostalog se smatraju i odluke o otkazu.

Prema odredbi čl. 152. st. 3. ZR ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana ovim Zakonom, osim prava iz čl. 163. st. 2. ovog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 163. st. 1. ovog Zakona.

U okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom na utvrđenje da kod II.-tuženika, kao ranijeg poslodavca tužiteljice, nije bilo utemeljeno radničko vijeće - već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik, I. tuženik je, kao novi poslodavac tužiteljice - na kojeg je prenesen ugovor o radu i kod kojeg je u skladu s odredbom čl. 133. st. 10. ZR sindikalni povjerenik nastavio s radom, bio dužan postupiti prema odredbama čl. 149. st. 1. i čl. 152. st. 3. ZR i provesti propisani postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom.

Kako I.-tuženik to nije učinio, odnosno kako se nije savjetovao s sindikalnim povjerenikom, postupio je suprotno odredbama čl. 118. i čl. 149. ZR, pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je iz navedenog razloga odluka I.-tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Pravilno je pritom shvaćanje nižestupanjskih sudova da I.-tuženik, kao novi poslodavac tužiteljice, ne može povoljniju poziciju u parnici ostvariti tvrdnjom da nije bio obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika kod II.-tuženika, budući ta okolnost, sve da je i istinita, nije mogla i ne može (u smislu navedenih odredaba čl. 133. st. 2.-5. ZR) utjecati na prava koja je tužiteljica stekla prijenosom ugovora o radu s II.-tuženika na I.-tuženika. Tužiteljica, čiji je ugovor o radu prenesen, zadržala je sva prava iz radnog odnosa koja je stekla do dana prenošenja ugovora o radu - i ne može snositi štetne posljedice propusta I.- tuženika i II.-tuženika u postupanju prema navedenim odredbama čl. 133. ZR: I- tuženik je, kao novi poslodavac tužiteljice - na kojeg je prenesen ugovor o radu i koji je od prethodnog poslodavca (a ne tužiteljice) trebao biti „potpuno i istinito pisano izviješten o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose“, preuzeo s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu - neovisno (imajući na umu već citiranu odredbu čl. 133. stav 5. ZR, prema kojoj propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca) o tome je li bio obaviješten o svim „pravima i obvezama“ i (u okviru tih prava i obveza) činjenici da je i kod ranijeg poslodavca postojao sindikalni povjerenik, i to upravo povjerenik koji je preuzeo sva prava i obveze radničkog vijeća.

Slijedom navedenog, a obzirom na izloženo pravilno shvaćanje (utemeljeno i na odredbama čl. 133. st. 2. i 3. ZR) - da je tužiteljici dani otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit i da je (u svezi toga) i dalje na snazi ugovor o radu kojeg je 2004. tužiteljica zaključila s II.-tuženikom na neodređeno vrijeme, pravilno su sudovi ocijenili da tužiteljici pripada pravo na plaću prema tom (i dalje važećem ) ugovoru i na razliku plaće između ove i plaće koju joj je I.-tuženik isplaćivao u skladu s novo ponuđenim ugovorom.

Budući da visina plaće (koja tužiteljici pripada prema rečenom pravnom shvaćanju) nije sporna, pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili i dio zahtjeva tužiteljice na isplatu (razlike) plaće. Kod toga valja primijetiti da odluka sudova glede dosuđenih zateznih kamata na iznose dosuđene (razlike) plaće, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke… „za 5% poena“ (umjesto za utuženih 5 postotnih poena, a sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 35/05 i 48/09 ) nije donesena na štetu revidenta. Zbog toga, a imajući na umu odredbu čl. 374. ZPP (u svezi s čl. 399. st. 1. ZPP) kojom je zabranjena tzv. „reformatio in peius“, pobijana presuda nije preinačena u tom dijelu.

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP (koja se ovdje primjenjuje na temelju čl. 54. st. 3. u svezi s čl. 29 ZID ZPP/11) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

U konkretnom slučaju predmet spora o kojemu je odlučeno u toč. III. izreke prvostupanjske presude je zahtjev na utvrđenje ništetnom odluke kojom je I.-tuženik otkazao Kolektivni ugovor II.-tuženika, pa obzirom da nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa - kao ni o sporu u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, a niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora relevantne za ocjenu dopuštenosti revizije primjenjuje se odredba čl. 40. st. 2. ZPP, prema kojoj je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

Budući da tužiteljica u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva u tužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, a tu vrijednost nije utvrdio niti prvostupanjski sud (sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZPP), ima se (u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP) smatrati da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn – pa stoga u tom dijelu revizija po tom vrijednosnom kriteriju nije dopuštena.

Također, iz sadržaja revizije razvidno je da nije riječ o tzv. izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Tužiteljica, naime, ne samo da se uopće nije pozvala na navedenu zakonsku odredbu, već u reviziji niti ne navodi pravno pitanje (materijalnopravno ili postupovnopravno) o kojem ovisi odluka u ovom sporu i koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a koje inače u takvoj reviziji reviziji treba određeno naznačiti (čl. 382. st. 3. ZPP).

Stoga je u tome dijelu reviziju I.-tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu i temeljem čl. 392. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 18. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.